Dostupni linkovi

logo-print

Sudbina u vlastitim rukama


Teufik Kušmić jedan je od primjera kako svaki povratak u rodni kraj ne mora biti samo tužna novinska priča. Prije rata ovaj pedesetogodišnji Banjalučanin bavio se komercijalnim poslovima. Danas je jedan od uspješnijih privatnika u gradu na Vrbasu zahvaljujući kamenorezačkom zanatu koji je, i pored teških trenutaka u izbjeglištvu na Siciliji, uspio izučiti.
O tome kako je do toga došlo, Kušmić priča:

„Sicilija k'o Sicilija, prelijepa zemlja, samo što Italija nije bila organizovana za nas izbjeglice. Nismo imali nikakve druge privilegije, imali smo samo pravo boravka i rada. Moj zet, na moju sreću, ima tamo veliku kamenorezačku radnju, i eto, šta drugo da se radi: ispočetka sam mu vodio knjige, ali kasnije sam shvatio da zavidim svima koji su imali neki zanat, znali nešto raditi, a ja, igrom slučaja, nisam zanatlija. E onda sam odlučio da uzmem čekić u ruke, da napokon izučim zanat, tako da sam počeo učiti zanat sa svojih 38 godina. Obreo sam se u Banjaluci '98. godine s tim mašinama, podnio zahtjev za otvaranje radnje, i evo - danas imam kamenorezačku radnju – ja i trojica radnika, i hvala Bogu, relativno smo uspješni. U uslovima u kojima se danas nalazimo, ja za sebe mogu reći da sam uspio da ostvarim svoj cilj, svoje želje, i sretan sam što sam to uradio.“

Na dane provedene u izbjeglištvu još ga samo podsjeća vinograd koji je podigao uz novu kuću:

„Sicilija je poznata po svojim vinogradima i dobrim vinima. U vrijeme dok sam boravio na Siciliji bilo je perioda kada sam ostajao bez posla. Onda je čovjek tražio ono što je mogao raditi, tako da sam jedno godinu dana radio u vinogradarstvu na okopavanju vinograda. Bili smo ja i moj prijatelj Miodrag, koji je bio izbjeglica iz Hrvatske. Bilo je malo apsurdno da jedan Bosanac i jedan Srbin iz Hrvatske kopaju na Siciliji vinograde, ali bilo je tu i jako lijepih trenutaka. Inače, govorili su da je nekada, za vrijeme Turaka, na ovim stranama koje su dosta pod suncem, kao što je moja bašta, nekada bilo vinograda. Tako je ta ideja krenula – da se proba, da se vidi i da se ta iskustva stečena na Siciliji primjene ovdje. Krenuo sam sa nekih pedesetak loza, a ovo je bila i prva godina da je bila kao neka berba i proizvodnja vina.“

Svoj posao namjerava i proširiti, o čemu svjedoče i tek postavljeni temelji za novi poslovni prostor, ali dio novca ulaže i u obnovu Gornjeg Šehera. Želja mu je, kaže, da ovaj najstariji dio Banjaluke povrati stari sjaj:

„Život bez džamije u Šeheru ranije je bio apsurdan, tako da smo se gotovo svi uključili u njenu obnovu. Iduće godine, na ljeto, ona bi trebalo da se otvori, ona je sređena. Moja porodica je bila uključena u donacije. Moja lična želja je da napravim šadrvan i neke stvari od kamena gdje bih ja mogao nešto za svoju dušu uraditi, i to ćemo raditi sada.“

Zbog odluke da se vrati u Bosnu i Hercegovinu ni jednog trenutka nije požalio:

„Moje lično ubjeđenje, moj lični stav - a nikad ne kritikujem nekoga ko misli sasvim drugačiji od mene – smatram da, pogotovo u poređenju sa mojom generacijom, generacijom ljudi koji su većinu, najzreliji i najljepši dio života proveli u Banjaluci, u Bosni, a sada ih provode po stranim zemljama, da sam ja puno sretniji nego oni.“
XS
SM
MD
LG