Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatsko-srbijanska bibliodiseja


Trebalo je da prođe čitavih petnaest godina da bi čitaoci u Srbiji ili Hrvatskoj bili ponovo u prilici da nađu u bibliotekama knjige koje se objavljuju u najbližem susedstvu. Ono što je uobičajena praksa svuda u svetu, da razumnjivost nekog jezika u različitim sredinama širom otvara vrata za knjige koje su na njemu štampane, doživela je pravi debakl na prostoru bivše Jugoslavije. U godinama rata i temeljnih priprema za taj sukob, koje su u mnogome potpirivali ljudi iz sfere kulture - pisci koji su dolazili iz okrilja potencijalno neprijateljskih naroda, preko noći su proglašeni nepodobnim. Tako su hrvatske biblioteke tokom devedesetih bile skoro očišćene od srpskih pisaca, dok se na klasicima hrvatske književnosti u bibliotekama Srbije sakupljala teška prašina jer je retko kome padalo na pamet da se dohvati bilo kog od tih izdanja. Mada su godine mira donele prohodnost za robu široke potrošnje, knjige su ostala neka vrsta proizvoda koje su se gotovo krijumčarile preko granica. Tako se, zapravo tek sada, zahvaljujući projektu Bibliodiseja, ponovo otvorila mogućnost da biblioteke iz Hrvatske i Srbije, barem delimično, nadoknade ono što su propustile tokom poslednjih godina.

****

Što se tiče biblioteka u Srbiji, naslovi savremenih hrvatskih pisaca na njihove police su dolazili zahvaljujući samo retkim domaćim izdavačima koji su uspeli da objave neke od hrvatskih autora. Njihov broj nije veliki, ali su Vedrana Rudan ili Ante Tomić bez bilo kakve sumnje bili na samom vrhu čitanosti, s obzirom da Miljenko Jergović u Srbiji nije objavljivan. Sada će broj tih autora u Srbiji biti znatno uvećan, jer će biblioteke u Srbiji biti bogatije za više stotina naslova iz Hrvatske. Aktuelna srpsko-hrvatska razmena knjiga samo je jedan segment velikog projekta, o kome razgovaramo sa upravnikom Narodne biblioteke Srbije, Sretenom Ugričićem:

''To je jedan poseban segment velikog projekta koji se zove unapređenje tržišta knjige Srbije i Crne Gore, koji finansira nekoliko velikih inostranih donatora. Taj segment se odnosi na unapređenje aspekta tržišta knjige koji ima regionalnu dimenziju. Posmatra se tržište jezika za koja nisu potrebni prevodi kao jedinstvenog tržišta koji prekoračuje političke, ideološke, istorijske i svake druge granice, kao i teškoće koje su se generisale tokom poslednjih petnaest godina. U tom segmentu se sada naročito ističe posao razmene knjiga između Srbije i Hrvatske, koji podrazumeva da knjige srpskih izdavača budu konačno dostupne u bibliotekama Hrvatske i obrnuto, da knjige hrvatskih izdavača, posle petnaest godina, budu dostupne u bibliotekama Srbije. Posle petnaest godina se kulturna saradnja, razmena i dijalog ponovo vraćaju kao nešto što je normalno stanje.''

Knjige koje će se naći u dvadesetak biblioteka Srbije, koje su bile zainteresovane za učešće u ovom projektu, izabrali su sami bibliotekari. Oni su prethodno dobili katalog knjiga koje su dostupne na hrvatskom tržištu i odabrali naslove koji su im bili interesantni. Koja vrsta knjiga dominira u ovom izboru, pitamo Sretena Ugričića:

''Nije u pitanju samo književnost, već je reč o knjigama svih žanrova i svih sadržaja. Tu je naučna, stručna i dečja literatura. Razmena i komunikacija kreće se u svim domenima i to je poseban kvalitet ovoga projekta.''

U posao oko razmena knjiga uključena je i beogradska kuća Book bridge. Sa direktorom ovog izdavača, Milkom Vukmiricom, razgovaramo o tome za šta je u Srbiji vladalo najveće interesovanje iz hrvatske literature. Naša sagovornica potvrđuje da, kada je reč o beletristici, književni ukus čitalaca u Srbiji i Hrvatskoj se previše ne razlikuje. Miljenko Jergović je na prvom mestu, ali veliko interesovanje vladalo je i za stručnu literaturu:

''Veliko interesovanje vlada za stručne knjige, za Leksikon savremene svetske književnosti, Leksikon stranih pisaca, za leksikone uopšte. Malo je zastupljena beletristika. Od hrvatskih pisaca najtraženija je bila knjiga Miljenka Jergovića – Sarajevski Marllboro. Čak je osam biblioteka u Srbiji želelo da ima tu knjigu.''

Na taj način preskočene su brojne prepreke koje su stajala između čitalaca u Srbiji i hrvatskih pisaca. Na prvom mestu tu su bile mnoge administrativne barijere jer se u Srbiji još uvek sprovodi jedan stari Zakon o uvozu knjige još iz komunističkog doba koji upadljivom sumnjom tretira sve ono što se objavljuje izvan granica zemlje. Jedna od prepreka sigurno su bile i cene hrvatskih izdanja koje su osetno veće od onoga što se objavljuje u Srbiji. Milka Vukmarica:

''Osnovni problem je u ceni hrvatske knjige. Njihove knjige su više nego duplo skuplje od naših knjiga. Uvesti knjige je dosta teško. To sve mnogo utiče na ponudu hrvatske knjige na našem tržištu.''

Svojevremeno je u Hrvatskoj vođena oštra polemika oko statusa koji u toj zemlji ima savremena književna produkcija koja nastaje na prostoru bivše Jugoslavije. Tom prilikom je profesor Stanko Lasić oštro ustvrdio da je njemu srpska književnost bliska poput bugarske, dok je književni kritičar Igor Mandić insistirao na srodnosti hrvatske i srpske književnosti. Koliko je ova aktuelna srpsko-hrvatska bibliotekarska razmena utemeljena, razgovaramo sa upravnikom Narodne biblioteke Srbije, Sretenom Ugričićem:

''Naša zajednička istorija, i politička i jezička i kulturna i svaka druga, neminovno upućuje ove dve države, ova dva naroda i ove dve kulture jednu na drugu. Sve što se događa u Srbiji u javnom sektoru i u sektoru kulture je od prvorazrednog interesa u Hrvatskoj kada je Srbija u pitanju i obrnuto. Knjige, kao jedan od glavnih civilizacijskih medija kroz koju se civilizacijska komunikacija ostvaruje, su tu da to demonstriraju. Ne radi se samo o zajedničkoj prošlosti, već i o zajedničkoj budućnosti jer su to zemlje, kulture i jezici koji streme jednom zajedničkom cilju - jedinstvena evropska perspektiva.''

****

Da li su sa ovakvom ocenom saglasni i oni koji u Srbiji posećuju biblioteke? S obzirom da je Beograd sve vreme gajio neku vrstu otvorenosti, koja nije bila sasvim reprezentativna za čitavu Srbiju, pokušali smo da proverimo raspoloženje čitalaca u nekim drugim gradovima.

Zahvaljujući programu Bibliodiseja, koji podrazumeva razmenu knjige između izdavačkih kuća u Srbiji i Hrvatskoj, borska biblioteka je došla u posed osamdesetak knjiga koje su poslednjih godina objavljene u Hrvatskoj. Po rečima Ane Janković iz borske biblioteke reč je o velikom pomaku, s obzirom da literature iz Hrvatske nije bilo više od deset godina.

''Reč je uglavnom o knjigama iz oblasti filozofije, nauke o književnosti i svemu onome što smo smatrali da bi bilo čitano i što bi se ovde u biblioteci tražilo. To su uglavnom prevedena dela na hrvatski jezik. Ima i knjiga hrvatskih autora.''

Postoji li interesovanje za hrvatsku književnost?

''Mislim da postoji. Uglavnom se to tiče probranijih čitalaca koji su malo i zahtevniji. Ljudi poslednjih godina odbijaju da čitaju knjige na hrvatskom jeziku koje su pisane ijekavskim i da odbijaju latinicu. Zbog toga smo i prilikom izbora ovih knjiga vodili računa da ne oštetimo čitaoce koji bi radije čitali stručnu knjigu nego beletristiku.''

Bibliotekar, Vesna Tešović:

''Pravi čitalac, ljubitelj književnosti, uvek će tražiti dobru knjigu i negovati sopstvenu radoznalost da upozna novog autora i novo delo nekog autora. Mislim da neće praviti razliku i biti ultimativano određen s obzirom na to kom narodu pripada taj autor. Korisnici ove biblioteke poslednjih godina znali su da traže isključivo dela štampana ćirilicom. Ne vole ijekavštinu i imaju otpor prema hrvatskim izdanjima, utoliko što ih opterećuje njihov etimološki pravopis jer su imena pisana u originalu i običan čitalac, koji ne poznaje engleski ili francuski, ne zna kako se zove glavni junak jer ne zna kako da ga čita. To su tehnički problemi, ali u suštini onaj ko voli da čita i ko poštuje književnost, nikada neće razmišljati o tome da li je neko Hrvat, Srbin ili Australijanac.''

Za mišljenje smo pitali i neke od čitalaca koje smo zatekli u borskoj biblioteci:

''Ne smeta mi da pročitam nešto ako to volim i ako je kvalitetno. Nemam nikakve predrasude. Ono što se objavljivalo u Hrvatskoj me uošte ne zanima. Ovde ima dovoljno stvari koje su interesantne.''

''Po meni nije problem ono što se tiče bivših jugoslovenskih republika jer je to sve isto. Jesam za to da se zna šta se objavljivalo u poslednjih deset godina u Hrvatskoj i da oni znaju šta se objavljivalo kod nas.''

''Mislim da je interesovanje za hrvatsku književnost slabo. Mene i ne zanima šta se objavljivalo u Hrvatskoj.''

''Što se tiče stručne literature, mogu da kažem da postoji interesovanje jer ljudima koji čitaju stručnu literaturu nije bitno da li je knjiga pisana hrvatskom terminologijom ili srpskom. Hrvatskih izdanja ima izuzetno dobrih. Knjige ne poznaju granice. Jezik ne bi smeo da bude smetnja za proučavanje neke određene oblasti, ili bilo koje teme za koju je korisnik zainteresovan.''

****

Od 150 hrvatskih knjižnica, za projekt Bibliodiseja, za sada, se javilo 17, među njima i najveća kao što je Gradska knjižnica Zagreb i zagrebačka Knjižnica Božidar Adžija.

''Početkom četvrtog mjeseca su se odazvale sve zainteresirane knjižnice i dobile ponudu za knjige koje ih interesiraju. Krajem ovog tjedna knjige su krenule prema knjižnicama.''

Hrvoje Sirotić iz Centra za distribuciju knjiga, Disktriks, koji i obavlja taj posao, kaže da je u pitanju sedam sveučilišnih i deset gradskih knjižnica širom Hrvatske:

''Došlo je oko 1040 naslova. Raspon je vrlo veliki, od stručne pa do dječje literature. Pretežno su u pitanju stručne knjige. Na latinici je 95 posto knjiga, a ostatak je na ćirilici.''

Voditelj projekta u Hrvatskoj, Mladen Marković, pojašnjava da je uglavnom riječ o enciklopedijama, rječnicima, stručnoj literaturi i alternativnoj medicini:

''Glavna prednost tih knjiga koje su izdate u Srbiji i Crnoj Gori na našem tržištu je njihova cjenovna konkurentnost jer su upola jeftinije od sličnih naših izdanja. Opremljenija izdanja su bitno jeftinija nego slična kod nas. Dosta su tražene knjige Renesansno slikarstvo u Italiji, Povijest umjetnosti i neke likovne monografije, kao i neka stručna izdanja koja se kod nas nisu izdavala nikada, a i prije devedesete su uvijek bila izdavana u Beogradu.''

Zdenka Sviben, Gradska knjižnica u Zagrebu:

''Odabrali smo nešto stručne literaturu koja nije objavljena kod nas ili koja nije prevedena na hrvatski a prevedena je na srpski.''

Što se tiče suvremene srpske beletristike, hrvatske su knjižnice, kaže Marković, najviše tražile Vladimira Arsenijevića:

''Najviše me iznenadilo da su se naručivali neki prevodi koji su i kod nas izdani. Što se beletristike tiče to su uglavnom neki jugo klasici koji su objavljivali u Beogradu osamdesetih i sedamdesetih godina.''

Hrvatske knjižnice otkupile su knjige Milorada Pavića i Mome Kapora. Mnogi pitaju otkud baš interes za Kapora, s obzirom na njegove političke stavove. Stručna savjetnica u poznatoj zagrebačkoj knjižari Tamaris, Zina Alibegović:

''To ne znam. Osobno, uopće nisam primjetila da se pokazuje interes za Momu Kapora. Možda je novi interes za njim zbog stare slave. Osamdesetih sam ga i ja čitala. Bila sam student i skoro sam sve pročitala. Donekle čitaoci znaju tražiti Milorada Pavića. Ipak je najveći interes za stručnu literaturu.''

****

Otkud u Hrvatskoj interesovanje za Momu Kapora i Dobricu Ćosića, kada se zna koju je vrstu otpora izazivalo već i samo pominjanje imena ovih pisaca? Sreten Ugričić:

''Pretpostavljam da su Momo Kapor i slični pisci interesantni i provokativni po svome imidžu u javnosti i po onome što je karakterisalo njihov književni i javni rad u vreme političkog, ratnog, ideološkog, kulturnog i svakog konflikta koji je bio delimično generisan iz domena kulture i intelektualnih elita. Dobrica Ćosić, Brana Crnčević, Momo Kapor su naročito provokativni u Hrvatskoj, kao što bi u Srbiji bila provokativna slična imena sa hrvatske scene. Bez obzira što načelno postoji jedno osećanje negodovanja to su upravo i najprovokativnija imena i knjige koje samim tim izazivaju interesovanje.''

****

Da zamisao o razmeni knjiga ide korak ispred interesovanja čitalaca u Hrvatskoj, svedoči i razgovor sa korisnicima Nacionalne i Sveučilišne biblioteke u Zagrebu:

''Posudila sam neke knjige za svoje studijsko proučavanje o povijesti filozofije. Baš vraćam Bošnjakovu knjigu sa tim naslovom.''

Da li ljudi kod nas čitaju srpske i bosanske pisce:

''Ne znam. Nisam ih baš čitala u zadnje vrijeme.''

Možete li reći ime nekog srpskog pisca?

''Branko Ćopić.''

Šta studirate?

''Studiram teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.''

Da li ste čuli za Branka Ćopića, Branislava Nušića ili Arsenijevića?

''Nisam. Da li su oni nova generacija ili starija?''

Miješano. Da li ste ikada čitali nekog srpskog pisca?

''Nisam.''

''Nisam ni ja, ali nemam ništa protiv toga.''

''Studiram glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Vraćam Marinkovića kojeg sam spremala za ispit i nešto što sam čitala za sebe od jedne španjolske autorice.''

Da li ste u zadnje vrijeme čitali nekog srpskog pisca?

''Moram priznati da nisam. Više pratim filmove. Suvremene pisce uopće ne znam. Baš bih voljela da se napravi neka takva razmjena. Zanimalo bi me nešto pročitati.''

Da li bi ste mogli čitati nešto na ćirilici?

''Mogla bih ali bi mi trebalo dva tjedna duže za knjigu.''

****

Uprkos rezervama i nedoumicama koje u ovom trenutku prate bibliotekarsku razmenu knjiga između Srbije i Hrvatske, otkup novih izdanja će se nastaviti.

Voditelj projekta u Hrvatskoj, Mladen Marković, najavljuje uskoro i drugi krug otkupa srpskih knjiga za hrvatske knjižnice:

''Očekujemo nešto veći odaziv knjižnica jer će se usmenom predajom značaj ovoga projekta između knjižničara proširiti. Krajem godine hrvatski dio projekta Biblio-Odisej se završava, kada prestaje i fondacija.''

Pokazuju li hrvatski čitatelji interes za srpske pisce? Zdenka Sviben:

''Više neslužbeno, nego službeno - baš i ne. Ljudi su još uvijek osjetljivi. Imamo neke knjige već dosta godina. Za knjige na ćirilici i ne postoji neki interes. Tu i tamo su se čitale, ali da su posebno tražene - nisu.''

****

Bez obzira na ne tako veliko oduševljenje čitalaca u Srbiji i Hrvatskoj da se upoznaju sa knjigama iz susedstva, aktuelnom razmenom knjiga barem je delimično ublaženo ono što se dešavalo tokom devedesetih.

Jedan od osnivača knjižnice na Korčuli, Ante Lešaja, danas u mirovini, pozdravlja ponovnu razmjenu knjiga između hrvatskih i srpskih knjižnica i drži to velikim napretkom, s obzirom da su u Hrvatskoj, ne tako davno, u ratnim i poratnim frustracijama i ludilu poneke škole i knjižnice neke knjige čak i spaljivale ili ih jednostavno bacile u smeće, kao što je to, 1997. godine, odlučila ondašnja ravnateljica knjižnice na Korčuli.

''Dvojica ljudi su našli kontejner za smeće pun knjiga. Vidjeli su da su knjige odlično očuvane. Izvadili su četrdesetak knjiga iz kontejnera od Ćopića, Andrića, Šekspira, Krleže i nekih ruskih autora. Čak su našli i potpuno novu, očuvanu knjigu, na slovenačkom jeziku o prekomorskim brigadama. Tadašnja ravnateljica je pokazala, ne samo isključivost koja bi bila ideološke ili druge naravi, nego i polupismenost. Bacila je knjige koje su od velike kulturne važnosti.''

O ne tako davnom knjigocidu i kulturocidu govori iz vlastitog iskustva i Zina Alibegović iz knjižare Tamaris:

''Često odlazim na buvljake. Tamo sam dobila ponudu za Nušićev komplet, ćirilićno izdanje, za 50 kuna, a to je ispod deset eura.''

Tih godina je, kaže, zagrebački buvljak bio najjeftinija knjižara u Evropi i mnogi su za to saznali:

''Tamo sam upoznala jednog gospodina koji ima antikvarijat sa knjigama u Beču i koji na buvljak redovno dolazi. Upoznali smo se kod jedne Ciganke skupljajući knjige. Ona nije imala pojma šta prodaje. Rekao je da redovno dolazi ovamo jer se ovdje knjige prodaju za budzašto, a jednoga dana će vrijediti mnogo više. Njemu u Beč dolaze svi iz bivše Jugoslavije i kupuju.''

****

O stvarnim rezultatima akcije razmene knjige između Hrvatske i Srbije ipak će svoj sud na kraju doneti čitaoci. Učesnici u ovom projektu se nadaju da je ovo samo prvi korak. U osmišljavanju buduće književne razmene pomoći će, pre svega, neka vrsta analize koju priprema Narodna biblioteka Srbije. Sreten Ugričić:

''Narodna biblioteka će pratiti recepciju ovih knjiga kod krajnjih čitalaca u Srbiji i Crnoj Gori. Analiziraćemo u kojoj meri je posledica tih petnaest godina izolacije i nepostojanja komunikacije uticala na samu recepciju. Nadamo se da će rezultati biti pozitivni i ohrabrujući jer nameravamo da i u 2006. godini obnovimo ovaj ciklus još jedanput.''
XS
SM
MD
LG