FIFA pokušava sakriti svoju ogorčenost zbog usporenih priprema za ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo koje se održava u Brazilu, ali ne mogu reći da nisu bili upozoreni na to.
Znakovi opasnosti su se pojavili još davne 2007.godine kada se Rio de Janeiro jedva izborio sa organizacijom Pan američkih igara, što je relativno mali događaj u usporedbi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom.
Prekoračenje budžeta, obećano proširenje linija metroa koje nikad nije realizirano, stalna kašnjenja i problemi sa izgradnjom sportskih objekata od kojih su mnogi završeni u posljednjem mogućem trenutku su već davno trebali aktivirati alarm u Zurichu.
Ipak, samo tri mjeseca kasnije Brazilu je dodijeljena organizacija Svjetskog nogometnog prvenstva, kako bi se ispoštovao sistema FIFA-e prema kojem se prvenstvo svaki put treba održavati na drugom kontinentu.
Problemi sa brazilskom ruševnom infrastrukturom, nasiljem, kriminalom i društvenim problemima su ostavljeni po strani i govorilo se samo o rekordima koje je Brazil ostvario na terenu.
Šest i pol godina nakon toga sudbina Svjetskog prvenstva je gotovo ista kao i sudbina Pan američkih igara.
FIFA je gotovo bespomoćno posmatrala sa klupe kako brazilski organizatori ne poštuju rokove, premašuju dogovoreni budžet i odlažu infrastrukturne projekte.
U jednom od posljednjih primjera, FIFA je u maju upozorila organizatore da dvanaest nogometnih stadiona mora biti dovršeno do kraja protekle godine i da kašnjenja neće biti tolerirana. Pet stadiona nije ispoštovalo rok, ali FIFA na to nije reagirala.
Javni fondovi
U izvještaju inspekcije na kojem FIFA temelji svoju odluku od dodjeli prvenstva Brazilu stoji:
„Brazilski model za Svjetsko prvenstvo jeste davanje prioriteta privatnom financiranju u izgradnji i obnovi stadiona kroz dugoročne koncesije i javno privatno partnerstvo,“ kažu iz inspekcijskog tima FIFA-e.
„Cilj je izgraditi moderne stadione koji će zadovoljiti zahtjeve FIFA-e, dok će se javna sredstva usmjeriti ka izgradnji osnovne infrastrukture, osobito sigurnosti, zračnih luka, cesti i bolnica.“
Umjesto toga, javna sredstva su korištena za izgradnju stadiona dok veći dio ostale infrastrukture nije realiziran.
U izvještaju se navodi da se planira „izgradnja brzog vlaka na relaciji Rio-Sao Paolo koji će povezivati ova dva grada i smanjiti vrijeme putovanja na manje od dva sata.“ Taj projekt još nije ni započet.
Zračni prijevoz zadaje najveće glavobolje iako se u izvještaju FIFA-e navodi da nema razloga za brigu.
„Inspekcijski tim je zaključio da Brazil ima potrebnu infrastrukturu zračnog prevoza da se izbori sa očekivanim brojem međunarodnih posjetitelja.“
Izravan pristup
Kada je Južna Afrika prije četiri godine organizirala Svjetsko nogometno prvenstvo FIFA je počela sa izravnim pristupom, požurivajući organizatore kad god bi se posao počeo razvlačiti.
Brazilu je, međutim, dopušteno da vodi svoju vlastitu politiku na način koji malo ko može zamisliti, pogotovo s obzirom na činjenicu da FIFA preživljava uglavnom zahvaljujući prihodima od organizacije ovakvih prvenstava i obično zahtijeva da se ona organiziraju uspješno i precizno na švicarski način.
FIFA je uvijek insistirala na samo osam do deset stadiona, kako bi se smanjili logistički problemi. Ipak, Brazilu je dozvoljeno dvanaest.
Organizatori su onda odlučili da će reprezentacije putovati po ovoj ogromnoj državi i da neće igrati utakmice unutar grupe na jednom stadionu, što je uzrokovalo dodatne logističke poteškoće.
Logo SP u Brazilu 2014.
FIFA je povremeno prijetila domaćinima, ali bi se odmah povukla nakon prilično ogorčenih reakcija iz Brazila koji sebe naziva nogometnim rajem i ponosi se time što je Peleova domovina.
Osjetljiva na optužbe da gazi brazilski suverenitet, FIFA je problemu pristupila vrlo oprezno:
„FIFA nema dovoljno kontrole koliko bi željela imati u Brazilu,“ rekao je Christopher Gaffney, istraživač i profesor na Univerzitetu Fluminense u Niteroju, blizu Rio de Janeira.
„Oni uvijek moraju hodati po tankoj liniji između nametanja svojih zahtjeva i puštanja domaćinima da to učine na svoj način.“
„Možda nemaju dovoljno razumijevanja za brazilski „jeitinho“ ( lokalni način rješavanja problema putem improvizacije),“ dodaje on.
„U Brazilu vlada mišljenje da je FIFA dobila sve što je htjela u smislu fiskalnih i političkih pogodnosti i da treba pustiti Brazilcima da se pobrinu za isporuku.“
„FIFA možda nije dovoljno eksplicitno rekla šta se tačno treba uraditi i do kada i možda nisu bili dovoljno agresivni u nastojanju da izmanipuliraju sastav lokalnog organizacijskog odbora,“ kaže Gaffney.
Manje demokracije
Frustracije FIFA-e u vezi sa brazilskim troslojnim sistemom komunalnog, državnog i federalnog rukovođenja je u aprilu nehotice razotkrio njen generalni sekretar Jerome Valcke.
„Manje demokracije je nekada bolje za organizaciju svjetskog prvenstva. Kada imate vrlo jakog šefa države koji može odlučiti, kao što će možda Vladimir Putin moći 2018., to je lakše za nas organizatore.“
Gaffney kaže da se FIFA čini dezorjentiranom.
Izrazita složenost brazilske državne strukture je učinila to da čak ni FIFA ne zna kome se obratiti za odgovore.
Arena da Baixada u izgradnji za SP u januaru 2014.
„Izbor 12 gradova domaćina je bila brazilska odluka i FIFA je tu opet uhvaćena između svoje „političke indiferentnosti“ i potrebe za realizacijom regionaliziranog svjetskog prvenstva u Brazilu.“
„Oni kažu da su analizirali pedesetak rasporeda, ali da su završili s onim prema kojem se svaka utakmica u svakoj grupi igra u drugom gradu.“
Suočeni s takvim scenarijem, sve što FIFA može uraditi je držati fige i govoriti o međusobnom povjerenju.
„Nema problema,“ rekao je u četvrtak predsjednik FIFA-e Sepp Blatter, koji sebe često naziva optimistom, nakon još jednog razgovora, ovaj put sa predsjednicom Dimom Rousseff.
