Dostupni linkovi

logo-print

Klevetu van iz Kaznenog zakonika


Zbog toga što je književnika i publicistu Milu Pešordu u jednom novinskom napisu pred četiri godine stavio u isti koš sa Momom Kaporom, Dobricom Ćosićem, Matijom Bećkovićem i Ivanom Aralicom i nazvao „talibanom“, zagrebački Općinski sud osudio je rimskog sveučilišnog profesora Predraga Matvejevića na uvjetnu kaznu od pet mjeseci zatvora.

Matvejević je u tom tekstu kazao kako ti pisci snose golem dio krivice za zločine i stradanja u ratovima na prostoru ex-Jugoslavije, jer su „bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga i opravdavali na razne načine“.

Do gospodina Pešorde, koji se tijekom izricanja presude i rasplakao, danas ni uz veliki trud nismo uspjeli doći, a profesor Matvejević za Radio Slobodna Evropa kaže:

„Označio sam ga talibanom prije svega zato što je grubo napao jednog vrlo velikog i značajnog pjesnika muslimanskog porijekla – Abdulaha Sidrana. Napao ga je riječima ,posrbica gori od Srbina‘. Šta to znači ,posrbica gori od Srbina‘? U to vrijeme je Abdulah Sidran bio u Sarajevu pod bombama četničkim, i napasti njega kao posrbicu, izazvalo je u meni isti gnjev zbog kojeg sam ja već prije branio mnoge od onih s kojima nisam imao ista politička stajališta, ni gledišta. Tako sam svojedobno branio Solženjicina, Brodskog, Havela, Kiša, Vladu Gotovca, pa čak i Tuđmana kad je bio u bolnici i kad je rečeno da je imao četiri infarkta, što je, naravno, bila laž.“

Uvjetnom osudom Predragu Matvejeviću zbog novinske klevete konsternirana je pomoćnica glavnog urednika „Jutarnjeg lista“, u kojem je Matvejevićev tekst bio i objavljen, Sanja Modrić:

„Očito da i u Hrvatskoj, kao i u svim normalnim demokratskim zemljama, kleveta i uvreda naprosto moraju van iz Kaznenog zakona. Jer, i primjer suđenja i presude Matvejeviću pokazuje koliko je hrvatsko društvo nezdravo i dezorijentirano, pa još sa tom klevetom i uvredom u Kaznenom zakonu, stvara se totalni kaos. Uz činjenicu da dio naših sudaca nisu široki intelektualci koji mogu, na neki način, svoje odluke uvezati sa činjeničnim uzrocima i konzekvencama na koncu.“

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Općinskog suda naišla je na osudu oba hrvatska književnička društva, kao i Hrvatskog PEN centra. Njegov predsjednik Zvonko Maković za Radio Slobodna Evropa kaže kako je ta presuda koliko apsurdna, toliko i zabrinjavajuća:

„Apsurdna je stoga što se ona donosi u trenutku kada Hrvatska ide u pregovore sa Evropskom unijom, a zapravo primjenjuje standarde koji su u koliziji sa evropskim standardima. Ono što je zabrinjavajuće, to je da je danas moguće učiniti i donijeti presudu koja je bila uobičajena, recimo, prije više godina u takozvano Tuđmanovo vrijeme.“

Sekretar bosanskohercegovačkog PEN-a Ferida Duraković kaže kako je prvostupanjska osuda Matvejeviću dočekana sa zaprepaštenjem:

„Ovom prilikom nije suvišno spomenuti i nedavni slučaj presude podgoričkog suda u vezi sa tužbom koju je za klevetu, a protiv našeg mladog kolege Andreja Nikolaidisa, podnio Emir Kusturica. I ovaj slučaj dokazuje da skrivanje vlastitog nemorala iza Zakona o kleveti tužiteljima ne može biti nadomjestak za poštovanje najvećeg dijela naše javnosti. Tako ni Predrag Matvejević, zbog odbrane svojih kolega u Bosni i Hercegovini i njihovog dostojanstva, u očima svojih kolega niti će postati manje važan, niti manje uvažavan od strane domaće i svjetske javnosti za razliku od Mileta Pešorde.“

Sudac proglašava Matvejevića krivim za klevetu, a Matvejević je samo razotkrivao istinu, upozorava Maković, podsjećajući da je Pešorda bio glasnogovornik i zagovornik Tuđmanove politike podjele Bosne i Hercegovine i Šuškove i Bobanove Herceg-Bosne. Problem je što se u Hrvatskoj stvari ne smiju nazivati pravim imenom, nadovezuje se Sanja Modrić:

„U Hrvatskoj se može iznijeti čak tona argumentacije koja onda nezaobilazno vodi određenoj kvalifikaciji neke osobe, ali se ta kvalifikacija na kraju ne može izgovoriti. To jest, ona se u Hrvatskoj kažnjava zatvorom. Dakle, u Hrvatskoj se čak može krasti, ali se na koncu konca, kad se vidi, kad se zna da je neko krao, ne smije reći da je neko lopov, jer se u Hrvatskoj i lopova štiti da ne bi doživio duševnu bol, da ga se ne bi javno oklevetalo i da se ne bi povrijedio njegov integritet. Ali, lopov nema integriteta. Da ga ima, ne bi krao.“

Ona ne vidi razloga zašto se – ako postoje argumenti – neku kvalifikaciju ne smije izreći, i zašto se to naziva klevetom. Odnosno, na konkretnom slučaju Matvejevića i njegovog tužitelja Mile Pešorde:

„Neki sudci u Hrvatskoj kad sude za klevetu, kao papige ponavljaju da je nekome rečeno nešto uvredljivo. No, meni se čini da je pravo pitanje ima li činjeničnih temelja za to što oni nazivaju uvredom ili nema. Ako ih ima, kao što ih ima u Matvejevićevom slučaju, onda to znači da osoba nije oklevetana nego je, naprosto, o njemu rečena istina.“
XS
SM
MD
LG