Dostupni linkovi

logo-print

Paul Krugman: Europsko ekonomsko samoubojstvo


Pogled prolaznika na burzovno izvješće, Milano.

Pogled prolaznika na burzovno izvješće, Milano.

Piše: Paul Krugman (New York Times), priredila Mirjana Rakela

The Times je prošle subote izvijestio o jednom, očigledno, rastućem fenomenu u Europi: "samoubojstvu zbog ekonomske krize". U očaju zbog nezaposlenosti i poslovnog neuspjeha ljudi dižu ruku na sebe. Vjerojatno nisam bio jedini među ekonomistima koji je pročitao taj tekst, pitajući se da li je to zapravo priča o odluci evropskih čelnika da dovedu do samoubojstva jedan cijeli kontinent.

Samo prije nekoliko mjeseci vjerovao sam da ima nade za Evropu. Sjetite se da je krajem prošle jeseni Evropa bila na rubu financijskog kraha, ali je onda Europska središnja banka (ECB), evropski pandan američkom Fedu, spasila kontinent.

Evropskim bankama su otvorene kreditne linije dok god kupuju državne obveznice, čime banke neizravno podupiru svoje vlade i smiruju paniku. Tada smo se pitali: da li je li to bila dugoročno hrabra i djelotvorna akcija i jesu li evropski čelnici iskoristili predah koji im je „dala“ ECB“ kako bi razmotrili politiku koju su vodili.

No, oni to nisu učinili. Umjesto toga, produbili su svoje propale politike i ideje. I sve je teže i teže vjerovati da će političare bilo što natjerati na promjene. Dovoljno je pogledati primjer Španjolske koja je sada epicentar krize.

Tu više i ne govorimo o recesiji, već o depresiji, a ukupna stopa nezaposlenosti je 23,6 posto, što je usporedivo s Amerikom u doba Velike depresije. Više od polovice nezaposlenih su mladi. Rastu i troškovi zaduživanja države.

Ilustracija

Ilustracija

Na neki način, nebitno je kako je Španjolska stigla do ovoga, ali valja istaknuti da je u predvečerje krize imala mali dug i budžetski višak. Nažalost, imala je i nerealan graditeljski boom uglavnom utemeljen na kreditima njemačkih banaka svojim španjolskim kolegama.

Kada je taj graditeljski boom ispario poput mjehurića od sapunice, Španjolska je potonula, i njeni fiskalni problemi su posljedica, a ne uzrok depresije.

Ipak, recept koji dolazi iz Berlina i Frankfurta, pogodili ste, jest jačanje fiskalne discipline.

To je gotovo ludo. Europa je imala nekoliko godina iskustva s oštrim programima štednje, a rezultat je upravo ono što bi svaki student povijesti rekao da će se dogoditi - ekonomije su gurnute još dublje u depresiju.

Sunovrat s litice

Što je alternativa? Pa, u 1930-im godina – razdoblju, koje moderna Europa počinje ponavljati gotovo do u detalja - osnovni uvjet za oporavak je bilo napuštanje zlata kao standarda, a ekvivalentan potez sada bi mogao biti napuštanje eura, i obnova nacionalnih valuta.

Možda ćete reći da je to nepojmljivo, i da će to imati duboke ekonomske i političke posljedice. No nezamislivo je nastaviti sa primjenom jakih mjera štednje u državama koje je već zahvatila depresija i gdje je visoka stopa nezaposlenosti.

Dakle, ako evropski čelnici stvarno žele spasiti euro trebali bi tražiti alternativni put.
Kontinentu treba više kompenzacijske monetarne politike, a možda je rješenje da Evropska središnja banka pristane na blago povećanje stope inflacije .

No, trenutno je na djelu potpuna nefleksibilnost. U martu su evropski čelnici potpisali sporazum u kojem je fiskalna štednja glavni odgovor na, svaki, i na sve probleme.

U međuvremenu, ključni dužnosnici središnje banke otklanjaju mogućnost podizanja stope inflacije, čak i za najmanji mogući postotak, tako da je teško izbjeći osjećaj očaja. Umjesto da priznaju da su bili u krivu, evropski lideri su izgleda odlučni u namjeri da svoje gospodarstvo - i cijelo društvo – „sunovrate s litice“ , za što će cijeli svijet platiti cijenu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG