U Media centru Sarajevo će u ponedjeljak (16. februara) u podne biti predstavljena inicijativa pod nazivom "Kultura 2020". Zabrinuti zbog višegodišnjeg nemara bh. vlasti prema kulturi, neformalna mreža kulturnih radnika Bosne i Hercegovine zajednički će raditi na rješavanju nekih od gorućih problema, odnosno na poboljšanju kulture kao javnog dobra bh. društva.
Nepostojanje ili neprimjenjivanje strategija za kulturu na svim nivoima vlasti, netransparentnost potrošnje javnih sredstava u kulturi, politička i ekonomska instrumentalizacija kulture, neka su pitanja o kojima će razmatrati Inicijativa "Kultura 2020" kaže, između ostalog, u intervjuu za RSE Ines Tanović, članica udruženja "Akcija" Sarajevo.
RSE: Šta je udruženje "Akcija Sarajevo" motivisalo za ovakav jedan poduhvat?
Tanović: Ove godine smo, ponukani stanjem u kulturi općenito, odlučili da napravimo jedan iskorak koji ne želimo da napravimo sami. Odlučili smo da pozovemo naše kolege iz kulture, da se ujedinimo, da napravimo jedan kolektiv koji će se prvenstveno zalagati za kulturu kao javno dobro i koji će neke osobne, partikularne, individualne interese staviti po strani i pokušati zaista riješiti i djelovati na one probleme koji su zajednički nama svima, a njih je strašno puno.
Sektor kulture zaista traži sistemska rješenja, koja nisu, kao u mnogim drugim sektorima u Bosni i Hercegovini odrađena već dvadeset godina. Mi se nadamo da ćemo jednim zajedničkim trudom i zajedničkim radom, a na kraju krajeva i presingom prema političarima, uspjeti uraditi neke pomake u narednom periodu.
RSE: Šta to konkretno znači?
Tanović: To konkretno znači da ćemo u ponedjeljak, 16. februara, predstaviti našu zajedničku inicijativu, koja nije došla iznenada. Mi već mjesecima radimo analize, razgovore sa kulturnim radnicima, kako iz javnog tako i iz nezavisnog sektora, o tome koji su njihovi problemi, koje su potrebe našeg sektora, šta smatraju da su prioritetni problemi koje bismo mi trebali zajednički da pokušamo riješiti.
Naravno, onoliko koliko želimo djelovati i na državnom nivou, na nivou cijele Bosne i Hercegovine, djelovaćemo i davati podršku našim kolegama i na kantonalnom i na federalnom nivou. To i jeste cilj inicijative - da si međusobno pružamo podršku za stvari koje radimo. Za probleme koji se tiču svih kulturnih radnika u Bosni i Hercegovini, pokušaćemo djelovati na zajedničkom nivou.
RSE: Koliko su jedinstveni stavovi bh. kulturnih radnika kada je u pitanju ova inicijativa?
Tanović: Iako sam očekivala da bi moglo u nekim stvarima da možda bude problema ili različitih stavova, mi kada smo napisali smjernice i pravce djelovanja inicijative i poslali ih na stotine adresa kulturnih radnika u Bosni i Hercegovini, tražeći njihov savjet, njihove komentare, da vidimo da li se uopšte možemo složiti oko tih deset principa o kojima pričamo, ja zaista nisam dobila niti jedan odgovor koji je bio negativan.
Naravno, komentiralo se možemo li mi nešto dodati, možemo li nešto izbaciti, preformulirati, dakle stvari koje su u principu bile kozmetičke promjene, ali o onom što smo napisali, dogovorili su se svi. Ti principi i pravci djelovanja inicijative Kultura 2020, napravljeni su na temelju te analize o problemima i potrebama sektora, koju smo radili tri mjeseca, tako da je nastala kao rezultat onoga što su nama kulturni radnici prenijeli da smatraju da su stvarno problemi, i kada smo im to poslali, nije više bilo nedoumica da li je to to. Proces usaglašavanja tog teksta i samih pravaca je tekao jako brzo.
RSE: Spomenuli ste istraživanje koje ste proveli. Koji su gorući problemi u kulturi?
Tanović: Gorućih problema ima ih jako puno, nekad ne znam ni otkuda bismo počeli sa svojim radom, ali od nekud ćemo morati da krenemo. Tu je nepostojanje ili neprimjenjivanje kulturnih strategija na svim administrativnim nivoima. U ovom trenutku Zeničko-dobojski kanton je jedini koji ima kulturnu strategiju za narednih pet godina, što je veliki uspjeh za kolege koji su uspjeli to izgurati u Zenici, no velika sramota za sve nas ostale koji apsolutno takav dokument nemamo.
Koliko god se nekad kulturnim radnicima čini da neke stvari treba odraditi promptno i da zahtjevaju neke brže reakcije i da neka strategija treba da dolazi kasnije, zaista bez takvog jednog dokumenta gdje mi idemo, kakvu to kulturu želimo, kako ona treba da izgleda u narednih pet godina, sumnjam da nešto konkretno možemo bez jednog takvog dokumenta.
Drugi problem je netransparentnost potrošnje javnih sredstava u kulturi. Činjenica je da mi apsolutno ne možemo ni pristupiti dokumentima kako se taj novac dijeli, po kojem kriteriju. Bojim se da kriterij kvalitete apsolutno nije primaran, da se puno drugih stvari više gleda nego sama kvaliteta određenog projekta, institucije ili pojedinca.
Tu je problem "prekarnog" rada u kulturi. Mi ne pričamo uopće o tome, ali to nije nešto što se ovdje ne dešava. Kako se dešava u regionu, tako se dešava i kulturnim radnicima ovdje. Bilo bi zapravo zanimljivo imati podatak koliko kulturnih radnika radi na nekakve ugovore o djelu i produžava te ugovore, i uopće, kakva je situacija u sektoru. Mi do tih podataka, nažalost, jako teško dolazimo.
Onda, problemi kulturnih prostora - šta se desilo sa svim tim prostorima kulture, šta se desilo s našim domovima kulture koje je gotovo svako manje mjesto u Bosni i Hercegovini prije rata imalo, za što su oni prenamijenjeni, šta se s njima danas radi, ko ih je prodao, na kakav način?
Dakle, sve su to neka pitanja koja dvadeset godina stoje negdje sa strane, na koja mi, možda, i ne pokušavamo naći odgovor, s obzirom na to koliko smo zatrpani svim ostalim stvarima i koliko se borimo za taj mali dio kolača u kulturi, da nešto dobijemo, da bismo nastavili svoj rad. Mi bismo voljeli da otvorimo sva ta pitanja.
Tu je i pitanje Creative Europe programa, pitanje kako se bh. kulturni radnici mogu obučiti da se prijavljuju za takve programe, a riječ je o vrlo kompliciranim aplikacijama, ali aplikacijama koje donose jako velika sredstva, koja itekako mogu pomoći kulturnom sektoru Bosne i Hercegovine. Mi smo jako dobri u programu medija. Naši filmadžije odrađuju odličan posao, ali u dijelu koji se bavi striktno kulturom - mi ne povlačimo apsolutno ništa.
Htjeli bismo da progovorimo i o tome kako možemo to da promijenimo, kako možemo da napravimo treninge za bh. kulturne radnike, da svi zajedno naučimo kako se možemo prijaviti i povući neke evropske fondove. Nije to samo Creative Europe, to su i IPA fondovi koji imaju dio za kulturu.
RSE: Bosna i Hercegovina je, čini se, zagrebala površinu kada govorimo o programima koje nudi Evropska unija.
Tanović: Apsolutno. Nama je toliko dugo trebalo da uopće uđemo u taj program, da neko pristane da potpiše papir da mi ulazimo. Naravno, mi ulazimo pod drugim uvjetima, za razliku zemalja Europske unije. Činjenica je da naši filmadžije uspijevaju da tako dobro naprave svoje projekte. Festival MESS je uspio da nešto dobije, međutim, to su stvarno pojedine institucije koje uspiju to da dobiju, a većina, možda 90 posto kulturnog sektora ne uspijeva dobiti ništa iz toga. Mi bismo željeli da probamo kulturnim radnicima i pomoći oko samih aplikacija, ali i vidjeti šta se trenutno dešava s programom Creative Europe.
RSE: Smatrate li da se najprije treba izmijeniti svijest bh. političara a zatim i građanstva?
Tanović: Nisam vidjela u ovih 20 godina da se pojavio nekakav političar ili ministar koji je imao sluha za kulturu i za kulturne radnike. Čini mi se da konstantno ovisimo o estetskim preferencijama nekog ministra kome će i kako dati novac i koliko će kulturu uopće shvatiti ozbiljno i staviti je na mjesto koje joj pripada.
Sa druge strane, imamo problem da živimo u zemlji koja je u toliko teškoj socio-ekonomskoj situaciji da, kada ljudima spomenete kulturu, odmahnu glavom i kažu: "Ma kakva kultura, mi smo gladni". Ali, želimo da kažemo da nas je ta ista kultura održala u najtežim trenucima u ovoj zemlji, da su kulturni radnici jednako radnici kao i svi drugi, da, recimo, humanitarna katastrofa Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koja se trenutno dešava, jednaka je katastrofi koja se dešava u fabrici "Aida" ili bilo gdje drugo, oni su u istoj situaciji, samo što su oni tamo negdje zatvoreni, ne vide se, niko ne priča o njihovim problemima, kao da traže nekakav luksuz.
Stvarno mislim da u tom smislu moramo mijenjati percepciju, kako građanstva, tako i političara. Nemamo samo problem političara koji ne razumiju kulturne radnike, već imamo problem i građanstva, koje, nažalost, u situaciji kakva jeste, kulturu stavljaju ne na zadnje mjesto, nego i puno dalje od toga.
