Dostupni linkovi

logo-print

Boris Eremić: Muralom protiv bilborda i reklama


Boris Eremić

Boris Eremić

Već četvrtu godinu u Prijedoru se organizuju natječaji za oslikavanje murala na tamošnjim fasadama. Ovaj grad već krase tri velika formata značajnih autora, a centar polako postaje galerija na otvorenom. Nagrada za najbolje ostvarenje, koje će na kraju završiti na nekoj od fasada, nosi ime po talijanskoj muralistkinji, Paole de Maninkor (Paola de Manincor), koja je prije 20-tak godina boravila u ovom gradu i na jednoj od fasada ostavila uspomenu na svoj boravak. Na konkurs za najbolji mural 2016. u Prijedoru pristiglo je 52 rada iz osam zemalja: BiH, Srbije, Hrvatske, Rumunije, Bugarske, Poljske, Njemačke i Brazila.

Boris Eremić, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Prijedor, kaže da će imena aspiranata tek biti poznata, pošto pravila konkursa nalažu da se prijedlozi dostavljaju - anonimno.

"Worker", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

"Worker", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

RSE: Kod nas zidno slikarstvo, murali posebno, nije osobito popularno. Malo ko prepoznaje imena značajnih muralista. Kako sam i ja u istoj poziciji, zanima me ima li nekih poznatih imena među ovdašnjim aspirantima?

Eremić: Posebno u doba socijalizma i bivše Jugoslavije su se radile monumentalne slike. Radili su ih veliki umjetnici kao Petar Lubarda. Muralista, slikara, koji se isključivo bave muralom, na našim prostorima nije bilo u toj evropskoj eliti. Muralisti širom svijeta postoje. Mi smo u protekle tri godine imali priliku da ugostimo dvojicu vrlo poznatih - Mađara Atilu Vidama, koji živi u Berlinu i koji je oslikavao murale širom svijeta, i Raula Oprea, umjetnika iz Rumunije, koji je poslije nas išao da oslika Ministarstvo turizma u Lisabonu.

RSE: Lokalnih imena nema.

Eremić: Naših lokalnih imena za sada nema. Postoji grupa umjetnika u Beogradu i Zagrebu. Postoje streat art škole, koje su drugačije od samog principa murala. To zidno slikarstvo možemo danas podijeliti na mural, streat art i na grafite. Granice su vrlo fleksibilne, ali su vidljive. Streat art se bavi efektima i porukama, dok su murali na jednom višem nivou, bukvalno kao velike zidne slike. Grafiti i slova znamo šta su.

Prijedor ne rađa muzičare i književnike, ali rađa slikare

RSE: Vaš konkurs je anoniman. Tek će žiri da nam kaže ko je sve konkurisao. Vi imate jedan dosta neobičan način žiriranja.

Eremić: Konkurs je anoniman. Objavljujemo prijedloge na našoj FB stranici jer smo shvatili da je to dobar marketing. Mnogo ljudi zakači komentare, gleda, daje svoje sugestije, bilo pozitivne ili negativne, što je jako dobro. Bitno je da ideja živi među građanima, da razmišljaju o njoj.

Prijedlozi dolaze pod šiframa. Stručni peteročlani žiri dobija anonimne, šifrirane prijedloge, i odlučuje isključivo na osnovu likovnog kvaliteta, poruke i ideje koju nosi rad. Nema nikakvih pritisaka, nikakvih odluka i lobiranja. To smo od početka na taj način eliminisali.

"Marine dream", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

"Marine dream", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

RSE: Ovo je četvrti put da provodite ovu sjajnu ideju. Kako je sve počelo i kako je Prijedor sebi priskrbio atribut grada murala?

Eremić: Prijedor je grad slikara. Todor Švrakić i Popović su prvi slikari koji su u BiH, 1908. godine, napravili izložbu. Prije toga nije postojala ni jedna zvanična izložba slika. Prvi učenici Vlahe Bukovca iz Praga su napravili izložbu, a bili su Prijedorčani. Zatim od tih vremena, preko Sretena Stojanovića, čuvenog brata Mladena Stojanovića, koji je bio jedan od osnivača Akademije, prvi dekan i direktor Akademije u Beogradu, i jedan od najvećih vajara na prostoru EX YU.

Tu su i grafičari kao Branko Miljuš, Boško Karanović, koji su takođe u tom uskom krugu Podkozarja i tog prijedorskog regiona. Od tada pa sve na ovamo Prijedor važi za rasadnik talenata i područje koje rađa, možda ne književnike i muzičare, ali slikare definitivno da.

Udruženje likovnih umjetnika je nastalo 2010. godine sa ciljem da okupi te umjetnike i da ih usmjeri u jednu zajedničku energiju, da pokuša nešto napraviti. Iz toga se izrodila ideja o muralima, kao o nekom valorizovanju ideje o Prijedoru, gradu slikara. Murali su nešto što je vidljivo, nešto što je reprezentativno i nešto što ljudi ne mogu zaobići.

RSE: Koji sve to murali trenutno krase prijedorske fasade?

Eremić: Prvi mural je 1999. godine uradila talijanska umjetnica Paola de Maninkor, jedna vrlo priznata evropska muralistica. Radila je murale od Brazila do Kine. U njenu čast, i u čast saradnje sa gradom Trentom, mi smo tu nagradu i nazvali Paola de Maninkor. Ona je uradila prvi mural 1999. godine. Prvi naš mural, u projektu Prijedor grad murala, je "Šeširdžija u šetališnoj zoni", koji je urađen prije tri godine. To je mural autorke Nataše Konjević iz Banja Luke. Drugi mural je također u šetališnoj zoni, "Transformacija", mađarskog umjetnika Atile iz Berlina, koji je vrlo priznato ime. Treći mural je "Vrt", rumunskog umjetnika Raula Oprea.

Moć monumentalnog

RSE: Kako god, Prijedor polako postaje jedna velika otvorena galerija. Murala ima i u susjednoj Banja Luci. Da li je to neko od nekog prepisivao ili se stvar tako razvijala?

Eremić: Može se to nazvati i tako, ali bolje je reći da se ta ideja širi i da smo mi, na neki način, uticali, ne samo na Banja Luku, nego i na susjedne gradove. Imamo pozive od mnogih zvaničnika u vezi murala. Murali su vrlo efektni i na neki način uljepšavaju sam eksterijer, mijenjaju percepciju ljudi. Vrlo su efektni i za te vladajuće strukture, da se malo uljepšaju i srede i da se na neki način pohvale time, što je legitimno.

RSE: Kad smo već kod vladajućih struktura, kod ovako radikalnih zahvata u javnom prostoru obično sve ne ide kao po loju, u nekim sredinama. Počesto se ispriječi neki vlasnik, neki kućni savjet, neka brižna organizacija koja zaustavlja ili usporava. Vi niste imali sličnih problema?

Eremić: Nismo imali. Imali smo sitnih stvari koje smo rješavali u hodu. Imali smo podršku grada, bez toga ne bi mogli raditi. U konkursu smo naveli par vrlo bitnih momenata - da rad mora biti oslobođen bilo kakvih nacionalnih ili šovinističkih poruka, ili bilo kakvih poruka te vrste, da mora da ima određeni estetski nivo. Na neki način smo se u startu ogradili od zloupotrebe tog projekta. Mislim da je to ljudima vidljivo i morate biti veoma osjetljivi kada se radi o tim velikim slikama. Vrlo lako mogu imati čak i neku skrivenu poruku, koju ne bi otkrili u početku, nego tek kasnije. Od početka smo bili rigorozni.

Uvijek imamo sitnih, tekućih problema, tipa reklama koje stoje tu za par stotina maraka i drže taj zid u šahu. Tu su i stanari koji traže novac, pošto misle da se tu obrću ogromni novci i traže od nas da im platimo. Ne shvataju da, i ta zgrada, i ta lokacija dobija na vrijednosti višestruko godinama koje slijede, kada na njoj bude mural.

"Trumpet Labyrinth", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

"Trumpet Labyrinth", jedan od prijedloga pristiglih na konkurs za najbolji mural u Prijedoru

RSE: Ovi mega-formati zahtijevaju goleme i skupe pripreme - od podloge, velike količine slikarskog materijala, skele, pomoćne radnike, asistente. Kako dolazite do sredstava za tako nešto?

Eremić: Pišemo projekt. Naši glavni donatori su prijatelji iz Italije, grad Prijedor, Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a, zatim različite firme kojima šaljemo molbe i zahtjeve i koji nam pomažu. Tu su i ljudi koji to osjećaju i koji nam pomognu sa par stotina maraka. Na taj način funkcionišemo. Tražimo donatore na sve strane, reklamiramo ih kroz taj mural. Ljudi koji to prepoznaju, daju.

Bili smo na knap sa novcem sve ove godine, ali uvijek se uradi. Mislim da će i ove godine biti tako. Naravno, skela i priprema podloge, mora biti izuzetna jer ne vrijedi pripremiti podlogu koja će početi da se ruši za godinu ili dvije dana. Ipak to mora stajati minimum dvadesetak godina, nepomično i nepromjenjivo.

RSE: Po svemu sudeći, kod vas su prepoznali kako ove ogromne zidne površine ne služe isključivo za oslikavanje onog morbidnog stvaralačkog nagona, okrenutog nekim ružnim kreacijama, podsjećanjima, govoru mržnje, otužnim političkim parolama?

Eremić: Naravno. Ono što je lijepo primijetiti je da sva ova tri murala nisu taknuta od strane bilo koga. Nema ni jedne linije, kamo li nekog grafita ili poruke na njima. Ljudi su to prepoznali kao nešto svoje, nešto lijepo, nešto u šta je uložen trud, energija, vrijeme i novac. To je za svaku pohvalu. Hvalim i te mlade ljude koji to nisu dirali. I to na neki način govori o tome kako murali mogu mijenjati percepciju ljudi koji gledaju.

RSE: Na kraju, mogu neke ljude, koji imaju pećinske ambicije, da sugerišu na neki novi način i na drugačije mogućnosti njegovanja streat umjetnosti, njegovanja grafita, kao jedne plemenite stvaralačke forme, a ne ono besmisleno iživljavanje na najnižim strastima.

Eremić: Tako je. Na neki način, mural je zbog toga značajan. On se svojim formatom bori protiv bilborda i reklama kojima smo prezasićeni i tjera ljude da ga gledaju. Ljudi mogu, ali ne moraju, da odu u galeriju, pozorište ili muzej, ali mural moraju da vide. Kada prolaze, moraju da ga vide jer im jednostavno upada u vidno polje. Oni su primorani da ga vide. To je neka savremena borba protiv konzumerizma, protiv globalizacije, protiv potrošačkog društva, koja je, čini mi se, vrlo uspješna.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG