Dostupni linkovi

logo-print

Informacije od javnog značaja – dostupne samo povlašćenima


Ko kontroliše političare? Ko kontroliše samovolju predstavnika vlasti na svim nivoima? Ova pitanja ne postavljaju se samo u državama nastalim iz Jugoslavije već i u gotovo svim državama sveta.
Razvijene demokratije problem su rešile raznim propisima među kojima je svakako značajan zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja.
Reč je o zakonu koji bi trebalo precizno da utvrdi ne koje informacije građani imaju pravo da znaju, već da utvrdi izuzetke – ono što pod određenim uslovima od građana može da ostane sakriveno, što po pravilu mora da bude dobro obrazloženo. Najčešći razlozi uskraćivanja informacija su u procena da je reč o podacima koji mogu predstaljati državnu tajnu ili pak narušiti nečije pravo na privatnost.
Sve države nastale na području bivše Jugoslavije, pod međunarodnim pritiskom pristupile su rešavanju ovog problema. Ali je praksa ostala ista.
I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH i u Crnoj Gori i na Kosovu zakon se krši. Krše ga državni organi i zvaničnici. To se obično eufemistički naziva "nesprovođenjem zakona". A zapravo je reč o beskrupuloznim ponovljenim krivičnim delima koje čine državni službenici.
Samo u prve dve sedmice maja 2005. novinari Radija Slobodna Evropa su u Srbiji i u Crnoj Gori ravno 14 dana obijali pragove državnih institucija tragajući tek za informacijama o osobama, stranim državljanima koje te države gone. Reč je o informacijama koje nisu kategorisane kao bilo kakva tajna i koje su morale biti dostupne.

Zagerbavši po površini ovog problema svi naši sagovornici iz nevladinog sektora i pravni stručnjaci sa kojima su naši novinari razgovarali bili su saglasni u tome da se zakoni tamo gde postoje ne poštuju, odnosno da se krše kao i da javnost uopšte ne zna na kake sve informacije ima pravo odnosno šta može da zahteva da zna.
Naši sagovornici takođe su saglasni u tome da mediji u ovom slučaju moraju da odigraju važnu ulogu objašnjavanja javnosti da takvi zakoni postoje odnosno da javnost ima pravo na informacije kojima samovoljno raspolažu odnosno koje kriju političari i državni organi.
U ovoj emisiji naši novinari izvestiće u kolikoj meri se zakoni o dostupnosti informacija od javnog značaja ne poštuju u državama i entitetma nastalim iz Jugoslavije.

Hrvatska:

Još 2001. godine Korčulanin Ante Lešaja zatražio je od Knjižničnog vijeća u gradu Korčuli uvid u dokumentaciju tadašnje kandidatkinje za ravnateljicu knjižnice Izabel Skokandić zbog sumnje da ne zadovoljava uvjete natječaja:

„Oni meni već pet godina neće da dadu na uvid taj dokumenat. Ukratko rečeno, oni kriju jedan podatak koji bi mogao biti na raspolaganju javnosti.“

Nakon pet godina u kojoj je to fazi, taj vaš zahtjev?

„Ništa. Ja pišem, a oni više neće ni da odgovore.“

Knjižničko je vijeće Lešajin zahtjev odbilo, uz obrazloženje da je riječ o privatnim stvarima. Izabel Skokandić imenovana je ravnateljicom i na tom mjestu provela četiri godine, a profesor Lešaja ni do danas nije uspio doznati istinu, iako su mu i u središnjem uredu Državne uprave u Zagrebu potvrdili da na nju ima pravo:

„To je nešto nevjerojatno, dakle sad više nije ni problem ta potvrda, odnosno taj dokumenat, nego je problem ta arogancija koja kod državnih i drugih nadležnih organa postoji prema građanima. To je nešto nepojmljivo.“

Doktor Josip Kregar, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu:

„U Hrvatskoj mentalitet javne uprave još uvijek počiva na ideji da je veća i bolja moć javne uprave ako onda djeluje bez smetanja i bez uvida građana u njeno djelovanje.“

Hrvatski je Sabor 2003. godine usvojio Zakon o pravu na pristup informacijama, ali u pitanju je njegova primjena, upozorava iz Hrvatskog Helsinškog odbora Milena Gogić, voditeljica projekta „Građani imaju pravo znati“:

„Ljudi recimo ne mogu doći u uvid svog spisa. Gdje je njihov spis na sudu recimo. Sudovi su jako zatvoreni, najzatvoreniji, onda vlada, vladini uredi, premijerov ured, recimo nisu nam nikad odgovorili, Ministarstvo obrane, Ministarstvo mora, turizma i ne znam kako se ono sve ne zove, Ministarstvo poljoprivrede… Tako, to su neki bastioni.“

Aktivisti koalicije 28 nevladinih udruga poslali su lani Državnoj upravi, institucijama i javnim ustanovama 256 zahtjeva, u kojima su tražili određene informacije u interesu javnosti i boljeg praćenja rada vlasti. Odgovor su dobili na svega 80 zahtjeva, a slična praksa se, kaže predsjednica GONG-a Suzana Jašić i dalje nastavlja:

„Mi smo iz Ureda premijera odgovor dobili nakon šest mjeseci, a ja bih podsjetila da je zakonski rok 15 dana. Znači, ti rokovi se višestruko krše.“

Koje informacije građanima moraju biti dostupne?

„Trebalo bi sve biti dostupno, osim, naravno, onih dokumenata koji se proglašavaju državnom tajnom.“

Mnoga se državna tijela, prema riječima profesora Kregara, upravo pretjerano pozivaju na tajni dio poslovne politike ili na državnu i vojnu tajnu:

„Zbog toga je sljedeći korak u primjeni tog zakona sustavna kampanja obrazovanja službenika u javnoj upravi i dužnosnika, o njihovim obavezama prema javnosti, i zapravo istovremeno jedna kampanja koja će promovirati prava građana da traže i dobiju informaciju.“

Istodobno, naglašava Milena Gogić, nevladine će udruge inzistirati i na poboljšanju samog teksta zakona, te pitanja testa javnog interesa:

„Taj naš zakon nema taj test javnog interesa, tako da je taj zakon zapravo bezzub, što bi se reklo kolokvijalno. Ako je nešto u javnom interesu, onda se čak i ti klasificirani podaci imaju objaviti. Međutim, taj naš tekst stoji u ladici u Središnjem državnom uredu za upravu i po svemu sudeći nema šanse da bude stavljen na vladu da ugleda svjetlo dana.“

Bosna i Hercegovina:

Iako je od usvajanja Zakona o slobodi pristupa informacijama na državnom nivou u Bosni i Hercegovini proteklo četiri godine, rezultati sprovođenja ovog pravnog akta nisu baš najbolji. Građani još uvijek jako malo znaju o tome kakve informacije mogu dobiti koristeći ovaj zakon. A veliki je broj i onih koji ne znaju za njegovo postojanje. Direktorica Centra za slobodan pristup informacijama, Mira Krehić, kaže da su u promovisanju ovog zakona posebnu pažnju posvetile samo nevladine organizacije:

„Mislim da je to upravo najveći problem. Zakon je prošao u parlamentu, a maltene niko nije shvatio ni kakva su prava, svih građana i kakve su obaveze javnih organa.“

Ovim zakonom omogućen je pristup informacijama koje su u posjedu javnih organa koji su obavezni da u roku od 15 dana odgovore na zahtjev. Jako veliki broj organa vlasti, prema riječima ombudsmena za medije Federacije BiH Mehmeda Halilovića još nije završio ni pripreme kako bi ovaj zakon dobio neophodnu podršku:

„To jesu u principu uradili zakonodavni organi izvršne vlasti, sudski organi u većini slučajeva, ali nisu ti takozvani paraorgani, to su razni instituti, ustanove, arhive, zavodi i tako dalje, koji također imaju status javnih organa koji su također obavezni da primjenjuju ovaj zakon.“

Prema izvještajima koje su svi javni organi dužni da dostavljaju instituciji ombudsmena o broju primljenih zahtjeva za slobodan pristup informacijama, čini se da je primjena ovog zakona neujednačena. Mehmed Halilović:

„Najviše je prisutna u razvijenim sredinama, pogotovo u Sarajevu u federalnoj vladi, a najmanje u nekim manjim mjestima.“

Donošenjem zakona je ipak napravljen veliki iskorak u transparentnosti i odgovornosti javnih organa. Očekivalo se da će građani, ne samo novinari, biti u mogućnosti da kontrolišu one koji odlučuju o njihovim životima. Izvršni direktor Helsinškog komiteta Bosne i Hercegovine Muhamed Džemidžić:

„Neke informacije, poput onih koje jesu sigurno sudbonosne za državu, na primjer o reformi policije, ne odvijaju se u institucijama sistema, nego se razgovara ili na planini ili u nekim zatvorenim prostorima, gdje novinari nemaju mogućnost pristupa, niti građanin može sutra nekome da se obrati da bi dobio jednu tako važnu informaciju.“

Šef Službe za informisanje Vijeća ministara BiH Mirjana Micevska:

„Sa stanovišta recimo Vijeća ministara u kome ja radim i ovih aktivnosti koje smo mi proveli na provedbi zakona, zaposlili smo čak i osobu koja je direktno zadužena da radi sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama, mogu reći da nam se najviše, pozivajući se na zakon, obraćaju novinari.“

Regulatorna agencija za komunikacije, kao institucija Bosne i Hercegovine, u potpunosti je ispunila obaveze predviđene ovim zakonom, tvrdi portparol Amela Odobašić:

„Ukoliko se neko pozove na Zakon o slobodi pristupa informacijama i traži da damo određene odgovore, mi to možemo bez ikakvih problema, znači i u skladu sa zakonskim okvirima, da tu našu obavezu ispunimo.“

Bosanskohercegovački Zakon o slobodi pristupa informacijama predviđa da informacije mogu tražiti sva fizička i pravna lica, nevladine organizacije, novinari, političke partije i drugi i da nisu dužni navoditi razloge zbog kojih im je neka informacija potrebna.

Srbija:

Rodoljub Šabić, poverenik Srbije za slobodan pristup informacijama od javnog značaja:

ŠABIĆ: Zakon je usvojen početkom novembra, stupio je na snagu 13. novembra 2004. godine. Skupština je za poverenika izabrala moju malenkost 22. decembra. Dakle, iako je naravno logično očekivati ozbiljne probleme u implementaciji takvih modernih zakona u tranzicionim zemljama, ipak su problemi s kojima sam se ja suočio nešto što je bilo zabrinjavajuće.

Nekoliko meseci nakon osnivanja organa – namerno naglašavam nakon osnivanja organa jer je jedna stvar da li u fizičkom smislu postoji poverenik ili ne, on može otići s funkcije, dati ostavku, može umreti, može ne biti uzabran, ali državni organ postoji od 13. novembra i on mesecima nije imao čak ni adresu. To je onako jedan, kako bih rekao, pravni nonses. To nije off shore kompanija, ne može da postoji bez adrese, a kamoli jedan takav, po definiciji važan organ. Unazad nekih meseci po ili dva, Vlada Srbije dodelila je povereniku prostorije i to je bio prvi pozitivan pomak, međutim one nisu još uvek u funkciji. Prvo zato što nisu bile opremljene nikako. Sada jesu opremljene elementarnom opremom, dakle nameštajem i telefonima, ali još nema nijednog kompjutera. Tako da ja sad čekam tu opremu koja je svakako uslov za bilo kakvo delovanje na početku 21. veka.

RSE: Često se pogrešno tumači da je reč o medijskom zakonu, a ustvari je ovo jedan opštecivilizacijski zakon, je li tako?

ŠABIĆ: On ima vrlo širok spektar tih značenja ili pravaca svog delovanja. On je naravno i medijski, to uopšte nije sporno, činjenicom da medijima omogućava pristup informacijama na jedan do sada nepostojeći način. No, on sigurno stvara pretpostavke i za uspostavljanje jednog sistema medija, imanentnog savremenom demokratskom otvorenom društvu. Ali pored toga on ima i opštedemokratski značaj jer jednostavno širi korpus prava- Građanin ili ako hoćete, grubo rečeno, poreski obaveznik ima pravo da zna gde ide njegov novac, kako ga ta vlast troši, u koje namene, s kojim ciljevima i kojim efektima. Međutim, ni tu se ne iscrpljuju efekti. Imate posebno važan, u zemlji koja je s tim problemom suočena na dramatičan način, za nas, dakle, posebno važan korupcijski efekt. Svi znamo da je prostor za korupcionaše i uopšte za ostvarivanje efekata korupcije zapravo siva zona, zona senke, dakle zona iz koje informacija nema. Slobodan pristup informacijama u mnogo velikoj meri može doprineti suzbijanju korupcije. Konačno, taj zakon ima i još jedno svojstvo, on je zapravo veoma važan za samu državnu upravu, za samu vlast. Dakle, da bi realizovala te ciljeve koje je proklamovala predlaganjem i usvajanjem zakona, taj mehanizam uprave mora samog sebe da transformiše. Mi priče o jednom sistemu koji je bio imanentan, jednom nedemokratskom načinu vladanja, dakle jedan sistem uprave u čijoj osnovi su ideje autoritarizma, jedan autističan sistem koji vlada, treba pretvoriti u jedan sistem koji je transparentan, koji je otvoren, koji je u interaktivnom odnosu s građanima, koji je servis građana i privrede. I to je takođe logika ovog zakona.

Crna Gora

U Crnoj Gori je procedura izrade zakona o slobodnom pristupu informacijama još uvijek u toku, iako je Radna grupa, odavno završila svoj dio posla. Posto je nacrt zakona, koji je inače usaglašen sa međunarodnim standardima, proslijeđen Vladi na dalje procesuiranje, Ministarstvo kulture i medija je drastično izmijenilo tekst, što je rezultiralo žestokom reakcijom dijela stručnjaka i nevladinog sektora, ali i intervencijom OEBS-a. Ministarstvo je uvažilo dio sugestija, ali prema nekim ocjenama i dalje postoji dovoljno prostora za opstrukciju i zloupotrebe.

Ovaj zakon je sada poput lijepe kuće kojoj prokišnjava krov, rekao je Danijel Simons (Daniel), pravni ekspert Artikla 19, ocjenjujući najnoviju verziju budućeg Zakona o slobodnom pristupu informacijama, koji je rekao da ukoliko bi se zatvorile postojeće rupe, kuća bi zadugo ostala korisna.

Simons smatra da se prije svega mora imati u vidu da država nije vlasnik već samo čuvar informacija koje su ustvari vlasništvo građana koji bi trebalo da su u mogućnosti da u svako doba pristupe određenoj informaciji kojom raspolažu državni organi i to bez obaveze da daju bilo kakva opravdanja, čime je podsjetio na rješenje koje je bilo sadržano u verziji radne grupe, a koje je u naknadnoj obradi Ministarstva kulture i medija izbrisano i do danas nije vraćeno, a koje je predviđalo da građanin ne mora obrazlagati razloge traženja informacije.

Pored toga Danijel Simons u ime Artikla 19 preporučuje da se precizno formuliše lista specifičnih interesa koji mogu da opravdaju zabranu izdavanja informacije.

U izjavi za naš radio Simons se osvrnuo i na moguć problem kolizije sa drugim zakonima:

„Mislim da će biti veliki problem odnos ovog zakona i drugih postojećih zakona koji tretiraju ovu oblast. mislim da je veoma važno da se precizira supremacija ovog zakona u odnosu na druge.“

Tekst zakona u ovom obliku ne ostavlja mogućnost za organizovanu opstrukciju, smatra Tomo Miljić, sekretar Ministarstva kulture i medija:

„To je stvar pojedinačnog pristupa lica koja će voditi postupak. Znači, to može biti u nekom prvostepenom postupku, ali to sigurno onda ima šansu da se ispravlja u daljim postupcima.“

Boris Darmanović, član radne grupe i koordinator Asocijacije mladih novinara koja je inicirala donošenje Zakona o slobodnom pristupu informacijama, ukazuje da tumačenje zakona i njegova primjena uvijek predstavljaju značajan problem:

„Ono što je meni bitno, to je da za sada napravimo dobar tekst. Implementacija je sljedeći korak gdje ćemo mi itekako da učestvujemo i taj proces ćemo itekako da pratimo.“

Govoreći o mogućnostima koje preostaju građanima u slučaju opstrukcije zakona i uskraćivanja prava na informaciju, Darmanović je rekao da građanin može da se obrati upravnom sudu, što je, po ocjeni radne grupe, predstavljalo najbrže i najefikasnije rješenje.

„Postojale su i neke druge ideje, kao na primjer da se uspostavi posebna komisija kojoj bi se građanin mogao žaliti, međutim radna grupa je došla do mišljenja da bi i takva komisija mogla biti kontrolisana od strane vlade.“

Danijel Simons, pravni ekspert Artikla 19, smatra da je odabrano pravo rješenje, ali ukazuje i na još jednu manjkavost zakona koja se tiče upravo ovog dijela:

„Postoji odredba koja omogućava žalbu upravnom sudu, ali mislim da bi bilo dobro da postoji mogućnost žalbe vrhovnom sudu, ukoliko su podnosioci nezadovoljni prvostepenom odlukom, što trenutno nije slučaj.“

Kosovo:

Kosovo ima Zakon o pristupu zvaničnim dokumentima. Usvojen je od strane Skupštine Kosova 26. juna 2003. godine, da bi od strane specijalnog predstavnika Ujedinjenih nacija na Kosovu bio proglašen 6. novembra iste godine. U obrazloženju odluke o proglašenju zakona, šef UNMIK-a je napisao:

„Ovaj zakon ima za cilj da građanima Kosova omogući da izbliza učestvuju u procesu odlučivanja u javnim institucijama i da se garantuje da javne institucije obezbeđuju legitimitet i veću transparentnost u svom radu, da budu efikasnije i da podnose više računa građanima Kosova.“

Ovaj, kao i svi zakoni koji se donose na Kosovu, prolazi kroz strogu proceduru usaglašavanja sa normama Saveta Evrope. Svaki zakon mora da prođe kroz pravnu kancelariju UNMIK-a i ako od nje dobije suglasnost, ispunjava sve uslove predviene zakonodavstvom zapadnoevropskih zemalja. Međutim, koliko se on u praksi primenjuje, koliko za njega znaju građani? Mala anketa provedena među slučajnim prolaznicima Prištine, imala je samo jedan odgovor:

„Nisam čuo, ne znam.“

Građani Prištine ne znaju za ovaj zakon, ili za njega zna veoma mali broj ljudi.

U Ministarstvu javnih službi, najvećem ministarstvu Kosova, u četvrtak i petak se nije mogao naći niko ko bi bio ovlašćen da o ovome razgovara. Sekretarica ministarke je ljubazno odgovarala kako nema nikog ko bi o tome mogao da govori, da su svi oni koji bi mogli da govore na nekim seminarima ili na odmorima.

U opštini Priština koja po broju stanovnika, ali i problema sa kojima se susreće čini više od četvrtine Kosova, direktor Direkcije opšte administracije, Halim Halimi, kaže kako u ovoj opštini nema dokumenta koji nije dostupan građanima. Svaki građanin ima pravo na pristup zvaničnim dokumentima kada on to traži. Svako ko je zaintresovan za pojedini dokument treba da se obrati odgovarajućoj direkciji. Recimo ako vas interesuje odluka skupštine opštine, onda se obraćate:

„Postoji sektor za rad skupština izvršne vlasti. Tu su sve odluke koje vas interesuju“, kaže Halimi.

On ističe kako je još uvek mali broj onih koji traže pristup zvaničnim dokumentima, osim onda kada im pojedina uverenja ili zvanični spisi trebaju:

„Da, imali smo takvih zahteva“, kaže direktor Direkcije opšte administracije u opštini Priština.
XS
SM
MD
LG