Dostupni linkovi

logo-print

Tranzicija u kulturi


Ovih dana u Crnoj Gori, u inače, praznjikavim bioskopima, već danima se traži karta više. Reč je o prvencu mladog reditelja Nikole Vukčevića,“Pogled sa Ajfelovog tornja“, rađenom po bestseler romanu iz 70-ih godina,“Zagrepčanka“, hrvatskog pisca Branislava Glumca. To je prvi film u Crnoj Gori rađen u nezavisnoj produkciji. Regionalna je koprodukcija ex Yu država,koji je okupio regionalnu i renomiranu glumačku ekipu, u kojoj osim mlade crnogorske glumice Marije Vicković igraju i Branislav Trifunović, Svetozar Cvetković, Irfan Mensur, Darko Rundek i drugi.

„Pogled sa Ajfelovog tornja“ već nedeljama je na listi i najgledanijih filmova u Srbiji. Za samo dve nedelje prikazivanja, ovaj film je u beogradskim bioskopima Takvud, videlo više od 23.000 posetilaca, pa se tako ovo ostvarenje našlo među deset najgledanijih filmova u ovoj godini. To je povod što su naši reporteri razgovarali sa rediteljem filma Nikolom Vukčevićem, autorom knjige Branislavom Glumcem, jednim od glavnih glumaca, beograđaninom Branislavom Trifunovićem, i izvršnim producentom filma Ivanom Đurovićem, direktorom producentske kuće Artikulacija iz Podgorice.

Najpre crnogorski reditelj Nikola Vukčević i književnik Branislav Glumac:

VUKČEVIĆ: Pamtim trenutak kada sam prvi put pozvao Branislava Glumca u Zagreb, predstavio mu se i rekao odakle zovem i iz kog razloga i prosto je izgledala neverovatna udaljenost sa koje mi komuniciramo, Zagreb je u tom trenutku Podgorici izgledao kao da razgovaram sa Australijom i gospodin Glumac pamti taj trenutak i nije mogao vjerovati da ga neko zove sa one strane granice. Danas je sve to skupa jako daleko iza nas, saradnja sa Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, Bosnom funkcioniše.

GLUMAC: Prije nekoliko godina Nikola mi se javio iz Podgorice sa ovako gotovo sanjarskom idejom i sanjarskim prijedlogom: da po mojoj knjizi „Zagrepčanka“, koja je bila jedna od njegovih knjiga uzglavlja, koju je nosio sobom i kao student i kao mladi čovjek, zarekavši se da će, ako ikada bude radio film, to biti prvi film koji će napraviti. Već sama ta rečenica je u sebi imala nešto fantastično od projekta, tako da sam odmah reagirao i rekao – da. Pa radite mladi čovječe!

VUKČEVIĆ: Razlog zbog kog sam se opredjelio za roman „Zagrepčanka“ zapravo je u samoj srži tog teksta. Znači, kada sam razmišljao da napišem prvu verziju scenarija i nisam razmišljao niti o kakvoj produkciji niti o razlozima i mogućnostima plasiranja samog filma koji bi bio u ideji pripreme, već jednostavno ono što je taj roman imao. To su ljubavni motivi, kao i jedan sjajan i nepojmljiv motiv, a to je osvetnik koji, sveteći se, zapravo strada na jedan način. Što je glavna junjakinja romana Marijana zapravo, to su stvari koje su me privukle da se pozabavim njime. Meni zbog mogućnosti da je cela ta priča danas savremena ili nešto što izuzetno korespondira sa nama, već bukvalno zbog te situacije dramske glavne junjakinje koja jednostavno želi da izgura neke stvari iz svoje prošlosti, ne bi li kada sagleda sve njihove suštinske stvari, mogla da nastavi život dalje. To je nešto što ima i Čehov u svojim čuvenim traktatima, o životu ispočetka i o tome kako mašta da otpočne ovaj život na jedan novi način. Branislav Glumac, jedan sjajan pisac i sjajan čovjek, dao mi je mogućnost da njegov kultni roman iz 70-ih adaptiram i prebacim iz Zagreba u Podgoricu na razmeđu dva vijeka.

GLUMAC: U ovom haosnom svjetu postoje uvjek tako neki dragocjeni slučajevi, koji su kao kopče koje spajaju i ljude i ideje, projekte. Pa eto, ta je kopča spojila mene i mladoga Nikolu Vukčevića.

VUKČEVIĆ: U našem filmu smo imali koprodukciju Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore i svaki od koproducenata definitivno je tražio nešto svoje, što će dati mogućnost da se uloženi novac oplodi i na domaćem terenu. Znači domaćeg za Slovence, domaćeg za hrvatskog partnera, domaćeg za srpskog partnera i naravno, domaćeg kada je Crna Gora u pitanju. Radeći na ovom filmu sjajno sam se osjećao sarađujući sa partnerima u Sloveniji, Janijem Kovičem i njegovom Markadenom i ostaće mi u najdubljem sjećanju saradnja i kreativnost Olge Toni, montažerke koja je učinila jako mnogo za naš film. Ostaće mi u sjećanju sva podrška koju mi je dao Branislav Glumac na jedan suštinski i prijateljski način jednog sjajnog velikog umjetnika, kao i saradnja sa koprodukcionim partnerima iz Hrvatske, studiom Vizije.

Nosilac jedne od glavnih uloga Branislav Trifunović kaže za naš program da je to u svakom slučaju bilo nesvakidašnje iskustvo.

„Bilo je drugačije jer ipak je to jedna mala ekipa koja jeste bila skupljena sa raznoraznih strana, ali je ipak bila nekako mala i dobro odabrana ekipa, koja je po nekim nemogućim vremenskim uslovima radila. Na nekih 50 stepeni smo radili svakodnevno, onih tropskih dana u Podgorici. I za tih 16-17 dana koliko smo snimali film je bilo onako dosta požrtvovana atmosfera. Ja to nisam video jer sam posle toga snimao jedan film koji ima mnogo više para u budžetu. Ovaj nije imao toliko para, ali se to sve nekako nadomestilo, tim požrtvovanjem i tom nekom željom i verom svih tih ljudi da to može da ispadne dobro i nekako drugačije da pričamo neku priču koja se tiče svih nas. Čini mi se da se vidi ta neka želja i vera u taj posao i u taj projekat i film i to se sada nekako vidi i na platnu. Tako bih rekao da sam prvi put sreo takvu vrstu požrtvovanja, radio sam na mnogim projektima koji imaju tu jednu dozu želje i volje da to bude dobro, ali ovakvu vrstu požrtvovanja kod ljudi nisam skoro sreo stvarno.“

Ivan Đurović, direktor producentske kuće Artikulacija iz Podgorice:

„Ja sam izuzetno zadovoljan posebno u Crnoj Gori da obaramo rekorde i što se tiče Podgorice, tu smo baš prilično zadovoljni. Što se tiče rezultata, ovako statistički gledano, mi smo najgledaniji film trenutno u Srbiji i Crnoj Gori. Apsolutno sam zadovoljan tim statističkim podacima da je drugi film iza nas 65 posto manje gladan od našeg filma. To je dobar rezultat i jeste neki povratak publike u bioskope, ali to je još daleko od onoga da ovaj film može da živi od same distribucije.

Šta misli Branislav Glumac, kada će i da li će ovaj film doći i u redovne bioskope širom Hrvatske?

„Na tom pitanju ne bih mogao baš ništa sa sigurnošću otvoreno reći, jednostavno zbog toga što Zagreb još uvijek sa tako nekakvim nevjericama prima filmove koji dolaze iz bliskih nam rebublika i država. Nadam se da će biti ljudi koji će se otvoriti i koji će reagirati posve jednostavno i logično, da moj film, konačno, da ta „Zagrepčanka“, koja je eto sada i nije „Zagrepčanka“ nego ima i neku drugu, opću duhovnu konotaciju, da će doći u kina, pa ako bude dobre volje, a vjerujem da će biti, jer ima naznaka da ga žele ovdje vidjeti – OK. Ako ne, idemo dalje.“

Ipak, osnovni motiv za snimanje regionalnih filmova jeste tržište. Mladi crnogorski reditelj Nikola Vukčević:

„Raspadom bivše Jugoslavije, jedno veliko bioskopsko tržište se raspalo na niz malih tržišta. U ovom trenutku, uslovno rečeno, ni Srbija sa desetak miliona stanovnika nema tržište za svoj film, tako da, jedino ujedinjavanjem nekoliko tržišta manjih prostora, možemo razmišljati o tom kako da se jedan film snimi, koji možemo nazvati nezavisan i ne bi li možda izvjestan dio novca uspjeli da povratimo kroz taj plasman u više država. Znači, objedinjavanje tržišta, dobra komunikacija je nešto što će obezbjediti da kinematografija na ovom prostoru postoji. Inače, mislim da će se jako teško razvijati.“

Branislav Trifunović, beogradski glumac. Da li je regionalna saradnja stvar pomodnosti ili jedna utemeljena potreba?

„Ne mislim da je to neka vrsta mode, mislim da je to vrsta potrebe. Svi mi, ovako mali, živimo na rasparčanim prostorima i da se publika i sami autori prilično brzo zamore od ljudi oko sebe, jer objektivno ima malo onih koji misle da nas ovde ima puno. I mislim da i mene, kao običnog gledaoca, bi zanimalo da vidim kako izgleda neki film sa glumcima iz drugih republika. Negde u startu to dobija prizvuk ozbiljnijih stvari. Ako pristanu svi ti ljudi iz raznih republika znači da taj film ima vrednost, to može biti samo dobro.“

Branislav Glumac o kulturnoj saradnji u regionu:

„Znate što? Ja se uvjek tih granica užasavam. To je sve tako nešto patvoreno, ishitreno, nešto zloćudno. Čovjek jednostavno katkad ostaje osoba, sve drugo nekako dobro ide, trgovina žitom ,kukuruz, prodaje se, da budem malo vulgaran, prezervativi i izmjenjuju se estradne zvjerčice. Ali, ta nekakva kultura, koja je kao iznad toga nečega prehrambrenoga, utilitarnog, kao da je uvijek nekakva opasnost. To je ono što je zapravo strašno, u 21. stoljeću, da kultura postaje opasnost po čovjeka. Knjiga, film, slikarstvo, mislim da će to neke nove generacije samljeti u sebe i iznad sebe i nadajmo se da će poživjeti u nekom pluralnom, kulturarnom odnosu i da će doći opet nekakva idila kada ćemo čitati izvanredne srpske pisce i dobre crnogorske pisce, kada ćemo ugošćavati sjajne crnogorske slikare u Zagrebu i kada će, naravno, vrsni zagrebački pisci i slikari ponovo ići u pohode Beogradu, sa svojim predstavama i knjigama. Nadam se, a i vjerujem, da knjigu, kulturu nitko ne može spriječiti i zabraniti, ne postoje te granice. Ona će uvjek, kao ponornica, prodrijeti ispod zvaničnih granica, koje su zapravo granice nekakvog ludila i naših stupidarija u našim glavama.

O prošlosti i onima koji su podigli zidove, pa i među kulturnim stvaraocima u regionu, naši sagovornici iz podgorice i iz Zagreba, Vukčević i Glumac, kažu:

VUKČEVIĆ: Ono što se iskristalisalo na Balkanu među predstavnicima nekada zaraćenih naroda je da su izvjesne strukture u svim narodima profitirale, a da je masa, ili ono što se u Bosni zove „raja“, da su ti staleži jako propali i da zapravo nije bio problem u međunacionalnoj mržnji koliko je bio u eksploataciji od strane onih koji su imali novac i mogli da utiču na ljude.

GLUMAC: Sa velikim gnušanjem i sa velikim prezirom gledam na obostrane intelektualce i pisce koji su perom umakali u buduću krv, u buduću jezu. Takvih pisaca je na ovim prostorima bilo podosta, ali nadam se da će nekakva povjest, recimo, imaginarna povjest morala i etike pokazati.

*****
U Prištini je ove subote bila premijera Šekspirovog „Kralja Lira“. Razlog da govorimo o ovoj predstavi je što se posle 27 godina, glumac koga poznaje publika na teritoriji cele bivše države, Faruk Begoli, vraća pozorišnu scenu Kosova. Šezdesetdvogodišnji Begoli igra glavnu ulogu u „Kralju Liru“, u Narodnom pozorištu u Prištini.

Glumci sa iskustvom treba da se suoče sa izazovnim ulogama, ali u okolnostima koje su obeležile proteklih 15 godina na Kosovu, teško je bilo imati pozorišne predstave sa takvim ulogama, kaže poznati kosovski glumac Faruk Begoli. Šezdesetdvogodišnji Begoli se nakon 27 godina vraća pozorišnoj sceni i on će u subotu igrati glavnu ulogu u predstavi „Kralj Lir“ Vilijema Šekspira, u režiji Fadilja Hisaja:

„Poslednji put kada sam igrao nešto veliko u pozorištu bilo je pre 27 godina, u predstavi „Breg žalosti“, režisera Tekija Dervišija. Do sada za mene nije bilo izazovnih uloga, jer kada glumim želim da imam istinski izazov koji me motiviše i emocionalno budi. Iako sam imao brojne ponude, nikada me ni jedna ličnost nije podstakla kao Lir kaže Begoli.“


Prema njegovim rečima, glumiti Lira je san svakog glumca:

„Lir je posebno san starijih glumaca i zato je izazov veći. Režiser Fadilj Hisaj je bio moj student i nekoliko dana me je ubeđivao, danima sam razmišljao i onda sam doneo odluku sa zadovoljstvom i to osećanje me drži i sada.“

Opisujući trenutno stanje u pozorišnoj umetnosti na Kosovu i kvalitet predstava, Begoli kaže da se nivo njihovog razvoja treba sagledati iz sociološkog ugla. Kultura doživljava sudbinu kao i sve ostale oblasti života, u periodu tranzicije, kaže Begoli:

„Smatram da ne treba žaliti treba da sačuvamo taj entuzijazam koji smo imali i pre i tokom rata. Ali na žalost, čekali smo previše i razočarani smo što taj entuzijazam više ne postoji, jer ekonomske i političke mogućnosti ne postoje, tako da je tranzicija učinila svoje.“

Faruk Begoli ističe da je i glumcima i svim kosovarima potrebno strpljenje:

„Sve nas je to pogodilo, ali važno je kako ćemo taj pogodak prihvatiti, koliko smo jaki i koliko imamo strpljenja, entuzijazma i ljubavi. Ja ovde živim i stvaram i smatram da se stvari kreću napred. Zato sam optimista po pitanju u ekonomiji, politici i kulturi. Ali ipak moj stav je zaključuje Begoli, koliko para toliko muzike.“

*****

Nedavno je najavljeno da će se u Senti, u novoformirani Kulturni institut vojvođanskih Mađara, prebaciti umetnička dela vojvođanskih Mađara i iz drugih delova Pokrajine. Pre toga je veliku buru izazvala odluka da se redakcija Magyar Szo-a, jedinog dnevnika na mađarskom jeziku, prebaci iz Novog Sada u Suboticu. Da li to znači da Mađari koncentrišu svoj duhovni centar na sever Vojvodine?

Priču je načela odluka Nacionalnog saveta vojvođanskih Mađara o reorganizaciji Magyar Szo-a, odnosno faktičko izmeštanje vitalnih funkcija iz Novog Sada u Suboticu. Čak se i novosadski predstavnik Saveta vojvođanskih Mađara Laslo Galamboš suprotstavio stranačkim kolegama, smatrajući to lošim signalom za mađarsku zajednicu u Vojvodini:

„Signal pripadnicima mađarske nacionalne manjine da je perspektiva pre svega u onim delovima Vojvodine, u severnoj Bačkoj i Potisju, gde mađarski živalj živi u većinskom broju.“

U ovom slučaju, jednu značajnu kulturnu instituciju ne gubi samo Novi Sad već i južna Bačka i Srem, skreće pažnju nekadašnji urednik izdavačke kuće Forum Lo Toman, ocenjujući da je posredi sledeća želja Subotičana:

„Da mađarske institucije skoncentrišu u svom gradu i time da ga pretvore u neku vrstu glavnog grada Mađara u Vojvodini, iako u Subotici Mađari ne čine apsolutnu većinu. To je u stvari, izraz jednog lokal-šovinizma.“

To preseljenje, smatra on, znači i pretvaranje Mađara u zapadnoj, srednjoj i južnoj Bačkoj i Sremu u minornu zajednicu osuđenu na nestanak.

„Ujedno i zatvaranje, izolaciju i getoizaciju Mađara, u severnoj Bačkoj i Potisju.“

Član Nacionalnog saveta Mađara i Saveza vojvođanskih Mađara, filmski reditelj Zoltan Šikliš, najavio je nedavno da će sve umetnine, koje su stvarali vojvođanski Mađari, biti preseljene u novoformirani kulturni institut vojvođanskih mađara u Senti. U delu javnosti to je pogrešno protumačeno, tvrdi on:

„To ne znači, u suštini, da bi mi sačuvali bolje eksponate od tih uslova u kojima se nalaze sada. Jednostavno da imamo evidenciju o njima i, ukoliko je moguće, napraviti kopiju svih tih kulturnih dobara.“

Može li se govoriti o tendenciji koncentrisanja vojvođanskih Mađara u Potisju i Subotici? Šikliš kaže:

„To se odnosi samo u vezi nekih novih ustanova. O novijim nekim sadržajima ne razgovaramo zato što nema realnosti.“

Događaji oko lista Magyar Szo, opominjući su, smatra opet članica Nacionalnog saveta vojvođanskih Mađara iz Novog Sada, Agneš Ozer:

„Isuviše je tu bilo slučajnosti koje ukazuju na to da su institucije Mađara u Novom Sadu, kao što je Katedra za mađarski jezik i hungarologiju na Filozofskom fakultetu, kao što je bio Magyar Szo, odnosno prethodno Forum, kao izdavačka kuća, su u velikoj opasnosti baš od tih ljudi koji rukovode i koji drže novac koji pristiže za kulturne potrebe Mađara u Vojvodini.“

Nadovezuje se profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Laslo Gerold, koji je upravo zbog slučaja Magyar Szo najavio ostavku u Nacionalnom savetu:

„Subotica nema, na žalost, onaj kapital koji može da obezbedi postojanje tih institucija i nesmetan nivo rada kako su oni delovali u Novom Sadu, ali mislim da se sa tim i ne računa, to je njima sasvim sporedno. Treba znati da mađarska novčana pomoć od fondacija stiže preko Subotice u Vojvodinu, da se tamo te pare raspodele i oni misle da na osnovu toga mogu da urade bilo šta sa mađarskom kulturom u Vojvodini, jer su pare u njihovim rukama. Ne misle da to dovodi do propasti kulturnih institucija, da će biti osiromašeni, što će imati tragične posledice.“

Postaje li napetost između Novog Sada i Subotice oko lociranja institucija i tzv. Duhovnog centra Mađara u Vojvodini? Zoltan Šikliš:

„Centri i institucije koje su se utemeljile pre nekoliko decenija svakao žele taj postignuti status i uticaj na celokupno kulturno zbivanje zajednice da zadrže. Sada je proces decentralizacije, na neki način, to se, naravno, i vremenom menja, jer su i demokratske činjenice u mađarskoj zajednici veoma prisutne i predstavljaju jedno sužavanje nekog kulturnog prostora. Međutim, sve ovo je na neki način previše forsirano od nekakvog straha da će se tu dešavati kulturni afektiteti. No, o tome nije reč.“

Iza koncentracije institucija na severu stoje kulturni, ali i politički razlozi, tvrdi Laslo Gerod:

„To će da naškodi kulturi i u tom smislu da koncentracija institucija dovesti do nekakve kulturne getoizacije, jer polovinu vojvođanskih Mađara, otprilike 150.000 koji žive van onog jezgra u severnoj Bačkoj, je zapostavljena, zanemarena i, mogu to slobodno reći, od pojedinih političkih organizacija i partija i otpisana.“
XS
SM
MD
LG