Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: U Dubrovniku sazrijeva demokratsko društvo


Ivana Dražić Selmani

Ivana Dražić Selmani

Dnevnik za RSE vodila je Ivana Dražić Selmani, umjetnica iz Dubrovnika. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija vraća se u Dubrovnik gdje se bavi umjetničkim radom. Od 1997, na Umjetničkoj školi "Luka Sorkočević" predaje na Slikarsko dizajnerskom odjelu. Majka je dvoje djece, Lucijana i Cvijeta.

Dnevnik je počela voditi uoči referenduma o izgradnji golf terena, ili bolje reći apartmanskog naselja na Srđu. Pojašnjava zašto je referendum kruna građanskog aktivizma u Dubrovniku. Kako je sve počelo, kako valja ostaviti generacijama u naslijeđe vrijednu povijesnu baštinu i kako djecu naučiti da vole svaki dijelić kamenoga grada. Zašto stanovnici Dubrovnika pišu velikim slovom ime svoga Grada?

* Subota, 27. travnja

Probudila sam se u predreferendumsko dubrovačko jutro.

Jutarnje buđenje u ovo doba godine podrazumijeva kratku šetnju kroz đardin, boje koje ga prožimaju, mirise, zvukove i nove oblike. To je moja jutarnja kafa i bez tog rituala dan mi je nezamisliv.

I naše četiri mačke na funjestri od komina, poredane kao babuške, čekaju svoj jutarnji obrok.

Iz stare gradske jezgre do naše kuće na Konalu dopire zvuk „Himne slobodi“ (ne znam kojim povodom, no po jasnim zvukovima koji dopiru iz Grada čujem - vrijeme je od šiloka).

Indikativan je ovaj momenat koji proživljavam jer nas Dubrovčane sutra očekuje veliki zadatak, važan jer imamo priliku pokazati na kojem stupnju civilizacije i demokracije živimo, pruža nam se mogućnost ponovno pokazati koliko nam je sloboda važna.
Pitam se jesu li moji sugrađani zaboravili natpis koji stoljećima stoji uklesan na vratima Lovrijenca: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ (Ne prodaje se sloboda ni za svo zlato svijeta). Jesu li uopće svjesni poruke koju odašilje?

Poslije zajedničkog objeda spremam se poći s mojim đacima na Babin Kuk, gdje se u jednom hotelu održavaju „Dani Orisa“. Tamo nas čeka Miranda Veljačić koja je zajedno sa Art radionicom Lazareti osnovala Urbanističku početnicu s kojom naša škola surađuje već nekoliko godina. U sklopu današnje radionice imamo druženje s arhitektima i kustosima izložbe o Alvaru Sizi, najpoznatijem portugalskom arhitektu 20. stoljeća, koja je povodom ovog skupa postavljena na trećem katu Umjetničke galerije Dubrovnik. Kustosi Greta Ruffino i Raul Betti imaju svoj arhitektonski studio u Veneciji... vrlo draga čeljad...

Sam broj od 53 crteža originalnog postava nije slučajan jer je adresa Sizinog ureda Rua do Aleixo 53.

U razgovoru s kustosima izložbe moji su učenici oduševljeni kvalitetom ali i kvantitetom radova koje Siza čuva u stotinama bilježnica. Njegov pristup arhitekturi u kojem se naglasak stavlja na razumijevanje društvenih potreba zajednice (pa su mu tako na skicama uvijek prisutni i ljudi) ponovno me vraća u razmišljanje o sutrašnjem referendumu.

Oduševljeni susretom i emotivnim izlaganjem, pozdravljamo se.

Počinje kišica... Čujem se s prijateljima i dogovaramo se oko pojedinosti za sutrašnje volontiranje pri provedbi referenduma.

Kiša i dalje pada.. Nadam se da ću zaspat.

* Nedjelja, 28. travnja

Alarm zvoni u 5 i 30, dan se pomalo budi, a boje polako naziru. Tuširam se, oblačim i u bursu spremam uputstva koje sam još jednom pročitala za današnju ulogu promatrača volontera na glasovanju.

U 6 i15 krećem prema glasačkom mjestu koje se nalazi u blizini naše kuće u jednoj osnovnoj školi.

Dan se još budi, ali boje su već puno jasnije... Prolazim kroz đardin i opet je tu onaj divan osjećaj prirode koja se budi. Sve je tako živo, a opet tako tiho.

Grad pospan, bez ikoga na cesti... Samo pjev ptica...

Dolazim na odredište i ulazim u školu. Pripreme u prostoriji teku u redu i prvi birači ulaze već nekoliko minuta nakon sedam sati. To su uglavnom stariji ljudi, svečano odjeveni. Broj glasača polako se povećava. Kako dan odmiče tako je u prostoriji sve življe i življe, izmjenjuju se uglavnim poznata lica iz susjedstva.

Oko 10 sati šalje se prvo izvješće u naš stožer. Prema našim procjenama izašlo je oko 10 posto glasača. Počinju stizati sms poruke s drugih glasačkih mjesta. Uzbuđenje raste.

Promatram lica ljudi koji ulaze u prostoriju, kao da su se promijenili od emocija i osjećaja odgovornosti koji im stoji nad glavama, a opet, možda je i do mene. Neki se smješkaju, neki su ozbiljni, poneki zbunjeni i u tom rasponu snažnih osjećaja čini mi se da se ne prepoznajemo i to na samo par metara udaljenosti. Nesvakidašnja atmosfera.

U 14 sati završila je moja smjena i idem doma na par sati jer se, prema dogovoru, svi ponovno vraćamo na prebrojavanje, svako na svoje glasačko mjesto.

Doma sam bacila pogled na portale koji izvještavaju o postotku izlaznosti i pratim apele sugrađana i ostalih prijatelja u Hrvatskoj i svijetu da se iziđe na referendum (za razliku od gradonačelnika Dubrovnika koji je putem javnih medija sugerirao suprotno). Ne želim uopće komentirati, a kamoli analizirati ovaj sramotni stav jednoga političara i zastupnika svih svojih građana, samo mi se ponekad čini kao da živim u nekoj vrlo ružnoj bajci!

Čim sam se vratila na svoje glasačko mjesto, pogled mi je spontano poletio na stol na kojem se nalazila hrpa nezaokruženih glasačkih listića, gotovo se istopila od momenta kad sam pošla doma na pauzu. Nekako sam se baš dobro osjećala iako svjesna da brojka neće zadovoljiti izlaznost od onih nedostižnih 50 posto plus jedan glasača.

Točno u 19 sati zatvorilo se glasačko mjesto i započelo prebrojavanje listića.
Na našem glasačkom mjestu izašlo je ukupno 44 posto glasača, 88 posto glasalo je PROTIV, a samo 11,5 ZA!

Obuzeo me je divan osjećaj kad sam shvatila da veliki broj mojih sugrađana još uvijek razmišlja svojom glavom i koristi svoje legalno pravo da odluči o budućnosti Grada.

Ispred zgrade Općinskog suda u Dubrovniku volonteri opet na okupu, grle se i ljube ponosni da je prvi put u novijoj povijesti Hrvatske skupljanjem potpisa građana izboren i ostvaren referendum. Nakon prvih neslužbenih rezultata, bez obzira što nije zadovoljena izlaznost glasačkog tijela, shvaćam kako je za Dubrovnik učinjena velika stvar jer je 10.051 građanin ovog prelijepog Grada glasao protiv megalomanskog projekta apartamanizacije platoa Srđa pod krinkom izgradnje pratećih sadržaja za golf.

Do pred godinu dana ne bi, sigurna sam, niti četvrtina ovog broja imala ovakav stav.
Ipak su se otvorile oči! Sazrijeva demokratsko društvo! Dubrovnik još uvijek ima ono nešto.

Poslije svih procedura na sudu, svi se ponovno nalazimo u Lazaretima, izmjenjujemo razna iskustva s glasačkih mjesta. Doznajem od nekolicine volontera koji su razgovarali sa stanovnicima Bosanke da zapravo cijelo ovo vrijeme kroz koje su se izmijenile različite garniture vlasti, niti u jednom momentu nije postojala istinska briga i skrb za Bosanku. Stanovnicima tog jedinog sela na Srđu tek je prije godinu dana organizirano odnošenje smeća, ceste su im u očajnom stanju, a infrastruktura na sramotu civilizacijske razine Dubrovnika.

Nije stoga čudo da im se ova prilika s golfom učinila izlazom iz takve situacije. Sklopljeni su ugovori, investitori obećavaju, no, bojim se da će biti prevareni, i oni i mi. Možda nam i treba takva katarza.

Pristižu službeni rezultati, i mi smo još u Lazaretima. Oko tristotinjak volontera međusobno ćakula. Među njima i prijatelji, građani ovog grada koji privremeno borave u drugim gradovima Hrvatske i Europe. Doputovali su kako bi iskoristili svoje građansko pravo! Žike je doputovala iz Belgije, Lucija iz Španjolske, Ines iz Italije! I svi ovi studenti... mislim se - svaka čast ljudi!!!

Lider inicijative „Srđ je naš“ Đuro Capor zahvaljuje svima na velikom trudu, volonterskom radu i solidarnosti i naposljetku zaključuje kako ovaj referendum nije kraj djelovanja Inicijative za dobrobit Grada, te najavljuje stvaranje neovisne građanske liste naših istomišljenika s ciljem borbe u političkom okružju gradske uprave. Pljesak podrške još je više uljepšao naše druženje. Divno je da postoji jedna grupa ljudi koja se oslobođena političkih ideologija želi angažirati po mnogim pitanjima razvitka Grada.

Moj suprug Nikša i ja stižemo doma, umorni smo....

* Ponedjeljak, 29. travnja

Gdje god da sam se taj dan našla, naravno da je tema i dalje bila ista: referendum, portali, mediji, referendum, rezultati. Neki su razočarani, ali ja ponavljam dubrovački referendum postigao je veliki uspjeh jer je otvorio vrata građanima i ponudio jednu novu kvalitetu demokracije.

Bit cijelog procesa je ta da mlađim naraštajima usadimo ljubav prema svemu što su naslijedili. To je ono što mi zovemo – baština. A baština je važnija od vlasništva kojeg ima neki pojedinac u nekom prolaznom vremenu. Htjela bih da to vide mladi i da ovu baštinu čuvaju i vole i da to prenesu i svojoj djeci.

Toliko je vruće, da predvečer zalijevam đardin, zemlja je već popucala od vrućine.

Zavladala je tišina, Grad usnuo...

* Utorak, 30. travnja

Jutros sam obavila neke pripreme za današnju nastavu. Popodne odlazimo u Cavtat u Bukovčevu kuću. U autu su štafelaji, platno, boje i kistovi. Razlog mog današnjeg posjeta Cavtatu je dugogodišnja suradnja maturanata naše škole s tim muzejem. Naime, često se događa da naši maturanti odaberu kao temu za završni rad izradu kopije neke od slika čuvenog cavtatskog slikara.

Tako i ove godine. Jedna naša učenica započela je izradu kopije jedne Bukovčeve slike, koje se nalazi u stalnom postavu muzeja, upravo u Vlahovom atelieru!
Lucija i Helena, kustosice muzeja, nas kao i uvijek srdačno dočekuju i pomažu prenijeti pribor kojeg smo donijeli.

Kroz persijane ateliera intezivan miris cvijetova limuna bojao je svaki kantun prostorije...

Nešto kasnije ispijamo kafu na cavtatskoj rivi.

Vraćam se u Grad.

Sutra je neradni dan...

* Srijeda, 1. svibnja

Ispijamo jutarnju kafu, djeca još spavaju. Danas imamo goste na objedu.
Prvi maj je omiljeni praznik mog supruga, on je oduvijek govorio da od svih blagdana i slavlja najviše štuje baš taj. Kad promislim malo bolje stvarno je rad dar!

Jutro pomalo odmiče, objed je u špaheru, malo pospremamo kuću i đardin (tako to uvijek biva kad nam dolaze gosti, a to je stvarno često).

Naša je kuća stazione termini, kako bi se reklo u nas u Gradu. I stvarno nas je petnaestak prošlo kroz kuću. Prvo su stigli Nino i Martin, moja mama, Luko, Đuro, Helena, Ljubov brat (zaboravila sam mu ime), none Merica, Robi, Nela, Noa, Ema, čak mi je i Mara uvečer dobacila listu sa potpisima za kandidaturu građanske neovisne liste. Stvarno je uvijek veselo.

Đuro je popodne došao po transparent koji već danima visi na vanjskom zidu našega đardina prema Zagrebačkoj ulici, jedinoj kojom se prilazi Gradu, treba mu za snimanje. Djeca skaču, igraju se, graja... Starije generacije prepričavaju svoje nepodopštine iz školskih vremena, smijemo se i pečemo na proljetnom suncu.

Praznik rada je pri kraju, Nikša je pošao do Lazareta, pa na probu.

Djeca i ja ostajemo doma.


Natpis na zidu Ivaninog đardina u Zagrebačkoj ulici

Natpis na zidu Ivaninog đardina u Zagrebačkoj ulici


* Četvrtak, 2. svibnja

Pišući ovaj dnevnik pokušavam iskreno obrazložiti svoj stav naspram događanja proteklih nekoliko dana koji su kruna građanskog aktivizma, a kojeg smo svjedoci, u ovom dubrovačkom slučaju, već sigurno sedam godina.

Građanski aktivizam u našem Gradu počinje u vremenu oko jednog Božića i to kroz borbu za očuvanje golemog platana na Brsaljama, a zapravo čuvanjem identiteta kontaktne zone stare gradske jezgre. Kao i ondašnje vlasti i današnje rade jednako; bez imalo senzibiliteta za skladno i lijepo.

Sjećam se kako je te blage zimske večeri Đivo (moj brat blizanac) potaknuo mirni skup građana kojeg je dostojanstveno uz kolendu podržalo oko petstotinjak građana. Ljudi su počeli shvaćati da se treba boriti za zakone koji služe građanima, kao i za urbanističke i ostale razvojne planove i to tako da se javni interes građana ne može i ne smije zaobilaziti zbog osobnog probitka onih koji imaju vlast. Ljudi su postali svjesni da javni prostor ne može više biti javni ako se okupira stolovima, štandovima, golf resortima i sl.

Osobno potječem iz obitelji čiji su preci unatrag nekoliko generacija aktivno sudjelovali u razvoju suvremenog identiteta Grada. Moj nono Josip Dražić prvi je školovani dubrovački arhitekt, student univerziteta u Grazu. Odrasla sam u takvom okruženju gdje je svaki napredak bio dobrodošao, ali napredak u pravom smislu riječi koji poštuje volju i temeljna prava građana uvijek poštivajući zakonske procedure.

Nažalost, ovaj se preljepi Grad (mi ga svi pišemo sa velikim G, kao da mu je to osobno ime) ljeti pretvara u turističku destinaciju, a zimi u potpuno pusto mjesto u kojemu kad se smrkne na Stradunu nemate koga za pozdravit niti će vam tko odzdravit.

Prošao je još jedan vruć i sparan dan.

Skupina građana skupila je potpise za njihovu kandidaturu na predstojećim lokalnim izborima.

Ponovno vjerujem u neovisnog pojedinca koji pripada takvom skupu. Rijetki su ovakvi petci u našemu Gradu.

Dan se pretvorio u vedru ugodnu proljetnu večer.

* Petak, 3. svibnja

Veseli me da ovaj dnevnik završavam jednim, 1962. godine Oskarom nagrađenim, remek djelom hrvatske animacije, majstorskim djelom Dušana Vukotića - Surogatom.

Ovo djelo nam i danas može služiti kao upozorenje o pogubnosti vizije čovjeka koji misli da je jedino on mjera svih stvari.

VIDEO: "Surogat" Dušana Vukotića

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG