Dostupni linkovi

Filmski radnici u Hrvatskoj: Vratite autorska prava autorima


Ilustracija

Ilustracija

Hrvatska filmska baština privatizirana je iza 1990. godine zajedno sa producentskim kućama, i takvim rješenjem izgubili su i hrvatska kultura i sami autori koji ne dobivaju nikakvu naknadu za te filmove, kada negdje budu prikazani. Na to je u oproštajnom pismu obitelji upozorio prošlog tjedna preminuli hrvatski filmski režiser Krsto Papić.

„U slučaju da ne preživim operaciju - upute za sprovod. Ne želim nikakav javni sprovod, nego isključivo u krugu najuže obitelji“ - ovo je dio pisma što ga je pred operaciju koja se pokazala fatalnom obitelji uputio jedan od najvećih hrvatskih filmskih režisera Krsto Papić, a koje je na komemoraciji – na inzistiranje obitelji – pročitao Papićev učenik, kolega i prijatelj Vinko Brešan.

Dio oproštajnog pisma Krsta Papića

Dio oproštajnog pisma Krsta Papića

Ima i dalje: „Za ovakav sprovod sam se odlučio zbog sramne pljačke autora koji su snimali do 90-te. Država je uzela naše filmove, dala ih protuzakonito svojim tajkunima, a da nas nitko nije za to pitao. Ova Vlada od koje smo čekali da to ispravi, nije htjela. Vratite filmove našoj djeci,“ poručio je u tom svom posljednjem pismu Krsto Papić.

U čemu je problem? Ljudi koji su od 45-te do 90-te u Hrvatskoj snimali filmove nemaju na njih više nikakva prava. Ti su filmovi ušli u privatizaciju zajedno sa filmskim kućama koje su ih davno nekada snimile, a novi vlasnici već 15 ili 20 godina eksploatiraju te filmove, nikad ne plaćajući autorska prava.

Osim Papića, zakinuti su i Tomislav Žiro Radić, Vatroslav Mimica, Antun Vrdoljak, Veljko Bulajić, ali i nasljednici redatelja Branka Bauera, Kreše Golika, Nikole Tanhofera, Zvonimira Berkovića, Ante Babaje i Zorana Tadića. Za RSE govori filmski kritičar i dobar poznavatelj problematike Nenad Polimac.

„Štos je u tome da je naša država propustila – reklo bi se da je imala prečih problema, ali ja u to baš i nisam tako uvjeren – 1990-te godine nacionalizirati filmsku baštinu. Svi ti filmovi koji su se do tada snimali, snimali su se državnim novcem. 'Jadran film' dobio bi od fonda toliko i toliko i rekao – 'idemo u projekt!' Činjenica je da to nisu filmovi 'jadran filma'. To su filmovi snimani državnim novcem i velika je pogreška što – istovremeno kada je to u prvoj polovici devedesetih napravila Slovenija – to nismo napravili i mi“, smatra Polimac.

Pravno i političko rješenje

Iako filmski režiser Antun Vrdoljak ima dogovor sa predsjednikom uprave „Jadran filma“ Vinkom Grubišićem da mu ovaj plati dio novca što ga dobije od HTV-a kada se prikaže neki od Vrdoljakovih filmova, čijim pravima sada raspolaže „Jadran film“, Vrdoljak u izjavi za RSE niječe Grubišiću i „Jadran filmu“ bilo kakva prava na te filmove.

„Jadran film“ ne može postati vlasnik hrvatskog filma – ne može nitko kupiti Baščansku ploču! To je nacionalno dobro! Ne može postati vlasnik prije svega i zato što su po onom starom zakonu sve filmske ekipe, a posebice svi filmski autori morali unijeti u film dio svog osobnog dohotka i time ga financirati. Prema tome, čak su i po tom financijskom kriteriju autori vlasnici tih filmova, jer su dio svog honorara uložili u film.“

Cijela je priča i u pravnom postupku, a opljačkane filmske autore i njihove nasljednike zastupa odvjetnik Zoran Bauer, inače i sam sin i nasljednik režisera Branka Bauera.

„Stvari je moguće riješiti pravno, čime se ja bavim, ili politički, što je bezuspješno probao pokojni Krsto,“ kaže Bauer za RSE.

„Političko vam znači da država lupi šakom o stol, kaže 'sada je dosta, to će se riješiti ovako ili onako,' što je politički moguće jer imamo usporedne sisteme u drugim državama.“

Papić je nedavno o ovom problemu pisao i predsjedniku Europske filmske akademije, poznatom njemačkom režiseru Wimu Wendersu, a u možda posljednjem svom intervjuu kazao je kako niti u jednoj tranzicijskoj državi nije zabilježeno da su filmovi privatizirani na ovaj način.

„Pitao sam mađarskog kolegu Istvána Szaba što se dogodilo s njegovim filmovima. Rekao mi je: 'Vlasnik filmova koje sam snimao u socijalizmu je država, ali oni niti jednu projekciju ne naprave a da meni ne pitaju, a kamoli da mi ne bi platili autorska prava.'“

Podjednako tako, kada su bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela pitali za prodaju filmskih studija Barrandov i češke kinematografije, odgovor je bio – studije i tehniku se može prodati, ali filmovi su kulturno nacionalno blago i to se ne prodaje – nikome!

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG