Brendan Simms za Independent (prevela: Biljana Jovićević)
Prije ili kasnije moraćemo ići u Siriju. David Cameron je napravio poređenje sa Irakom, ali mnogo više odgovara poređenje sa Bosnom gdje je na lični interes skoncentrisani Zapad u konačnici morao okončati inertnost pred krvoprolićem.
U petak je britanski premijer upozorio da strah od mogućeg ulaska u drugi Irak vodi ka pogrešnim raspravama o Siriji, gdje režim Bašara al-Asada nastavlja masakr civila, te se približio prelasku zapadne "crvene linije" upotrebom hemijskog oružja.
Nije teško shvatiti njegove razloge. Trijumf Tonyja Blaira na Kosovu 1999. utro je put četiri godine kasnije za bijesno i kontroverzno britansko učešće u svrgavanju Sadama Husseina. Danas, premijer Cameron treba da se zapita da li će uglavnom uspješnu intervenciju u Libiji pratiti osvetnička u Siriji. On je takođe svjestan sljedećeg paradoksa: nikada vam neće zahvaliti za zlo koje ste spriječili, ali ćete biti odgovorni za sve što slijedi s intervencijom. S obzirom na ulog i pozadinu svega, dakle, Cameronov oprez je razumljiv.
No dobro poređenje međutim nijesu Irak i Libija, već Bosna, gdje su Srbi neometano provodili etničko čišćenje od 1992 -1995. Tu su Zapadne sile isprva odbile inetervenisati zbog straha da će biti upleteni u etničku močvaru marginalne strateške važnosti.
Rezultat je bio slabljenje jakog multietničkog konsenzusa u bosanskoj vladi u Sarajevu, dok su lojalni Hrvati, Srbi te umjereni Muslimani strepili od pomoći izvana, te emigrirali ili se povukli u pasivnost. Njihova mjesta su često zauzimali više ekstremni elementi, uključujući i džihadiste iz inostranstva. Radikalizacija na bosanskoj strani zatim je postala jedan od glavnih argumenta protiv intervencije. Čak i ako je Bosna u jednom trenutku možda spašena, bilo je prekasno. Na kraju, NATO je bio prisiljen intervenisati i ubijanju je došao kraj, ali jedinstvena multietnička Bosna, koja je mogla biti spašena, već je bila uništena do nepopravljivosti.
Vidimo sličan uzorak u Siriji. Ne smije se zaboraviti da je pobuna protiv Asada započela u martu 2011. kao nenasilni protest protiv brutalnosti njegovih obavještajnih službi u južnom gradu Deri. Na nenaoružane demontrante su pucale režimske snage, ali to je bio vrijeme prije nego što je počeo oružani otpor, i mnogo mjeseci prije nego što je prva značajna prisutnost islamista uočena. Nedostatak efektivne zapadne intervencije, međutim, doveo je do sužavanja prostora, te su sekularisti pobjegli iz borbe ili se priključili masi. Radikalni islamisti su prešli u prvi plan, mnogi finansijski i logistički podržavani od politički konzervativnih i vjerskih radikalnih arapskih zalivskih monarhija. To su učinkoviti borci, ali strašna pošast na sve hršćane, Alavite i Šiite koji im se nađu na putu. Kao i u Bosni, povlačenje umjerenih postalo je argument protiv intervencije. Sada se redovno čuje da je "prekasno" za spašavanje Sirije.
Grupa dječaka u Siriji
Još jednom, kao u Bosni, neuspjeh da se izborimo sa ogromnim zločinom na našim vratima je ozbiljna opasnost za evropsku bezbjednost. Prije ili kasnije režim, koji je već testirao vodu koristeći male količine hemijskog oružja, pokrenuće skalu u pun pogon sa užasnim posljedicma. Mi guramo diktatorovu liniju gdje nema alternative između njega i islamista, anarhije i destrukcije, u samoispunjavajuće proročanstvo.
Posljedice ovoga za ostatak Bliskog istoka nijesu samo užasno depresivne, već opasne, zato što će obnoviti naše saveze sa antidemokratskim snagama u regionu, bilo da su konzervativne ili nasljedne monarhije "republike". Osim toga, režim u Damasku je glavni kanal za iransku podršku Hezbolahu, koji se planira usmjeriti na Izrael i na Zapad, ako bi nuklearni program Teherana bio napadnut. Osujećivanjem Asada smanjiće se iranski apetit za avanturizmom. Sukob je na rubu obnavljanja građanskog rata u Libanu, možda i u Iraku, gdje Suniti i Šiiti na sudbinu svojih vjerskih grupa gledaju s alarmom. Na kraju ćemo morati intervenisati.
Vojna akcija će biti puno teža nego što je bila u bivšoj Jugoslaviji, gdje smo podržali legitimnu vladu u Sarajevu. Danas, Sirijska vlada je izgubila sav legitimitet, ali opoziciji nedostaje koherentnost. To ne znači, međutim, da se ništa ne može učiniti.Podrška Ujedinjenih nacija je poželjna, ali nije presudna. Kao i na Kosovu, prijetnja od kinesko-ruskog veta ne bi trebalo da stoji na putu odlučne akcije kako bi se spriječili dalji pokolji, i stabilizovali jugoistočni pristupi EU i NATO područjima.
Britanija bi trebalo da traži od NATO-a uspostavljanje zone zabranjenih letova, i zaprijeti vazdušnim napadima na svo teško naporužanje režima. Ovo bi morala pratiti politička incijativa podrške opoziciji okupljenoj u Sirijskom nacionalnom vijeću da se forimira slobodna zona u blizini granice sa Turskom, gdje bi privremna vlada trebalo da uspostavi institucije koje bi činili predstavnici svih velikih nacionalnih grupacija.
Ovaj prist treba biti ugrađen u širu zapadnu strategiju za zaštitu manjina na Bliskom istoku, a posebno Šija u Bahreinu i Saudijskoj Arabiji koje smo predugo zanemarivali. Zapad bi trebao insistirati na tome (kao u Bosni) da se strani borci moraju vratiti kući, a lokalni islamisti razoružaju. NATO onda treba osposobiti i opremiti preostale opozicione snage dok režim ne padne. Nema garancija da hršćani, Alaviti i Šije neće trpjeti odmazdu, ali čini se da za tako nešto postoji malo podrške među običnim Sirijcima, a u svakom slučaju najveća dugoročna prijetnja za opstanak manjina je zapravo ljutnja sunitskog režima.
Pravovremena intervencija Camerona u Libiji izbjegla je pokolj i omogućila zapadnoj i istočnoj polovini zemlje da nastavi živjeti zajedno, ali s nelagodom. U Siriji pak za razliku od Libije izgledi za suživot postaju sve teži i teži iz dana u dan. Razumljivo, premijer oklijeva prije nego što se preduzme akcija u Siriji, ali što više odugovlači, to će biti teže.
*Brendan Simms, profesor je istorije međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Kembridžu, autor je knjige 'Evropa: Borba za prevlast, 1453 do danas'
