Dostupni linkovi

logo-print

Bush ili Obama: Ko je odgovorniji za rast ISIS?


Barack Obama i George W. Bush

Barack Obama i George W. Bush

Piše: National Interest (priredila: Biljana Jovićević)

Mnogo toga je otišlo po zlu na Bliskom istoku za mandata dva posljednja američka predsjednika, ne samo uzdizanje ISIS-a. Izazov koji je postavljen pred Bliski istok pa i pred Ameriku od grupe koja sebe zove Islamska država (IS, poznata i kao ISIS, ISIL i IDIL) otvorio je u SAD pred kreatorima državne politike debatu o dalekosežnim posljedicima. Ukratko, u suštini se može artikulisati kroz jedno pitanje: Ko je više odgovoran za rast ISIS-a, George W. Bush ili Barack Obama ?

Oni koji krivicu svaljuju na Obamu nude argumentaciju koja ide otprilike ovako: Kada je Bush napustio Bijelu kuću, za sobom je ostvio Irak kao stabilnu i funkcionalnu državu, zahvaljujući u velikoj mjeri njegovoj brzopoteznoj akciji američkih trupa 2007., koja je pomogla okončanju sunitske pobune koja je prijetila da uništi zemlju. Sve što je bilo potrebno je da je Obama ostavio preostale američke snage da pomognu održavanje unutrašnje stabilnosti i suzbiju bilo koju prijetnju koja je mogla izroditi islamističke radikale.

Ali, (nastavak argumenata za optuživanje Obame) novi predsjednik nikada nije uvažio presudni značaj sile u očuvanju globalnog mira, jer on vjeruje da je veliki dio globalnog antiamerikanizma proizišao iz pretjerano agresivnih akcija SAD. Kako je to nedavno u jednom uvodniku Wall Street Journala napisano:

"Sjetite se da je Barack Obama dobio predsjedničku utrku tvrdeći da su se SAD otuđile od svijeta i muslimana zbog nesmotrene upotrebe sile u inostranstvu. Izdali smo naše vrijednosti upotrebom preoštrih mjera prilikom ispitavanja terorista i sa previše prisluškivanja. Naši neprijatelji su nas mrzili ne zato što su mrzili naše vrijednosti i naš uticaj, već zato što smo ih provocirali našim intervencijama."

I tako se, dodaje WSJ, Obama povukao sa Bliskog istoka, naročito iz Iraka, izbjegavajući nova uplitanja, kao što je Sirija, a nakon što se njen lider Bašar al Asad suočio sa moćnom pobunom. Takođe se sugeriše da je predsjednik ponudio veoma slab odgovor na aktuelnu agresivnost Rusije, Irana i drugih protivnika nadajući se da će "antiameričko raspoloženje popustiti i da će svijet biti sigurniji".

U tumačenju onih koji Obamu vide kao primarno odgovornog za rast ISIS-a, originalna Bushova strategija viđena je kao funkcionalna i odgovarajuća sve dok se Obama nije u potpunosti povukao iz Iraka i otvorio širok put za invaziju ISIS-a.

I ta je invazija započela je iz uporišta ISIS-a u Siriji, tek nakon što je Obama odbio da podrži prilično slabe anti-Asadove snage, što je moglo otupiti snaženje ISIS-a, čak i ako su se borili protiv Asada. WSJ je sumirao je taj svoj istorijski pogled provokativnom porukom: "Jedan od načina da se počne sa ublažavanjem štete bio bi da se prizna da je Dick Cheney bio potpuno u pravu".

Kao mnogi elaborirani argumenti o javnoj politici i ovaj sadrži određenu količinu istine. Obama je podredio značaj sile tankom pojmu „soft power“ (blaga sila) tražeći na taj način stabilnost u problemtičnim regijama kroz politiku kreiranu ka umirivanju antiameričkih sentimenata.

Isto tako je moguće je da je mogao dogovoriiti sporazum o "statusu snaga" s Irakom koji bi omogućio ostanak zaostalih snaga SAD u toj zemlji. Nedostatak takve snage bez sumnje je pridonio pojavi ISIS-a.

Nuri al-Maliki

Nuri al-Maliki

Kako je izdavač National Interesta, Dimitri K. Simes napisao, potpuno američko povlačenje iz Iraka omogućilo je bivšem premijeru Nuri al-Malikiju da djeluje i vlada sa njegovim duboko autoritarnim i sektaškim impulsima, koji su pak stvorili priliku za ISIS u Iraku.

Osim toga, tvrdnje onih koji smatraju da je Obamina vanjska politika nepovezana, ad hoc i uglavnom neučinkovita, ne mogu se lako odbaciti.

Ali, za bilo kakvo jasno razumijevanje zlokobnog uspona ISIS-a krug se mora vratiti natrag do tragičnih akcija Georgea W. Busha, koji se potpuno izgubio odmah nakon napada 11. sptembra u kojima je poginulo gotovo 3.000 Amerikanaca dok su obavljali svoje dnevne rutine na vlastitoj zemlji. Snažni događaji tog kobnog dana pokazali su da je Amerika imala novog neprijatelja kojeg je bilo potrebno razumjeti u potpunosti. Neprijatelj je islamski radikalizam, relavantan osjećaj u širem dijelu islamskog svijeta.

Bush je brzo zaključio da je islamski radikalizam dao izopačen impuls islamu i da mu se može suprostaviti demonstriranjem većinskog mainsteama muslimanskom svijetu - vrline i radosti zapadnih demokratskih institucija. To je bila njegova prva greška. Islamski radikalizam prirodni je izdanak fundamentalnih islamskih osjećanja kome su doprinijela stoljeća neprijateljstva između Zapada i Islama.

Kao što je pokojni politikolog sa Harvarda Samuel P. Huntington napisao: "Neki zapadnjaci... su tvrdili da Zapad nema problema s islamom, već samo nasilnim islamskim ekstremistima. Četrnaest stotina godina istorije pokazuje drugačije... Kroz stoljeća su se odnosi dviju religija uzdizali i padali na nizu momentuma upoznavanja i zbližavanja u žurbi, pauzama pa odbacivanjima".

Imjaući u vidu ove civilizacijske tenzije koje traju stoljećima dva imperativa stoje pred svakim predsjednikom koji želi zaštiti Amerikance od radikalnog islama. Prvo, Amerika se mora uzdržati od akcija koje bi potpirivale islamski radikalizam, uključujući i akcije koje će osloboditi antiamerička osjećanja kao i one koje će podstaći sektaške sukobe u islamu u regijama gdje su sektaške tenzije oduvjek bile tek ispod površine.

Drugo, moraju se prelistati sve snage unutar islama koji su same neprijateljski raspoložene prema islamskom radikalizamu a koje bi mogle pomoći u nastojanjima da se ekstremi drže pod kontrolom. Neki od tih najmoćnijih snaga u velikoj mjeri predstavljau vjerske sektaške diktature u Egiptu, Siriji, Libiji i da, Iraku.

Pripadnici Šitske milicije i brigada Hezbolaha koji se bore protiv militanata Islamske države 2014

Pripadnici Šitske milicije i brigada Hezbolaha koji se bore protiv militanata Islamske države 2014

Bush je ignorisao oba ova imperativa kada je izvršio invaziju na Irak pa neuspjeh pripada njemu. Invazija je pustila s lanca duboki sektaški razdor kada se sunitska manjina, koja je regionom dominirala stoljećima, odjednom našla u podređenoj poziciji pred osvetoljubivim šiitskim liderima koje je instalirala Amerika.

Mnogi su se suniti povezali sa elementima Al Kaide koji su operisali po zemlji riješeni da iskoriste haos da bi za sebe obezbijedili sigurno utočište. Bushova nagla akcija 2007. daleko je od bilo kakave uspješne vojne akcije, zapravo je bilo neka vrsta pokrića za diplomatske napore da tradicionalne sunitske lidere nagovore da se okrenu od nekadašnjih saradnika Al Kaide. Oni su to uradili uz garancije da će nova šiitska vlada Nurija al-Malikija, zaštititi sunitske interese i garantovati im sigurnost.

Da će Maliki na kraju težiti napadu na sunitske interese bilo je u potpunosti predvidljivo (naročito nakon potpunog povlačenja trupa SAD), što je dodatno potpirilo aktuelni haos u Iraku (a što je dovelo do invazije ISIS-a na Irak koju godinu kasnije). Takođe je bilo predvidljivo Malikijevo savezništvo sa Iranom, američkim protivnikom, što je poljuljalo regionalni balans moći koji je prilično, decenijama prije, bio u skladu sa američkim interesima. U međuvremenu je podizanje američke zastave u srcu zemlje islama potpirilo antiameričke strasti u regionu, što je intenzivirano s idejom u skladu sa Bushovom politikom, da će Amerika obnoviti islamski svijet po uzoru na zapadne pluralističke demokratije.

U svijetlu svega ovoga bilo bi teško da bilo kakave preostale američke vojne snage u Iraku zaustave plimu nestabilnosti i radikalizma koji je zahvatio zemlju, naročito nakon što je tako mnogo elemenata stabilnosti u regionu poljuljano takozvanim Arapskim proljećem, koje je Obama podržavao i njegovao držeći se iste filozofije kojom se u tom regionu vodio Bush. Obama se takođe vodio Bushovom filozofijom kada je previše rano objavio da Asad mora da ode s vlasti. Kako je Sims napisao: "To je dalo lažno ohrabrenje opoziciji i na kraju doprinijelo krvavom građanskom ratu u zemlji", isto kao i odluka susjednih država, naročito Turske, da podrže pobunjenike i time obeshrabre bilo kakav mogući dogovor dvije strane kroz pregovore.

Tako da, dok je Obamina politika patila od nedostatka ozbiljnog nivoa strateške koherencije, neke od njegovih najvećih grešaka su zapravo rezulat toga što je prihvatio Bushovu perspektivu koja je proizvela aktuelni glomazni haos u regionu.

U svakom slučaju, u odgovoru na sugestiju WSJ da je trebalo priznati da je Dick Chaney bio mudar od početka može se reći sljedeće:

Slika Sadama Huseina

Slika Sadama Huseina

Chaney nije bio u pravu kada je izvršio invaziju na Irak 2003. Neodgovorno je pogriješio kada je uvjeravao naciju, bez ozbiljnih dokaza, da Irak Sadama Huseina posjeduje oružje za masovno uništenje. Nije bio u pravu kada je tvrdio da je Sadam saveznik lidera Al Kaide. Pogriješio je kada je uvjeravao američki narod da će snage SAD biti dočekane kao oslobodilačke umjesto invazione. Nije bio u pravu kada je mislio da će zapadani sistem demokratije biti presađen na zemlju i kulturu koja u svojoj doktrini sadrži prepreke za značajne elemente demokratije zapadnog tipa. Pogriješio je što je propustio da predvidi posljedice remećenja balansa moći između Iraka i Irana. Nije bio u pravu jer nije vidio kakve će biti posljedice aktuelnog društvenog haosa u Iraku koji je uzrokovan invazijom.

Kada je riječ o Obami, njegovi najveći lapsusi rezultirali su time što je prihvatio perspekitivu gledanja na Irak od svog prethodnika. Pije svega, ideja da se demokratija može raširiti po islamskoj zemlji buđenjem Arapskog proljeća, ideja da će američkim interesima pomoći podrška za rušenje Moamera Gadafija u Libiji. Ideja da će ova država imati koristi od toga što ćemo se suprostaviti drugim sekularnim liderima na Bliskom istoku, uključujući Asada. Koncept po kojem će skromne američke snage promijeniti avganistansku plemensku praksu koja je na snazi stoljećima. Njegov jedini ozbiljan gaf koji nije proizilazio iz slijeđenja Bushove perspektive, bio je potpuno vojno povlačenje iz Iraka.

Mnogo toga je pošlo po zlu na Bliskom istoku tokom godina administracije posljednja dva predsjednika, ne samo uzdizanje ISIS-a koje zahtjeva agresivan američki odgovor. I još mnogo toga što je pogrešno može se pripisati odluci Busha da izvrši invaziju na Irak, a taj fijasko spada među najveće greške američke vanjske politike u istoriji.

*****

Autor Robert W. Merry politički je urednik The National Interesta i autor knjige "Američka istorija i spoljna politika". Njegova posljednja knjiga nosi naslov "Gdje stoje - Američki predsjednici u očima glasača i istoričara".

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG