Dostupni linkovi

logo-print

Nasitio sam se ove tuđine


U Kantonu Sarajevo i danas, skoro deset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, živi oko 30.000 ljudi raseljenih iz drugih dijelova BiH. Računa se da je preko 3.000 onih koji su ovaj status zaradili u svom gradu, dakle nikad nisu napustili Sarajevo, ali u svoje domove ne mogu.

Ipak, najteže je ljudima smještenim u kolektivne izbjegličke centre. O tome svjedoče Ramiz Borčak, selo Jabuka, fočanska opština, i Meho Alić, Dragomilići, Ustikolina. Oni se nalaze u kolektivnom centru Hrasnica:
“Ovdje kako sam doš’o od ’92. Sedmog sam jula ovdje doš’o, u ovu Hrasnicu. I nasitio sam se ove tuđine puno. Ovo je za mene tuđina. Ja sam u Sarajevu radio, ’51. počeo raditi, i znam Sarajevo uzduž i poprijeko. Svaku ulicu da zavežem oči znao bih naći. Ali - tuđina. Svoje tamo najvolim, nekako naslobodnije je. Ovdje sad čekam kad će mi ko reći: ’Vrata!’. Ako prevare me, pa mi lupnu, ovaj komšija tamo kaže:’Nemoj lupati. Što lupaš?’. A tamo, kod svoje kuće, ’vako idi, normalno radi nešto, svaki čas se nalazimo. To su te stvari naše, seoske, koje su nas odgojile.”
“Jedina šansa mi je da se vratim, da bi’ pokuš’o normalno živiti. Jer sad živim van, van svih poniženja i svega - da me stid reći da sam u kolektivnome. Da ne mere gore u životu. Evo, 40 mi je godina, nikad u životu... Jedina šansa mi je da to..., ali evo.”

O svome selu Alić kaže:

“Lijepo, lijepo. To je bila kalinovačka opština koja je pripala Federaciji, pa sad opština Ustikolina. 45 kilometara je sa Ilidže u selo. To je tako blizu, a tako je sve daleko. Evo, tolike godine. Da je bilo zainteresovanih da se to radi, to se moglo odraditi davnijeh dana.”

I mnogi drugi što su uz raseljenički status dobili još jedan - podstanarski, iz skučenih soba bez balkona sanjaju zavičaj:

Oni koji su se uspjeli vratiti, sada muče muku opstanka.
U selo Dragoradi, ilijaška opština, Zumra Spahić se s porodicom vratila prije tri godine:

“Eto, mora se živjeti, ali nazor. Kad vidiš da nas je osmoro u kući u dvije sobe, mnogo. Mnogo nas. Nemaš uslova, ali moraš živjeti, raditi, ali nazor. Ima graha, ima krompira, to je najbitnije. Što si naš’o, moraš i deverati.”

I pored svih problema, Bejha Dilberović, iz istog sela, ne krije radost povratka:

“Bili smo svukud. Tuđina - tuga golema. Svoje je najbolje. Ovo je moje najmilije mjesto. Ovde sam provela i braćne, i medene, i slatke, i svakake dane, svakake. Samo mi je žao što sam ostarila.”
XS
SM
MD
LG