Dakle, Studija o izvodljivosti pozitivno je ocijenila državnu zajednicu ali, ipak, nijesu zatvorena vrata ni crnogorskom referendumu. Zvanično, to je nastavak politike dvostrukog kolosjeka. Nezvanično i stvarno: Evropska unija očito nema rješenje već čeka unutarcrnogorski dogovor.
Ali, u tome i jeste problem koji godinama muči Crnu Goru: šta je ovdje kompromis i kako doći do njega?
U crnogorskoj opoziciji neće rado da čuju za dogovor sa crnogorskom vlašću. Za Predraga Bulatovića, lidera Socijalističke narodne partije, kompromis je moguć jedino ako prethodno - ode premijer Đukanović. Ni predstavnici vladajuće koalicije nijesu suviše orni za dogovor. Sam premijer Đukanović je odbacio ideju o vlastitoj ostavci a njegov koalicioni kolega Ranko Krivokapić je poručio da će konsezus dati sami građani ako „na referendum izađu u procentu većem od 50 odsto“.
Dakle, dok se pozivaju na konsenzus i dogovore, političari iz vlasti i opozicije uglavnom govore o uslovima - vlastitih ultimatuma. Crnogorska opozicija prijeti bojkotom a crnogorska vlast uzvraća prijetnjom referendumskog preglasavanja.
Ta oštra podjela godinama opstaje i možda je to bio jedan od ključnih motiva da međunarodna zajednica zazire od crnogorskog referenduma. Osim toga, Evropljani su željeli prikriti i vlastitu nesposobnost: ako Crna Gora referendumom odluči da ode, a rješenje za Kosovo Evropljani nemaju, logično se zapitati šta onda slijedi na Balkanu – mir ili zatišje pred buru?
Zbog svega toga Evropa je - marta 2002. godine preko svog glavnog igrača Havijera Solane - kreirala državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, baš kao kompromis dvije suprotstavljene opcije. Bio je to pokušaj da se smiješa ulje i voda: da se odgodi referendum, ali da opstane referndumska mogućnost. Evropljani su računali da će vrijeme ispeglati nesporazume.
Bila je to, međutim, pogrešna računica evropske birokratije. Stvaranjem kompromis–države nijesu nestali problemi. Naprotiv, samo je omogućena serija novih obmana: nacionalisti u Crnoj Gori postali su naprasno glasnogovornici Evropske unije, demokrate u Srbiji postali su manjina, a umjerene snage gubile su bitku za demokratiju na Kosovu. Politika evropskog dvostrukog kolosjeka, pretvorila se u politiku dvojnih standarda: umjesto da nudi rješenje, Evropa je odgađanjem odluke samo produbila postojeće nesporazume. Pakovanjem Crne Gore u savez sa Srbijom, srpskim nacionalistima omogućeno je da i dalje sanjaju veliku Srbiju. Stvaranjem fantom-države crnogorskim monopolistima je omogućeno da i dalje rasprodaju državnu imovinu i ubiraju velike profite...
Zato bi valjalo posegnuti za rješenjem koje je odavno na dohvatu ruke: crnogorski referendum, izveden uz poštovanje svih međunarodnih standarda, jedini je mogući kompromis. Fer referendum garantuje da će biti poštovana volja većine i da poražena strana neće biti šikanirana. Svako drugo rješenje ukoliko se primijeni na Crnu Goru – tobože pod firmom kompromisa – biće stvaranje novih problema.
Trogodišnja istorija državne zajednice najbolja je opomena: bježanje od demokraktskog izjašnjavanja odvelo je i Crnu Goru i zajedničku državu pravo u slijepu ulicu.
Ali, u tome i jeste problem koji godinama muči Crnu Goru: šta je ovdje kompromis i kako doći do njega?
U crnogorskoj opoziciji neće rado da čuju za dogovor sa crnogorskom vlašću. Za Predraga Bulatovića, lidera Socijalističke narodne partije, kompromis je moguć jedino ako prethodno - ode premijer Đukanović. Ni predstavnici vladajuće koalicije nijesu suviše orni za dogovor. Sam premijer Đukanović je odbacio ideju o vlastitoj ostavci a njegov koalicioni kolega Ranko Krivokapić je poručio da će konsezus dati sami građani ako „na referendum izađu u procentu većem od 50 odsto“.
Dakle, dok se pozivaju na konsenzus i dogovore, političari iz vlasti i opozicije uglavnom govore o uslovima - vlastitih ultimatuma. Crnogorska opozicija prijeti bojkotom a crnogorska vlast uzvraća prijetnjom referendumskog preglasavanja.
Ta oštra podjela godinama opstaje i možda je to bio jedan od ključnih motiva da međunarodna zajednica zazire od crnogorskog referenduma. Osim toga, Evropljani su željeli prikriti i vlastitu nesposobnost: ako Crna Gora referendumom odluči da ode, a rješenje za Kosovo Evropljani nemaju, logično se zapitati šta onda slijedi na Balkanu – mir ili zatišje pred buru?
Zbog svega toga Evropa je - marta 2002. godine preko svog glavnog igrača Havijera Solane - kreirala državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, baš kao kompromis dvije suprotstavljene opcije. Bio je to pokušaj da se smiješa ulje i voda: da se odgodi referendum, ali da opstane referndumska mogućnost. Evropljani su računali da će vrijeme ispeglati nesporazume.
Bila je to, međutim, pogrešna računica evropske birokratije. Stvaranjem kompromis–države nijesu nestali problemi. Naprotiv, samo je omogućena serija novih obmana: nacionalisti u Crnoj Gori postali su naprasno glasnogovornici Evropske unije, demokrate u Srbiji postali su manjina, a umjerene snage gubile su bitku za demokratiju na Kosovu. Politika evropskog dvostrukog kolosjeka, pretvorila se u politiku dvojnih standarda: umjesto da nudi rješenje, Evropa je odgađanjem odluke samo produbila postojeće nesporazume. Pakovanjem Crne Gore u savez sa Srbijom, srpskim nacionalistima omogućeno je da i dalje sanjaju veliku Srbiju. Stvaranjem fantom-države crnogorskim monopolistima je omogućeno da i dalje rasprodaju državnu imovinu i ubiraju velike profite...
Zato bi valjalo posegnuti za rješenjem koje je odavno na dohvatu ruke: crnogorski referendum, izveden uz poštovanje svih međunarodnih standarda, jedini je mogući kompromis. Fer referendum garantuje da će biti poštovana volja većine i da poražena strana neće biti šikanirana. Svako drugo rješenje ukoliko se primijeni na Crnu Goru – tobože pod firmom kompromisa – biće stvaranje novih problema.
Trogodišnja istorija državne zajednice najbolja je opomena: bježanje od demokraktskog izjašnjavanja odvelo je i Crnu Goru i zajedničku državu pravo u slijepu ulicu.
