Aluminij iz Mostara jedan je od gospodarskih giganata u Bosni i Hercegovini. Prošlu godinu završio je s rekordnom proizvodnjom od oko 120.000 tona specijalnog metala i aluminijskih legura, od čega je izvezeno više od 95 posto. No, i pored ovako uspješnih pokazatelja, ime Aluminija, uz još nekoliko kompanija, veže se već dulji niz godina za još neusuglašene stavove oko privatizacije. Problem su vlasnički udjel i struktura kapitala, te rješavanje statusa više od 3.000 radnika koji su 1992. godine dobili otkaze.
Više godina između Vlade Federacije BiH i Aluminija iz Mostara traje rasprava o spornoj vlasničkoj strukturi. Išlo se i na međunarodnu arbitražu, ali bez uspjeha. Danas Vlada Federacije BiH kaže da je odlučila svojim snagama riješiti problem, svjesna rizika. Ministar prometa i komunikacije Federacije BiH, Nedžad Branković:
“Taj se problem dugo godina gurao pod tepih. Blok koraka je na koji način će pristupiti iznalasku strateškog partnera za kapital koji danas jeste i državni i dionički. Govori se o ukupnom iznosu 88 procenata kapitala.”
Primjer Aluminija, u kojemu ima i dosta politike, govori o stanju u oblasti privatizacije, gdje još uvijek nisu usuglašeni stavovi oko privatizacije najprofitabilnijih kompanija. Pitanja su da li će ostati u većinskom državnom vlasništvu, ili će biti privatizirane uz učešće privatnog kapitala u omjeru koji će omogućavati kontrolu investicija.
Najnoviji primjeri privatizacije u BiH pokazuju da su institucije koje provode taj proces, pogotovo u Federaciji BiH, gotovo van njega, a punu moć i uticaj preuzima vlada. Govori predsjednik Udruge ekonomista BiH, Anto Domazet:
“Bitno je da vlada ostvari punu odgovornost i jasno je, ustvari, da će i ona preuzeti pune rizike za sve ono što pogrešno uradi. Primjeri koji su sad vezani za Energopetrol pokazuje da vlada u mnogo čemu odstupa u onoga što su pravila tenderiranja, pravila provođenja privatizacijskih postupaka.”
Problem je što vlasti nemaju jasnu politiku koliko kapitala prodati u firmama koje donose najviše novca. Govori Zlatan Dedić, federalna agencija za privatizaciju:
“Imamo dva polarizovana stava o tome, jedan da ove kompanije treba da opstanu u većinskom državnom vlasništvu, a drugi da treba omogućiti učešće privatnog kapitala, pa i većinsko vlasništvo u pojedinima kompanijama, jer očito isključivi motiv investitora koji bi dolazili u ove kompanije je kontrola. Onaj ko ne kontroliše kompanije ne bi bio spreman, vjerovatno, da investira veći iznos sredstava.”
Do aprila ove godine u BiH privatizirano je više od tisuću poduzeća u cijelosti, 81 djelomice. Ponuđeni državni kapital je 4,8 milijardi, prihod od certifikata 8,5 milijardi, a u novcu je uzeto 220 milijuna maraka. Ekonomisti su stava da su ovi podaci pozitivni, ali upozoravaju da se u budućem procesu privatizacije vlasti trebaju postaviti mudro. Govori Bajro Golić, iz Udruge ekonomista BiH:
“Ovo što je ostalo, oko šezdesetak posto neprivatiziranog kapitala, treba učiniti tako da napravimo najmanje greške, a da izvučemo maksimalne efekte.”
Predsjednik Upravnoga odbora Agencije za privatizaciju Federacije BiH, Božidar Matić:
“Već je u velikoj mjeri privatiziran industrijski sektor. Međutim, sektor infrastrukture nije ni načet. Problem infrastrukture je u tome što još uvijek nije u državi donesena politika prema privatizaciji infrastrukture, a kad nema politike, onda se ne mogu donijeti ni prateći propisi, a u infrastrukturi leži preko pet milijardi maraka državnog kapitala.”
Oko politike privatizacije infrastrukture ima puno različitih mišljenja, pojašnjava Matić:
“Postoji, znači, jedan pritisak od međunarodne zajednice da se sve privatizira. Ja osobno koliko god zastupam taj ekstermistički stav da se sve privatizira u industrijskom sektoru, toliko sam oprezan kad se govori o infrastrukturnom sektoru. Jer, ne možete vi elektroprivredu, telekome itd. baš prepustiti svakome u ruke. Osim toga, postoje dokazi u svijetu kad su infrastrukturna preduzeća u pitanju da države ne ispuštaju vlasništvo, čak i u tim najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Kad energetičare pitate koja je najbolja elektroprivreda u svijetu, svi će vam kazati francuska eletroprivreda. A ona je sto posto u državnom vlasništvu. Zašto? Na ta pitanja treba odgovoriti i svoju politiku definirati. Ono što je stvarno potrebno i što će biti u privatnim rukama unaprijeđeno, to treba privatizirati, ali i neke stvari treba ostaviti državi u rukama, ne samo zbog budućih prihoda budžeta nego i radi zastupanja javnog interesa.”
Predsjednik Udruge ekonomista BiH, Anto Domazet:
“Mislim da je prava prilika i izazov da se u narednim privatizacijama ne prave greške i propusti.”
No, vjerojatno da će grešaka i propusta biti i u narednome periodu, jer velika smetnja u budućem procesu privatizacije, upozoravaju ekonomisti, biće i to što je nadležnost nad propisima koje treba donijeti protegnuta na tri razine vlasti u BiH - kantone, entitete, te državu.
Više godina između Vlade Federacije BiH i Aluminija iz Mostara traje rasprava o spornoj vlasničkoj strukturi. Išlo se i na međunarodnu arbitražu, ali bez uspjeha. Danas Vlada Federacije BiH kaže da je odlučila svojim snagama riješiti problem, svjesna rizika. Ministar prometa i komunikacije Federacije BiH, Nedžad Branković:
“Taj se problem dugo godina gurao pod tepih. Blok koraka je na koji način će pristupiti iznalasku strateškog partnera za kapital koji danas jeste i državni i dionički. Govori se o ukupnom iznosu 88 procenata kapitala.”
Primjer Aluminija, u kojemu ima i dosta politike, govori o stanju u oblasti privatizacije, gdje još uvijek nisu usuglašeni stavovi oko privatizacije najprofitabilnijih kompanija. Pitanja su da li će ostati u većinskom državnom vlasništvu, ili će biti privatizirane uz učešće privatnog kapitala u omjeru koji će omogućavati kontrolu investicija.
Najnoviji primjeri privatizacije u BiH pokazuju da su institucije koje provode taj proces, pogotovo u Federaciji BiH, gotovo van njega, a punu moć i uticaj preuzima vlada. Govori predsjednik Udruge ekonomista BiH, Anto Domazet:
“Bitno je da vlada ostvari punu odgovornost i jasno je, ustvari, da će i ona preuzeti pune rizike za sve ono što pogrešno uradi. Primjeri koji su sad vezani za Energopetrol pokazuje da vlada u mnogo čemu odstupa u onoga što su pravila tenderiranja, pravila provođenja privatizacijskih postupaka.”
Problem je što vlasti nemaju jasnu politiku koliko kapitala prodati u firmama koje donose najviše novca. Govori Zlatan Dedić, federalna agencija za privatizaciju:
“Imamo dva polarizovana stava o tome, jedan da ove kompanije treba da opstanu u većinskom državnom vlasništvu, a drugi da treba omogućiti učešće privatnog kapitala, pa i većinsko vlasništvo u pojedinima kompanijama, jer očito isključivi motiv investitora koji bi dolazili u ove kompanije je kontrola. Onaj ko ne kontroliše kompanije ne bi bio spreman, vjerovatno, da investira veći iznos sredstava.”
Do aprila ove godine u BiH privatizirano je više od tisuću poduzeća u cijelosti, 81 djelomice. Ponuđeni državni kapital je 4,8 milijardi, prihod od certifikata 8,5 milijardi, a u novcu je uzeto 220 milijuna maraka. Ekonomisti su stava da su ovi podaci pozitivni, ali upozoravaju da se u budućem procesu privatizacije vlasti trebaju postaviti mudro. Govori Bajro Golić, iz Udruge ekonomista BiH:
“Ovo što je ostalo, oko šezdesetak posto neprivatiziranog kapitala, treba učiniti tako da napravimo najmanje greške, a da izvučemo maksimalne efekte.”
Predsjednik Upravnoga odbora Agencije za privatizaciju Federacije BiH, Božidar Matić:
“Već je u velikoj mjeri privatiziran industrijski sektor. Međutim, sektor infrastrukture nije ni načet. Problem infrastrukture je u tome što još uvijek nije u državi donesena politika prema privatizaciji infrastrukture, a kad nema politike, onda se ne mogu donijeti ni prateći propisi, a u infrastrukturi leži preko pet milijardi maraka državnog kapitala.”
Oko politike privatizacije infrastrukture ima puno različitih mišljenja, pojašnjava Matić:
“Postoji, znači, jedan pritisak od međunarodne zajednice da se sve privatizira. Ja osobno koliko god zastupam taj ekstermistički stav da se sve privatizira u industrijskom sektoru, toliko sam oprezan kad se govori o infrastrukturnom sektoru. Jer, ne možete vi elektroprivredu, telekome itd. baš prepustiti svakome u ruke. Osim toga, postoje dokazi u svijetu kad su infrastrukturna preduzeća u pitanju da države ne ispuštaju vlasništvo, čak i u tim najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Kad energetičare pitate koja je najbolja elektroprivreda u svijetu, svi će vam kazati francuska eletroprivreda. A ona je sto posto u državnom vlasništvu. Zašto? Na ta pitanja treba odgovoriti i svoju politiku definirati. Ono što je stvarno potrebno i što će biti u privatnim rukama unaprijeđeno, to treba privatizirati, ali i neke stvari treba ostaviti državi u rukama, ne samo zbog budućih prihoda budžeta nego i radi zastupanja javnog interesa.”
Predsjednik Udruge ekonomista BiH, Anto Domazet:
“Mislim da je prava prilika i izazov da se u narednim privatizacijama ne prave greške i propusti.”
No, vjerojatno da će grešaka i propusta biti i u narednome periodu, jer velika smetnja u budućem procesu privatizacije, upozoravaju ekonomisti, biće i to što je nadležnost nad propisima koje treba donijeti protegnuta na tri razine vlasti u BiH - kantone, entitete, te državu.
