Sam Bulatović tvrdi da je cilj njegovog angažmana da, citiram: „Dokaže da je državna zajednica najbolja budućnst za Srbiju i Crnu Goru“. Nošen tom idejom Bulatović je, u ime ekspertske grupe, već razgovarao sa visokim evropskim funkcionerom Rajnhardom Pribeom, a najavljuje se i susret sa drugim evropskim zvaničnicima, sve do samog Havijera Solane. Priča o političkom vaskrsenju Momira Bulatovića ima najmanje tri nivoa i teško je razlučiti koji je zanimljiviji.
Prije svega, valja rastumačiti kako je i zbog čega Momir Bulatović stao na čelo grupacije koju čine uglavnom univerzitetski profesori. Vječiti podgorički asistent nema naučne reference koje bi ga preporučile da preko noći postane predvodnik grupe u kojoj su imena poput profesora Cvjetičanina ili Madžara. Bulatovićev kratkotrajni premijerski staž takođe mu ne može biti od neke koristi: instaliran je za premijera po isključivom nalogu Miloševića, a sam posao je obavljao traljavo, bez ekonomske vizije i bez lične harizme.
Dakle, borba protiv crnogorskog referenduma glavna je Bulatovićeva preporuka. Taj podatak više govori o dijelu srpske intelektualne elite nego o samom Bulatoviću: ispada da u Beogradu mnogi još nijesu razumjeli da je prošlo vrijeme kada su se direktivom u Crnoj Gori preko noći mogli postavljati autoriteti ili politički lideri.
Zanimljiva je, bez sumnje, i pozicija evropskih zvaničnika. Nije baš neko pravilo da šef Direktorata za Zapadni Balkan prima članove neke nevladine organizacije. Stoga je teško odgonetnuti koji su sve razlozi motivisali političare u Briselu da - od pedesetak ovdašnjih nevladinih organizacija koje se bave ekonomijom - za razgovore o budućnosti Srbije i Crne Gore izaberu baš ovu: Bulatovićevu. No, politička poruka je lako čitljiva: umjesto da zaista ponude dobre usluge, ovakvim jednostranim potezima evropski političari iz Solaninog kabineta nastavljaju sa politikom nametanja rješenja koje većina u Crnoj Gori ne podržava.
Istovremeno, građanima se šalje nakaradna moralna poduka: da se zločin na kraju isplati. Kao čovjek od povjerenja Slobodana Miloševića godinama je Momir Bulatović bio važan šaraf u zločinačkoj mašineriji koja je sprovodila politiku nacionalne mržnje i histerije, krvi i tla. Ostao je vjeran Miloševićev vojnik i kada su Miloševića svi napustili: u Hagu je spreman da svjedoči o međunarodnoj zavjeri.
Voljom evropske birokratije sada je Momir Bulatović postao igrač na kojeg evropski političari računaju. Dakle, čovjek koji je odgovoran što je mnogima ovdje ubijana budućnost, sada je postao čovjek budućnosti za Brisel. Teško je zamisliti veću farsu od ove koja se izvodi na relaciji Beograd - Brisel - Podgorica.
Srećom, neće biti stravičnih posljedica. Momir Bulatović je do sada mnoge raznorodne projekte počinjao, u mnogim je bio važna karika. Jedno im je zajedničko: što god je Bulatović podržavao, to je uništeno - počev od antibirokratske revolucije, preko krnje Jugoslavije, do Miloševićeve male - velike Srbije. Zato i njegov sadašnji angažman neće biti dugog vijeka: najbolja najava da je crnogorski referendum neminovnost je činjenica da se Momir Bulatović bori protiv njega.
Prije svega, valja rastumačiti kako je i zbog čega Momir Bulatović stao na čelo grupacije koju čine uglavnom univerzitetski profesori. Vječiti podgorički asistent nema naučne reference koje bi ga preporučile da preko noći postane predvodnik grupe u kojoj su imena poput profesora Cvjetičanina ili Madžara. Bulatovićev kratkotrajni premijerski staž takođe mu ne može biti od neke koristi: instaliran je za premijera po isključivom nalogu Miloševića, a sam posao je obavljao traljavo, bez ekonomske vizije i bez lične harizme.
Dakle, borba protiv crnogorskog referenduma glavna je Bulatovićeva preporuka. Taj podatak više govori o dijelu srpske intelektualne elite nego o samom Bulatoviću: ispada da u Beogradu mnogi još nijesu razumjeli da je prošlo vrijeme kada su se direktivom u Crnoj Gori preko noći mogli postavljati autoriteti ili politički lideri.
Zanimljiva je, bez sumnje, i pozicija evropskih zvaničnika. Nije baš neko pravilo da šef Direktorata za Zapadni Balkan prima članove neke nevladine organizacije. Stoga je teško odgonetnuti koji su sve razlozi motivisali političare u Briselu da - od pedesetak ovdašnjih nevladinih organizacija koje se bave ekonomijom - za razgovore o budućnosti Srbije i Crne Gore izaberu baš ovu: Bulatovićevu. No, politička poruka je lako čitljiva: umjesto da zaista ponude dobre usluge, ovakvim jednostranim potezima evropski političari iz Solaninog kabineta nastavljaju sa politikom nametanja rješenja koje većina u Crnoj Gori ne podržava.
Istovremeno, građanima se šalje nakaradna moralna poduka: da se zločin na kraju isplati. Kao čovjek od povjerenja Slobodana Miloševića godinama je Momir Bulatović bio važan šaraf u zločinačkoj mašineriji koja je sprovodila politiku nacionalne mržnje i histerije, krvi i tla. Ostao je vjeran Miloševićev vojnik i kada su Miloševića svi napustili: u Hagu je spreman da svjedoči o međunarodnoj zavjeri.
Voljom evropske birokratije sada je Momir Bulatović postao igrač na kojeg evropski političari računaju. Dakle, čovjek koji je odgovoran što je mnogima ovdje ubijana budućnost, sada je postao čovjek budućnosti za Brisel. Teško je zamisliti veću farsu od ove koja se izvodi na relaciji Beograd - Brisel - Podgorica.
Srećom, neće biti stravičnih posljedica. Momir Bulatović je do sada mnoge raznorodne projekte počinjao, u mnogim je bio važna karika. Jedno im je zajedničko: što god je Bulatović podržavao, to je uništeno - počev od antibirokratske revolucije, preko krnje Jugoslavije, do Miloševićeve male - velike Srbije. Zato i njegov sadašnji angažman neće biti dugog vijeka: najbolja najava da je crnogorski referendum neminovnost je činjenica da se Momir Bulatović bori protiv njega.
