Dostupni linkovi

logo-print

Prijeti li BiH da jedina na Balkanu ostane izvan EU


Zgrada EU u Sarajevu

Zgrada EU u Sarajevu

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se tome da li Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da jedina od država bivše Jugoslavije ostane izvan Evropske unije.

Naime, Hrvatska će od 1. jula biti u Evropskoj uniju, Crna Gora je počela pregovore o ulasku u Uniju, a Makedonija je kandidat. Nakon potpisivanja briselskog dogovora Srbija će najvjerovatnije dobiti datum za početak pregovora, a Kosovo potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Bosna i Hercegovina je još 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali od tada nije napravila ni korak naprijed.

Sagovornici su bosanskohercegovački profesori političkih nauka - Šaćir Filandra iz Sarajeva i Đorđe Vuković iz Banjaluke. Bilo je riječi o tome zašto dvadeset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini dominira ista retorika kao devedesetih godina, koliko strah i podozrenje prema pripadnicima druge nacije parališu Bosnu i Hercegovinu, ko su glavni inspiratori mržnje i netrpeljivosti, zašto se ne može postići saglasnost o obliku zajedničkog života, kao i tome postoje li makar u naznakama snage koje bi mogle izvući Bosnu i Hercegovinu iz permanentne blokade i otvoriti joj put ka Evropskoj uniji.

Omer Karabeg: Šta je glavni uzrok zaostajanja Bosne i Hercegovine na evropskom putu, a ono je toliko da je Doris Pak nedavno na zasjedanju Evropskog parlamenta zatražila da bude suspendovano članstvo Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope. Njen prijedlog je odbijen vrlo tijesnom većinom.

Šaćir Filandra: Ne postoji nešto što je glavni razlog zaostajanja Bosne i Hercegovine u evropskim integracijama. Prije se može govoriti o neprekidnom nizu razloga. Kada bi se radilo samo o jednom problemu, onda bi se to i mogli riješiti, ali u Bosni i Hercegovini postoji čitav splet neriješenih pitanja koja u osnovi proizlaze iz nedovršenih nacionalno-političkih sukoba iz devedesetih godina.

Đorđe Vuković: Mislim da postoje dvije grupe razloga blokade evropskog puta Bosne i Hercegovine. U prvu grupu spada nesposobnost političkih lidera da razumiju društvene procese i vrijeme u kojem živimo. U pitanju je nedostatak kompetencije, stručnosti, liderskih kvaliteta i vizije. U drugu grupu spadaju neiskrenost lidera u međusobnoj komunikaciji i skrivene namjere. Recimo, više od tri godine oni nisu u stanju da se dogovore oko sprovođenja presude Evropskog suda u slučaju Sejdić - Finci. Jedni komplikuju da bi odložili opšte izbore, drugi kupuju vrijeme da bi odložili vlastiti pad, treći da bi dokazali kako je Bosna i Hercegovina neodrživa, četvrti hoće da preko sprovođenja te odluke riješe probleme svoje etničke zajednice. Svi se inate i međusobno optužuju bez ikakvih nagovještaja da su spremni odustati od svojih maksimalističkih i nerealnih ciljeva.

Omer Karabeg: Zašto se Bosna i Hercegovina skoro dvadeset godina nakon rata nije odmakla od devedesetih? Bavi se istim problemima, a i retorika je slična kao devedesetih?

Đorđe Vuković: Zato što političkim elitama u Bosni i Hercegivini ne odgovara da ova karikatura od države, ova nakaza od društva, postane civilizovana, stabilna i uređena sredina. Samo u takvom ambijentu oni mogu vladati, biti važni, moćni, neprikosnoveni, žonglirajući našim sudbinama i gospodareći našim životima. Krivica je i naša. Već dvije decenije nismo uspjeli izaći iz stanja kolektivne infantilnosti i etničkih jalovišta u koje nas je gurnuo i ostavio stravični rat. Krivci su donekle i stranci, koji se ovdje ponašaju kao u egzotičnom lovištu. Čas kao da su među divljim plemenima, a čas kao da su u laboratoriji za političke eksperimente. I oni su često bili kolebljivi, nedosljedni, mutili i onako tešku i mutnu situaciju. Mogli bismo čak reći da iz zapadnoevropske perspektive još uvijek važe pogledi Gistava Le Bona koji je prije stotinjak godina pisao o ratobornim balkanskim narodima o koje se civilizacija gotovo nije ni očešala i za koje je jedini uspješan politički poredak onaj koji nad njima čvrsto drži batinu u ruci.

Stanje je svakim danom sve lošije. Mi smo već dugo godina u fazi političke regresije.

Šaćir Filandra: Desila se jedna krajnje paradoksalna situacija - da mi idemo iz greške u grešku, da živimo u nekoj vrsti mentalne blokade. Bez obzira na sve izborne cikluse i promjene, bez obzira na sve koalicije, na političkoj sceni se nisu pojavile snage i lideri koji bi mogli preokrenuti taj negativni trend. Stanje je svakim danom sve lošije. Mi smo već dugo godina u fazi političke regresije. Ona danas ozbiljno prijeti finansijskim kolapsom, jer smo apsolutno postali ovisni od kredita. Dokle će to trajati, vrlo je upitno.

Omer Karabeg: Koliko strah od druge nacije parališe Bosnu i Hercegovinu? Ne samo strah, nego i podozrenje. Ljudi se stalno boje da im oni drugi nešto ne podvale.

Šaćir Filandra

Šaćir Filandra

Šaćir Filandra: Ovdje se strah svakodnevno fabricira - strah od Evrope, od Srba, od Hrvata, od Bošnjaka, od moderniteta, od globalizacije. Sa strahom se manipulira i to daje rezultate. Strah je, naravno, normalna ljudska emocija, ali kada se on ekstrapolira na kolektivni nivo, kao što je to kod nas, on postaje moćno sredstvo manipulacije. Strah je postao glavno oruđe nacionalnih i političkih elita koje svoje pozicije brane širenjem straha od drugoga. Strah je postao način življenja. On je negdje u atmosferi, on se priziva, on nas blokira, zarobljava. Strah je postao dominantni oblikovatelj naseg odnosa prema drugome. Međutim, on se danas transformirao, kao što se transformiraju i njegovi nosioci. On danas figurira - ne kao strah, već kao nepovjerenje, kao podozrenje, kao neiskrenost u komunikaciji sa drugim.

Đorđe Vuković: Svaki strah parališe, a pogotovo onaj za koji postoji izvjesno opravdanje. Korijeni straha su u događajima iz naše tragične prošlosti, a on se održava i umnožava stereotipima, predrasudama, neznanjem. Strah od druge etničke zajednice i druge kulture i vjere je strah koji od nas pravi zarobljenike, primitivce, ekstremiste, polubića. Tih strahova se moramo oslobađati i kao individue i kao društvena bića. Kako? Afirmisanjem sličnosti, poštovanjem različitosti, tolerancijom, prijateljstvom. Strahove ne treba potiskivati i ignorisati, već je potrebno otklanjati njihove uzroke. Imamo strah od dominacije, strah od gubljenja identiteta, strah od domaćih i stranih neprijatelja, ali niko ne osjeća strah od neznanja, od gluposti, od gubljenja obraza.

Omer Karabeg: Ko su glavni inspiratori mržnje i netrpeljivosti?

Nema nikave sumnje da su političke i medijske elite najveći protagonisti mržnje i netrpeljivosti.

Đorđe Vuković: Nema nikave sumnje da su političke i medijske elite najveći protagonisti mržnje i netrpeljivosti. U tome počiva njihova moć. To je njihovo oružje. U mržnji oni imaju pouzdanog saradnika. Da budem konkretniji. Kad jedni svakodnevno ponavljaju da je Republika Srpska genocidna tvorevina, a drugi da je Bosna i Hercegovina vještačka i privremena tvorevina - šta onda možemo očekivati nego Srbe na vrbe, nož, žica, Srebrenica i ostale stravične proizvode takvog miljea.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini veliki broj ljudi živi na ivici bijede. Ekonomska situacija je očajna. Zašto onda nema masovnih socijalnih protesta? Protestuju male grupice. Svako za sebe, bivši borci, policajci, radnici pojedinih firmi, ali nema masovnih demonstracija kao što su nedavno bile u Sloveniji, gdje je životni standard daleko veći nego što je u Bosni i Hercegovini.

Šaćir Filandra: Teško je odgovoriti na to pitanje. To je fenomen o kome sa studentima često razgovaram i tada im obično kažem da je socijalno nezadovoljstvo prestalo biti generator društvenih promjena u 21. stoljeću kao što je to bilo dobrim dijelom u prvoj polovici 20. stoljeća. Različitim teorijama možemo objašnjavati pasivizam naših obespravljenih masa, ali je sasvim izvjesno da su ljudi izgubili ideale, da su zavladali apatija i beznađe. Ljudi više nemaju iluzija da nešto mogu promijeniti. Ja više uopšte ne znam šta bi se moralo desiti pa da se ta masa pokrene, a kamo li da se svi nezadovoljnici, bez obzira na naciju i vjeru, ujedine. Neka se bar pokrenu u okviru svojih nacionalnih zajednica. Ali, nema ni toga. Nemam odgovor na to pitanje - zašto su ljudi toliko spremni trpiti i zašto su izgubili samopouzdanje.

Omer Karabeg: Mislite li da ljudi više ne vjeruju da išta mogu promjeniti - bilo kako, pa i masovnim protestima?

Ljudi su se srozali na puke objekte medijskih, političkih i ekonomskih elita. Osjeća se totalna apatija i čini mi se da ona može trajati dosta dugo.

Šaćir Filandra: Ne vjeruju. Ljudi su izgubili povjerenje u sebe, srozali su se na puke objekte medijskih, političkih i ekonomskih elita. Jednostavno se osjeća totalna apatija i čini mi se da ona može trajati dosta dugo.

Đorđe Vuković: Nažalost, to je tačna dijagnoza, ali ako prestanem vjerovati u ljude - kako ću onda završiti. Kad sebi dozvolimo da se pretvorimo u crve, onda nemamo pravo da se žalimo kad nas gaze.

Omer Karabeg: U Banjaluci su prošle godine bili protesti protiv odluke vlasti da se park u centru grada pretvori u građevinsko zemljište. To su bili istinski građanski protesti koji su trajali nekoliko mjeseci i onda je sve utihnulo. Kao da su ljudi vidjeli da ne mogu ništa da urade.

Đorđe Vuković

Đorđe Vuković

Đorđe Vuković: Ja sam od prvog do posljednjeg dana učestvovao u tim protestima. Prvi put sam imao priliku da na vlastitoj koži provjeravam ono što učimo iz knjiga - da se ne plašimo, da odoljevamo pritiscima. Svaki dan je stotinjak mladih, slobodoumnih ljudi izlazilo da se bori - ispostavilo se i za nešto više nego što je bilo samo očuvanje parka. Mediji su ih napadali, optuživali da su njihovi protesti dio opozicione predizborne kampanje, bili su privođeni i u policiju. Podrška je stizala iz Sarajeva, iz Tuzle, iz Beograda, iz Zagreba, iz inostranstva i značila je mnogo. Ipak je to rezultiralo nekim malim pomacima, bio je to dašak demokratije, pokušaj otvaranja ove učmale sredine.

Omer Karabeg: Obično se kaže da Bosnu i Hercegovinu najviše blokira to što tri konstitutivna naroda u njoj ne mogu postići saglasnost o obliku zajedničkog života. Zašto se to ne može postići? Rat je završen, dvadeset godina je prošlo, ali nema ni naznaka nekog konsenzusa.

Šaćir Filandra: Dvadeset godina za naše živote jeste mnogo, ali za povijest, pogotovo za lijenu bosansku povijest, to ne mora značiti neki dugi period. Mislim da je bosanski problem u mnogim svojim aspektima bio i jeste dio jednog šireg, uvjetno rečeno, jugoslavenskog pitanja i problema. Kao što je Bosna tokom 70 godina trajanja Jugoslavije bila mjesto njene konvergencije, poslije njenog raspada postala je mjesto njene divergencije i može se logički očekivati da će se stanje u Bosni i Hercegovini popraviti tek kada dođe do slaganja geopolitičkih, socijalnih, političkih i integracijskih karata u bosanskom okruženju na način kako to dolazi ove godine sa značajnim sporazumom Beograda i Prištine i ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Dakle, kada se sredi situacija u bosanskohercegovačkom okruženju - tu posebno mislim na Srbiju i Hrvatsku, koje u bitnom određuje unutrašnju političku scenu u ovoj zemlji - može se očekivati da će stanje u Bosni i Hercegovini biti stabilnije i da će ona postati predmet drugačije i brižnije pažnje njenih susjeda. Jer, ništa bitno se u Bosni i Hercegovini ne dešava, to nam povijest govori, bez Beograda i Zagreba i bez međunarodne zajednice. Ja sam uvjeren da će se konsenzus bosanskohercegovačkih političkih, odnosno narodnih elita, mnogo lakše i brže postizati nakon smirivanja situacija u našem okruženju, prije svega na relaciji Srbija - Kosovo - Crna Gora s jedne, i Hrvatska s druge strane.

Rat u ljudskim glavama kao da nije završen. Nisu napušteni ciljevi iz sukoba '92. - '95.

Đorđe Vuković: Mogao bih se djelimično složiti s ovim. Naravno da relaksirano okruženje može blagotvorno da utiče na unutrašnje kontroverze u Bosni i Hercegovini. Međutim, veliki dio problema je i u nama samima. Nije problem u broju entiteta i nadležnosti kantona, već u karakteru međuetničnih odnosa. Ovdje se ne poštuju ni vlastiti životi, a kamo li tuđi. Svako interpretira prošlost sa ambicijom da na osnovu te interpretacije konstruiše budućnost. Nemamo konsenzus kakva nam je prošlost, ne tumačimo podjednako sadašnjost, različito vidimo budućnost. Rat u ljudskim glavama kao da nije završen. Nisu napušteni ciljevi iz sukoba 92. – 95. Bošnjaci ne žele ili ne umiju da prihvate Republiku Srpsku, Srbi imaju isti odnos prema Bosni i Hercegovini. Tražimo odgovor na pitanje - čiji si, a ne kakav si, ko je prvi počeo, ko je krivlji, ko je lošiji. Sve se svojata i sve se poriče, a nema se ništa. Mrtvima se ne da pokoj. Niko ne vodi računa o nerođenim. Narcizam malih razlika, odnosno potreba da se, iako jako slični, što više razlikujemo - stvorio je te ubilačke identitete. Oni mogu biti predmet poigravanja izvana, ali konsenzus može doći jedino iznutra. Prošlo je dvadeset godina, a mi ništa nismo promijenili, jer smo limitirani dioptrijama kojima gledamo svijet oko sebe.

Omer Karabeg: Postoje li makar u naznakama snage koje bi mogle izvući Bosnu i Hercegovinu iz permanentne blokade i povući je ka Evropskoj uniji?

Šaćir Filandra: Ako bi se tražilo mjesto njihovog regrutiranja, gdje postoje u zametcima, onda su to akademski i intelektualni krugovi. U svim bosanskohercegovačkim narodima - na univerzitetima, akademijama i u umjetničkim krugovima - postoji jedna grupacija ljudi koja na drugačiji način razumijeva svijet, koja želi da ga artikulira u skladu sa civilizacijskim standardima i da drugačije živi.

Omer Karabeg: Ali pošto su daleko od običnih ljudi, vjerovatno i nemaju mnogo šansi?

Šaćir Filandra: Oni jesu daleko, ali je vrlo bitno da postoje. Od velikog je značaja da se čuje identičan glas u Mostaru, Sarajevu ili u Banjaluci, bez obzira koliko to bilo usamljeno. Toga nije bilo prije petnaest godina, a ako je i postojalo, nije se smjelo artikulirati. Danas je situacija ipak drugačija. Zaista postoji jedna mala, uska, intelektualna scena, koja je na istom povijesnom fonu.

Đorđe Vuković: Ko bi prije nekoliko godina povjerovao da će Nikolić, Vučić i Dačić biti ti koji će Srbiju povesti naprijed? Ko bi rekao da će Tači biti njihov sagovornik? Koliko god to nevjerovatno zvučalo, zar se i ovdje ne bi moglo dogoditi da sutra Dodik, Lagumdžija i Bakir Izetbegović budu partneri na evropskom putu? Mi živimo na Balkanu gdje ne važi nikakva logika.

Omer Karabeg: Gospodine Filandra, vjerujete li vi da bi se moglo desiti da ovi sadašnji bosanskohercegovački lideri naprave obrt od 180 stepeni, kakav su napravili lideri u Srbiji, pa da krenu da Bosnu i Hercegovinu izvlače iz krize, da počnu da ispunjavaju evropske uslove i zemlji otvore put ka Evropskoj uniji?

Potrebno je uraditi isto ono što je urađeno u Beogradu i na Kosovu - dobro zavrnuti jednu ruku, a u drugu dati dosta novca. To se čeka da Brisel uradi.

Šaćir Filandra: To je apsolutno moguće, samo je potrebno uraditi isto ono što je urađeno u Beogradu i na Kosovu - dobro zavrnuti jednu ruku, a u drugu dati dosta novca. To se čeka da Brisel uradi.

Omer Karabeg: Ako Brisel to ne uradi, ako ne bude novih snaga, ako ovi sadašnji lideri ne naprave zaokret, može li se desiti da Bosna i Hercegovina ostane izvan Evropske unije, takoreći crna rupa na Balkanu?

Đorđe Vuković: O tome ne smijem ni da mislim. Ako ima istine u tvrdnji da je međunarodna zajednica učestovala u razbijanju ovih prostora i održavanju zamrznutih konflikata, ne vjerujem da će od Bosne i Hercegovine napraviti crnu rupu i leglo za neke buduće razdore. Nama je zbog naše djece i zbog naših života važno da izađemo iz stanja zamrznutog konflikta. Sumnjam da će Bosna i Hercegovina ostati izolovano ostrvo, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog geostrateških i bezbjedonosnih interesa Evrope. Evropa jeste u teškoj krizi. Svjedoci smo da proživljava bankrot, ne samo finansijski, već i politički i moralni. Mnogi sumnjaju u njen opstanak, ali mi izbora nemamo, već da u takvoj Evropi tražimo utočište kako bismo dijelili zajedničku sudbinu sa većim narodima, jačim ekonomijama i sigurnijim sistemima. Ako Bosna i Hercegovina ostane izolovano ostrvo, svi mi koji ovdje živimo nestaćemo kao onaj narod sa Uskršnjih ostrva, pa će, umjesto kamenih kipova, ovdje ostati crkve i džamije, zgrade vlada i vile bogataša.

Šaćir Filandra: U svakom slučaju mislim da se to neće i ne može desiti. Nikome ne odgovara da Bosna i Hercegovina postane rezervoar negativne energije i frustracija. Zato nemam dvojbe kada je u pitanju evropska budućnost Bosne i Hercegovine. Imam dvojbu samo oko tempa ostvarenja tog puta.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG