Dostupni linkovi

logo-print

Život u Bosni i Hercegovini je čudo


Namir Ibrahimović

Namir Ibrahimović

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Namir Ibrahimović, profesor bosanskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi "Safvet-beg Bašagić" u Sarajevu i jedan od urednika portala Školegijum.

Subota, 17. decembar 2011.
Prijateljica Sanja zove na kafu, ali prije toga bi s Velom donijela rođendanski poklon. Kažem da ga svakako mogu dati na kafi, ali ona insistira da ga donesu do stana jer kaže da je praktičnije. Tek nakon što mi predaju izrađenu fotografiju dugu metar i pol, 'Posljednju večeru', rad Asima Đelilovića, predavača na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, shvatam šta je značilo „praktičnije“. Izvrstan umjetnički rad i odlična uspomena: za stolom su kockari, igrači na sreću, alkoholičari, Isus nedostaje, a ja glumim narkomana.
Subota je dan za štampu. Hrpa novina, espresso kafa i užitak čitanja subotnjih izdanja. Obilje tekstova, kolumni, komentara i analiza o sedmici koja je za nama nezamjenjiv je početak vikenda: lični ritual koji traje više od deset godina. Uglavnom odlazim sam i družim se s novinskim tekstom. Danas mi se pridružuje i supruga te u jednom od sarajevskih caffea razmjenjujemo novine te komentiramo pojedine članake.

Navečer odlazimo u kino i gledamo „Besmrtnike“ Tarsema Singha, režisera sjajnog videospota za Losing My Religion, pjesmu R.E.M.-a. Film je loš, sastavljen od unakaženog mita o Tezeju i blijede kopije masovnih bitaka iz Gospodara prstenova. No, vrijeme nije uzaludno potrošeno, pojeli smo kokice.

Ilustracija

Ilustracija

Nedjelja, 18. decembar 2011.
Sa kolegom i prijateljem Osmanom Zukićem putujem na Jahorinu. Danas i sutra, kao članovi redakcije Školegijuma, učestvujemo na sastanku Koalicije za pravično obrazovanje. Predstavnici članica Koalicije (nevladine organizacije koje se potpuno ili jednim dijelom bave obrazovnim sistemom u BiH) te Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje govore o radu u godini na izmaku i najavama novih projekata. Mnogo je primjera, statističkih podataka i istraživanja koji govore o lošim bh. obrazovnim sistemima, ali niko ih ne koristi niti se zna šta s tim svim podacima. Svih ovih prethodnih godina, obrazovne politike zaobilazile su kvalitetne projekte i provodili samo ono što im je bio nametnuto, kao što je devetogodišnja osnovna škola. Koncepcija devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja iz 2003. zaista je trebala donijeti neku novu, savremeniju školu, no na kraju je ostao tradicionalni obrazovni sistem koji je trajao devet godina. Sadržaji NPP-ova su isti, svaki predmet je entitet za sebe i ništa se nije suštinski mijenjalo. Još kad se napomene da NPP nije urađen cjelovito, već da je prezentiran godinu za godinom, postaje jasno da je koncepcija devetogodišnjeg obrazovanja bila samo maska za nastavak tradicionalne škole gdje je olakšavano nastavnicima – da se dodatno ne edukuju, već da predaju kako su naučili i prije 1992. Posljedice: škola dosadna djeci i poražavajući rezultati na TIMSS testiranju iz 2007.

Ponedjeljak 19. decembar 2011.
Na Jahorini veliki snijeg, a mi opet o obrazovanju. Osman i ja prisutnim članovima Koalicije za pravedno obrazovanje prezentiramo portal Školegijum tražeći bolju saradnju sa organizacijama i pojedincima koji se bave obrazovanjem. Dobijamo pohvale i konkretne prijedloge za poboljšanje portala uz konstataciju da se malo oslobodimo elitizma i da jezik tekstova pojednostavimo. Mi se tradicionalno žalimo da nam nedostaje veći broj saradnika i navodimo primjer jedne od naših saradnica iz Novog Šehera Melise Ismičić koja je zbog teksta objavljenog u Školegijumu prošle godine imala niz problema u školi iako je tekst bio anoniman. Direktorica i uposlenici škole u Novom Šeheru uzeli su sebi za pravo da provode istragu, zakazuju
sjednice nastavničkog vijeća gdje će kolegica objašnjavati svoj tekst. Treba li napomenuti da Melisa ove godine radi u drugoj školi? Nakon promocije Školegijuma, pričamo o dokumentu Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo – Analiza NPP-a. Analiza je pokazala da NPP devetogodišnjeg obrazovanja nije usklađen s Koncepcijom devetogodišnjeg obrazovanja i da je hitno donijeti novi Kurikulum koji će biti uspostavljen na ishodima učenja i koji će dati znatno veću slobodu i kreativnost, a samim tim i odgovornost školama i nastavnicima. Dokument je trenutno na javnoj raspravi, čekaju se reakcije iz osnovnih škola i drugih institucija i pojedinaca koji se bave obrazovanjem.
Prije povratka potrebno je skinuti snijeg s auta. Osman s lopatom u rukama, i ja s nekakvom širokom četkom koje smo našli ispred hotelskog ulaza borimo se sa snijegom. Pijemo još jednu kafu i zajedno s Dženanom i Radmilom idemo ka Sarajevu. Druga sam smjena, trebam biti u školi, a snijeg prekrio cestu i ne dozvoljava bržu vožnju. Zovem direktoricu upomoć i molim je da odeljenju podijeli listove i napiše im teme na tabli te da učenici počnu raditi školsku pismenu zadaću bez mene. Kasnim desetak minuta, učenici šute i pišu.

Utorak 20. decembar 2011.
Ilustracija

Ilustracija

Ispraviti je najčešći glagol koji koristim ovih dana: ispravljam testove, ispravljam pismene, a onda upisujem ocjene, zaključujem, objašnjavam učenicima zašto je nemoguće u jednom času popraviti ocjenu kad se u obzir uzima cjelokupan rad u prethodnim mjesecima. S druge strane, svjestan sam da u ovakvom sistemu obrazovanja ocjenjivanje učenika izgleda karikaturalno: nit' mi nastavnici znamo šta ih trebamo naučiti, u kojoj mjeri, ocjenjujemo li znanje ili vještine, ocjenjujemo li i jedno i drugo, ocjenjujemo li aktivnost, podstičemo li ih na kreativnost, tražimo li da reproduciraju sadržaj koji su usvojili iz udžbenika i nastavnih materijala ili ocjenjujemo i znanje koje su učenici donijeli u školu? Kako da dam nekome pet, a ni u jednom dokuemntu ne stoji šta učenik tog i tog razreda treba usvojiti od planiranog da bi imao pet? Ostaje mi (kao i svim drugim nastavnicima) da ocjenjujem na osnovu nekog vlastitog koda, na osnovu rada i aktivnosti učenika u okviru jednog odjeljenja. Ocjena postaje moćno oružje u rukama nastavnika – sam je upisuje, niko ne može dovesti u pitanje ocjenu, jer niko ne provjerava koliko je dijete znanja usvojilo, a i kad bi htjeli to – ne zna se na osnovu čega mjeriti postignuće djeteta.

S kolegom Željkom, po ko zna koji put, sanjarim o godišnjem odmoru 15 dana prije kraja polugodišta ili školske godine. Neka ocjene zaključuje ko hoće. Učenici, pritisnuti sistemom koji isključivo uvažava nekakv broj, roditeljima koji očekuju samo najveće ocjene i nastavnicima koji vjeruju da pravedno ocjenjuju, plaču ako ne dobiju ocjenu koju žele.

Srijeda, 21. decembar 2011.
Obećao sam završiti tekst o tome šta sam radio s učenicima na časovima odjeljenjske zajednice u toku prošle školske godine; no, ne stižem, previše je školskih obaveza pred kraj polugodišta koje ostavljaju malo prostora za druge aktivnosti i za odmor.

Urednik sam i Škoelgijuma ove sedmice, a još nisam provjerio kako postaviti tekst i fotografiju na portal. Kratka kafa s Osmanom, koji je u tome već veteran, kako bih naučio da ništa pogrešno ne uradim.

Prisjećamo se putovanja od prošle srijede kad smo posjetili Osnovnu školu „Blagaj“, posebno područnu školu u Vranjevićima gdje osam učenika I, III i V razreda idu u kombinirano odjeljenje. Učiteljica svakodnevno dolazi iz Mostara i uživa raditi s djecom kojima je draže biti u školi nego kod kuće. Škola je na osami, u blizini nema drugih objekata pa izgleda kao škola na kraju svijeta. Klasično obrazovanje ovdje se ne može ostvariti, djeca jednog razreda više vremena u školi provode radeći jedno s drugim, nego s učiteljicom tako da ovakvo obrazovanje zapravo postaje poželjan model neke buduće škole u kojoj nastavnik nije jedini i nezamjenjivi izvor znanja, već pomoć djeci koja usvajaju nova znanja i vještine. Reportaža iz Vranjevića i Blagaja će biti tokom vikenda objavljena na portalu.

Ocjena postaje moćno oružje u rukama nastavnika – sam je upisuje, niko ne može dovesti u pitanje ocjenu, jer niko ne provjerava koliko je dijete znanja usvojilo, a i kad bi htjeli to – ne zna se na osnovu čega mjeriti postignuće djeteta.
Četvrtak 22. decembar 2011.
Slabo sam se naspavao, odlazim ranije u školu, prije 7.30 sam u zbornici, pijem kafu i čitam Dežulovićevu kolumnu u Globusu. Sjajno primjećuje kako se, kao, sad smijemo stanovništvu iz Sjeverne Koreje što plaču za dragim vođom, a samo tridesetak godina ranije ovdašnje stanovništvo činilo je isto. Na Facebooku prijateljica Lamija Begagić šalje poruku da je kupljen primjerak Dežulovićevih sportskih kolumni koje izdaje Jutarnji list. Naručio sam kupovinu knjige u Zagrebu jer je na ovdašnjim kioscima do nje nije moguće doći. Svi dodaci dnevnih novina iz Hrvatske nesmetano dolaze i u BiH, pa i pšenica koja se sije prije Božića, samo knjige ne. Lamija lucidno primjećuje da je to zato što je BiH više agrarna nego kulturna zemlja.
Prvog časa po rasporedu nemam i prije pet časova koji me čekaju razgovaram s direktoricom o školskim predstojećim aktivnostima.

Petak 23. decembar 2011.
Uz nezaobilazno ispravljanje testa, pratim i sjednicu Sabora Republike Hrvatske na kojoj bi trebala biti izabrana nova vlada. Izbori u BiH su bili davno, ali državne vlade još nema. No, ne vidim da se nešto bitno mijenja u odnosu na vrijeme i kad postoji vlada koja nije u tehničkom mandatu. Život u Bosni je čudo, kakogod da se glasa.
XS
SM
MD
LG