Dostupni linkovi

logo-print

BiH - život bez leopardove kože


KARABEG: Gospodine Živanoviću, Vi ste nedavno izjavili da je danas etnička distanca među narodima koji žive u Bosni i Hercegovini veća nego što je bila u ratnim godinama. Na čemu zasnivate tako pesimističnu ocjenu o današnjoj Bosni i Hercegovini?

ŽIVANOVIĆ: Istraživanja koja su u posljednje vrijeme rađena na teritoriji Bosne i Hercegovine nedvosmisleno pokazuju da se etničke distance povećavaju, čak i produbljavaju i da je Bosna i Hercegovina, uistinu, jedna duboko podijeljena zemlja. Recimo, analiza biračkih spiskova, koju smo uradili nakon lokalnih izbora u oktobru prošle godine, pokazala je da su sve opštine u Bosni i Hercegovini gotovo etnički čiste. Samo u opštinama Tuzla i Sarajevo Centar ima više od deset posto pripadanika drugih naroda. To praktično znači da je morbidni projekt stvaranje etnički čistih teritorija doveden do kraja. U isto vrijeme došlo je do jedne inverzije. Nacional-političke elite, koje su svojevremeno povele narode u rat, sada se sjajno slažu, a narodi su počeli da se mrze. Zapravo, mržnja je ušla u narode. Mnogi se samnom ne slažu kad ovo tvrdim, ali život pokazuje da je to doista tako. Ako imamo tri modela ekonomije, tri modela privatizacije, tri modela obrazovanja i, rekao bih , tri modela života, onda je očigledno da su etničke distance dostigle krajnje granice.

BELKIĆ: Tačno je da danas u Bosni i Hercegovini nema više miješanog stanovništva, nego je ono skoncentrirano na način kako je to bila politička volja onih koji su kreirali stanje u Bosni i Hercegovini nakon rata. Međutim, činjenica je da to stanje nije prirodno, da nije nastalo voljom ljudi i njihovom željom da se odvoje jedni od drugih, nego je proizvedeno silom, osvajačkim politikama i borbom za teritorije, tako da ja ipak imam nadu da to stanje ne može ostati trajno. Ne slažem se sa tvrdnjom gospodina Živanovića da se narodi mrze. Šta to znači? Ja bih prije rekao da danas domiraju nepovjerenje, na koje ljude podstiču političke elite, te strah i neizvjesnost zbog teške materijalne situacije.

ŽIVANOVIĆ: Problem je strukturalne prirode. Cijeli naš život funkcioniše na etničkoj matrici, na matrici Dejtonskog ustava. Ta morbidna logika broja tri svugdje je prisutna, jer mi živimo samo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a ne kao ljudi. Dok ne raskinemo te okove i ukinemo te blokade, nemamo šanse za budućost. Ovako podijeljeni ne možemo napraviti ništa. Ukoliko ne učinimo radikalne promjene, ova, da tako kažem, žvakaća guma može se razvlačiti slijedećih 50-100 godina.

KARABEG: Rekao bih da je priča o multietničkoj Bosni završena onog trenutka kada je etnička slika Bosne prestala da liči na onu čuvenu leopradovu kožu koja je bila simbol te zemlje. Nju je zamijenila mapa na kojoj dominiraju etnički čiste teritorije. Narodi su silom razdvojeni i zato danas mahom žive jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima, kako je to nekada bilo.



BELKIĆ: Ja čvrsto vjerujem da je u prirodi ljudi da komuniciraju i nisam toliki pesimista da vjerujem da će ovo sadašnje stanje ostati. Pogledajte šta se dešava u kulturi, sportu i nekim drugim oblastima, gdje ljudi iskaču iz ove morbidne koncepcije broja tri. Za mene je osnovno pitanje kako otvoriti dijalog, kako izaći iz ovih strukturalnih stega, kako izaći iz načina funkcioniranja i uređenja koje nas po definiciji tjera na odvojenost. Recimo, Ustav Bosne i Hercegovine predviđa tročlano Predsjedništvo u kome su Srbin, Bošnjak i Hrvat. Srbi birajte Srbina, Hrvati Hrvata, Bošnjaci Bošnjaka. Dakle, naše ustavno uređenje, napravljeno na osnovu Dejtonskog sporazuma, gura ljude u odvojenost.

KARABEG: Kažete da Dejtonski ustav gura ljude na razdvajanje, ali, svaki pokušaj da se on promijeni nailazi na žestoke otpore.

BELIKĆ: U pitanju su borba za vlast i politički interesi. Jednostavno, niko neće sam sebe da ukine. Mnogo je lakše voditi politiku na etničkoj matrici i stalno se predstavljati kao navodni čuvar interesa svog naroda, nego graditi moderno društvo i rješavati ekonomske i socijalne probleme.

KARABEG: Da li u Bosni i Hercegovini ili u nekoj drugoj post-jugoslovenskoj državi postoji političar koji bi smogao hrabosti da uradi on što je ovih dana uradio izraelski premijer Arijel Šaron? Taj čovjek, koji je važio za jastreba u izraelskoj politici, povukao je jedan potez, riječ je o povlačenju iz Gaze, zbog koga će sigurno izgubiti slijedeće izbore, zbog koga je, možda, žrtvovao i svoju političku karijeru. Uradio je nešto izuzetno nepopularno, ali što se moralo uraditi za dobro vlastitog naroda. On je povukao potez za istoriju, žrtvujući svoje trenutne političke interese.

ŽIVANOVIĆ: On je rekao: ¨Ja preuzimam odgovornost, lično na sebe. Ja sam odgovoran za to što se sada događa i ko hoće da se žali - neka se žali meni¨. Kod nas, naravno, nije moguće takvo odgovorno ponašanje. Mi, recimo, ne možemo promijeniti Ustav, koji je apsolutno diskriminatorski. Iz njega su izvedeni zakoni koji diskriminišu ljude po osnovi etničke pripadnosti. Na primjer, ako se ja ne izjasnim kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak meni je uskraćeno barem 50 posto građanskih prava.

KARABEG: Ne mali broj političara zalagao se u posljednje vrijeme za odlazak Visokog predstavnika i za ukidanje sadašnjeg polu-protektorata. Sa druge strane, činjenica je da su sve odluke, koje su išle u pravcu objedinjavanja Bosne i Hercegovine, nametnute od strane Visokog predstavnika. Vjerujete li da bi Bosna i Hercegovina, kao država, mogla funkcionisati bez Visokog predstavnika?

BELKIĆ: Ne vjerujem, jer u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini ne postoje institucije koje bi u potpunosti mogle preuzeti odgovornost za život građana, ekonomski razvoj i sve ostalo. Sa sadašnjim stepenom izgrađenosti te institucije nisu u stanju upravljati društvom i državom.

ŽIVANOVIĆ: Ja bih rekao da Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati bez političkog autoriteta, a kod nas je u posljednjih deset godina istinski, autentični autoritet imao jedino Visoki predstavnik.

KARABEG: U kojoj mjeri ponašanje Srbije i Hrvatske utiče na podjele u Bosni i Hercegovini?

BELKIĆ: Moram reći da su se u posljednje vrijeme ambicije i ponašanja naših susjeda donekle promjenili. Oni polako počinju prihvatati Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu državu. Ja sam zagovornik kvalitetne, korektne regionalne saradnje zasnovane na činjenici da u ove tri države žive tri naroda čiji su interesi u mnogo čemu podudarni. Neophodno je uspostaviti jedinstveno tržište, bezvizni i bescarinski režim, što bi nam omogućilo zajednički nastup na evropskom tržištu. Nažalost, još uvijek smo daleko od toga. Cijeli region je napravio stratešku grešku što se nije integrisao prije početka razgovora o ulasku u Evropsku uniju. Kao dobro organizirana regija, sa snažnim ekonomskim potencijalima, bili bismo ravnopravan pregovarač, umjesto da, kao što je to sada slučaj, jedan po jedan kucamo na vrata Evrope.



ŽIVANOVIĆ: Naravno da je regionalni aspekt bitan. Ako se ne varam, ovaj koncept, o kome govori gospodin Belkić, bio je aktuelan 1997.-1998. godine, ali ga je Brisel, nažalost, napustio. Odustalo se od ideje da države bivše Jugoslavije pristupe evropskim integracijama zajednički, u paketu. U tom slučaju bismo riješili bar neke od mnogih problema koji opterećuju ovo područje - Zapadni Balkan, kako ga sada zovu. Pogledajte sadašnju situaciju, niti jedan ključni problem nije riješen. Makedonija je etnički podijeljena, Srbija ima svoje velike probleme, pitanje Kosova je i dalje otvoreno, Bosna i Hercegovina je u teškom stanju i Hrvatska je opterećana mnogobrojnim problemima. Umjesto zajedničkog nastupa prema Evropi, dobili smo Pakt o stabilnosti koji nije ništa drugo nego alibi za lošu politiku međunarodne zajednice prema jugoistočnoj Evropi. Za odnos međunarodne zajednice prema ovoj regiji karaktistične su riječi jednog visokog američkog diplomate, koje je izgovorio u pauzi Samita o jugoistočnoj Evropi u Zagrebu 2000. godine i koje ja često citiram: ¨Nas u Vašingtonu, što se tiče Balkana, zanima samo ekspresni voz na liniji Beograd - Zagreb. Putnici u tom vozu nas pretjerano ne interesuju. Međutim, ako se neki od putnika ne bude dobro ponašao, mi ćemo ga izbaciti na stanici koja se zove Vrpolje". Vrpolje je, to znamo, željeznička stanica na kojoj se pruga odvaja za Bosnu. Taj metaforički stav sadrži ozbiljno upozorenje da postoji opasnost da, ukoliko se ne preduzmu radikalne, suštinske promjene, Bosna i Hercegovina postane crna rupa ne samo na geografskoj mapi nego i na mapi života.

KARABEG: U skoroj budućnosti moglo bi doći do promjene granica u regionu. Ako do toga dođe, da li bi, recimo, nezavisnost Crne Gore i naročito Kosova uzdrmali Bosnu i Hercegovinu s obzirom na česte poruke iz Srbije, doduše ne oficijalne, da bi u tom slučaju Republika Srpska imala pravo da se pripoji Srbiji?

BELIKIĆ: Ne može se pobjeći od činjenice da bi bilo određenih refleksija. Vladajući politički krugovi u Srbiji vjerovatno bi pokušali kompenzirati gubitak Kosova. Ipak, ne vjerujem da bi moglo doći do promjene granica Bosne i Hercegovine.

ŽIVANOVIĆ: Ni ja ne vjerujem da može doći do neke promjene granica, ali bih skrenuo pažnju na dosta cinično ponašanje institucija međunarodne zajednice, nemam bolji termin od toga, koje je u poslednje vrijeme vidljivo u špekulacijama oko primjene kiparskog modela na Bosnu i Hercegovinu. Postoji navodno ideja da se samo jedan dio Bosne i Hercegovine pripoji Evropi, a drugi ne, kao što je to bilo u slučaju Kipra. To je, čini mi se, još jedna potvrda da međunarodna zajednica, ne samo kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, nego i cijeli Balkan, nema dugoročnu strategiju svog angažmana. Ona i njene institucije djeluju na nivou dnevne politike, često reaguju post-festum i, naravno, prave greške za koje ne snose nikakve konsekvence.

KARABEG: Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji o istini i pomirenju, koja je održana u Sarajevu, iznijet je podatak da četvrtina građana strahuje od novog rata u slučaju odlaska međunarodnih snaga. Mislite li da su ta strahovanja realna?



BELKIĆ: Taj podatak prezentirao je Program Ujedinjenih nacija za razvoj i on je vrlo zabrinjavajući. On govori o tome da ljudi sve više gube nadu da se nešto može promijeniti. Znate, svi mi smo dočekali kraj rata sa velikim entuzijazmom. Ja sam mislio - samo neka rat prestane, za nekoliko godina riješićemo sve probleme. Međutim, došlo je do velikog razočarenja i otriježnjenja i sada smo suočeni sa činjenicom da sve nekako sporo i teško ide. Ljudima su u glavi silom ugurani nepovjerenje i strah i to je sada teško promijeniti. Ali, ja sam optimista. Siguran sam da u Bosni i Hercegovini u ljudima postoji prirodni nagon da zajednički rade, da jedni drugima pomažu. Na kraju krajeva, usuđujem se reći da smo mi jedan narod. Različite su vjere i kulturni identiteti, ali ja, recimo, nikada ne bih prihvatio kiparski model, to jeste da Federacija uđe u Evropsku uniju, a Republika Srpska ne. Ja bih to doživio kao kada bi moj brat ostao u nekoj provaliji, a mene izvukli konopcem. To ne bih nikada prihvatio.

KARABEG: Vi ne vjerujete da bi u Bosni i Hercegovini došlo do rata ako bi otišle međunarodne snage?

BELKIĆ: Nema više ko ratovati. Može doći do tenzija, do njih i danas dolazi. Dese se incidenti, dešavaju se stvari koje izazivaju strah i frustracije, ali, u to sam apsolutno siguran, do rata ne može doći.



ŽIVANOVIĆ: To da se četvrtina ispitanika u toj anketi boji izbijanja novog rata - nije zanemarljiv podatak. To je posljedica petnaestogodišnje medijske i svake druge propagande koja je ljudima usadila u dušu stah od drugog. To je pritajeno, latentno osjećanje. Ali mislim da ovdje neće doći do rata, prije svega zbog toga što ga neće dozvoliti velike sile. Ja se bojim nečeg drugog. Bojim se da jednog dana ne nastane situacija da ja moram vaditi vizu kad želim da iz Banjaluke dođem u Sarajevo. Onda bismo mogli reći da je naš život završen i da je definitivno poražena ideja o Bosni i Hercegovini kao našoj zajedničkoj državi.

KARABEG: Vjerujete li da se može obnoviti ona stara, predratna multietnička Bosna i Hercegovina?

BELKIĆ: Nažalost, moramo se suočiti sa činjenicom da je nemoguće obnoviti predratnu Bosnu kakvu je svi mi pamtimo. Sadašnje stanje odvojenosti i podjela teško je eliminirati i vratiti se na predratno stanje. Mi ćemo i u budućnosti imati Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se jasno prepoznavati gdje koji od naroda živi. Ali, bitni su ljudska prava, demokratija i osjećaj pripadnosti vlastitoj državi. Ne mislim da je vraćanje na staro uslov boljeg života. Stvari su se promijenile i svijet se stalno mijenja. I današnji svijet je itetako podijeljen. Dakle, ja ne mislim da je bitno vratiti se na prethodno stanje, bitno je pridobiti ljude za državu i uvjeriti ih da imaju budućnost u njoj.

ŽIVANOVIĆ: Postoje dva načina povratka nečemu što je postojalo u prošlosti - jedan je rekonstrukcija, drugi je renesansa. Rekonstrukcija nije kreativna. To je kao kad srušimo neku zgradu i onda napravimo novu - istu takvu. A renesansa je nešto drugo - to je nešto što ima dušu i što je okrenuto prema budućnosti. Ja vjerujem u renesansu Bosne i Hercegovine, ne u rekonstrukciju. Nama su potrebni renesansni ljudi koji će pokrenuti stvari sa mrtve tačke. A to praktično znači da izgradimo državu, da zaposlimo što je moguće više ljudi, da nam mladi ne odlaze, da napravimo sistem obrazovanja dostojan čovjeka, da to uradimo i u nauci i u svim drugim oblastima. Onda će multietničnost i multikulturalnost doći same po sebi. Ne možemo ih uvesti dekretima niti rekonstrukcijom nečega što je prošlo.
XS
SM
MD
LG