“Za Brisel je svaki sporazum Podgorice i Beograda dobrodošao”, poručila je sredinom protekle sedmice Kristina Galjak, portparol visokog predstavnika Evropske Unije Havijera Solane. I Doris Pak, predstavnica delegacije Evorpskog parlamenta za Jugoistočnu Evropu, potvrdila je, boraveći juče u Crnoj Gori, da će međunarodna zajednica poštivati budući srpsko-crnogorski dogovor. “To je pitanje između Srbije i Crne Gore i ja se nadam da će sve strane naći zajedničku tačku”, ocijenila je Doris Pak.
Pomenute dvije izjave samo su dio nove mantre međunarodne zajednice koja glasi otprilike ovako: “Evropa ne želi da presuđuje i pozdraviće svaki budući srpsko-crnogorski dogovor. U međuvremenu sve strane moraju biti istinski posvećene poslu na sprovođenju reformi i demokratizaciji društva”. U načelu sve to zvuči krasno, demokratski intonirano i djeluje gotovo idilično. Ali ima jedan problem. Ne postoji srpsko-crnogorski dogovor, niti je nešto slično na vidiku.
Posljednju crnogorsku ponudu o Savezu suverenih država većinska Srbija je glatko odbacila. Koštunica, Šešelj i Tadić, lideri koji se toliko svađaju unutar Srbije, bili su tako jedinstveni kada je Crna Gora u pitanju. Zajednički su u jednom danu odbacili ideju o novom preuređenju međusobnih odnosa. Tako je nastavljeno da se održava stanje haosa. Trougao Srbije, Crne Gore i Kosova danas je ostao jedini neriješeni pravni i politički problem Jugoistočne Evrope. Stoga se mora konstatovati, uticajni Evropljani nemaju pravo da ćute i prepuštaju sve dogovoru suprotstavljenih strana. Prije svega, zato što su i sami, kao međunarodna zajednica, kumovali postojećem lošem rješenju. Kada je Crna Gora 2001.godine iskala referendum, iz Evrope je stigao komesar Havijer Solana da svim silama međunarodne diplomatije spriječi pravo jednom narodu na samoopredjeljenje. U Briselu su tada smatrali da će odgađanje crnogorskog referenduma i stvaranje labavog saveza Srbije i Crne Gore rasplesti i srpsko-crnogorske odnose i uticati na rješavanje problema Kosova. Sada je sve jasno. Beogradski sporazum nije značio kupovinu, već gubljenje vremena. Evropska politika standard prije statusa na kraju se izrodila u karikaturu. Srbija, Crna Gora i Kosovo su danas bez riješenog statusa i bez uspostavljenih međunarodnih standarda.
Dio krivice je svakako na domaćim izvođačima, ali ne mogu se zaboraviti ni loše usluge međunarodnog faktora. I kada se to zna, onda tek nije jasno zašto međunarodni zvaničnici, koji su toliko uticali na stvaranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora sada “peru ruke” i traže novo odgađanje rješenja. Nije teško procijeniti. Nema uslova za sporazum Podgorice i Beograda, ne postoji volja političke elite, ne postoji ni većina kod običnih građana. Nije li onda međunarodno insistiranje na sporazumu ustvari novi diplomatski pritisak na zvaničnu Podgoricu?
Možda će makar nešto biti jasnije nakon razgovora Đukanovića i Solane, najavljenih za kraj ove sedmice. Bilo bi red da visoki predstavnik Evropske Unije bude iskren. Međunarodni plan za riješavanje prilika u regionu potpuno je propao i treba tražiti nova riješenja. Što se interesa Crne Gore tiče, stvari i nijesu toliko komplikovane. Ovog puta zvanična Podgorica, uz poštovanje međunarodnih standarda i prakse, mora preuzeti stvari u svoje ruke. Ne smije čekati da joj rješenje bude ponovo nametnuto. Drugim riječima, ako nema dogovora o savezu suverenih država, crnogorski referendum je minimum na koji crnogorska strana jedino smije pristati. Tada će se makar znati mišljenje većine građana. Sve ostalo biće još jedno igranje sa narodom, a protiv naroda.
Pomenute dvije izjave samo su dio nove mantre međunarodne zajednice koja glasi otprilike ovako: “Evropa ne želi da presuđuje i pozdraviće svaki budući srpsko-crnogorski dogovor. U međuvremenu sve strane moraju biti istinski posvećene poslu na sprovođenju reformi i demokratizaciji društva”. U načelu sve to zvuči krasno, demokratski intonirano i djeluje gotovo idilično. Ali ima jedan problem. Ne postoji srpsko-crnogorski dogovor, niti je nešto slično na vidiku.
Posljednju crnogorsku ponudu o Savezu suverenih država većinska Srbija je glatko odbacila. Koštunica, Šešelj i Tadić, lideri koji se toliko svađaju unutar Srbije, bili su tako jedinstveni kada je Crna Gora u pitanju. Zajednički su u jednom danu odbacili ideju o novom preuređenju međusobnih odnosa. Tako je nastavljeno da se održava stanje haosa. Trougao Srbije, Crne Gore i Kosova danas je ostao jedini neriješeni pravni i politički problem Jugoistočne Evrope. Stoga se mora konstatovati, uticajni Evropljani nemaju pravo da ćute i prepuštaju sve dogovoru suprotstavljenih strana. Prije svega, zato što su i sami, kao međunarodna zajednica, kumovali postojećem lošem rješenju. Kada je Crna Gora 2001.godine iskala referendum, iz Evrope je stigao komesar Havijer Solana da svim silama međunarodne diplomatije spriječi pravo jednom narodu na samoopredjeljenje. U Briselu su tada smatrali da će odgađanje crnogorskog referenduma i stvaranje labavog saveza Srbije i Crne Gore rasplesti i srpsko-crnogorske odnose i uticati na rješavanje problema Kosova. Sada je sve jasno. Beogradski sporazum nije značio kupovinu, već gubljenje vremena. Evropska politika standard prije statusa na kraju se izrodila u karikaturu. Srbija, Crna Gora i Kosovo su danas bez riješenog statusa i bez uspostavljenih međunarodnih standarda.
Dio krivice je svakako na domaćim izvođačima, ali ne mogu se zaboraviti ni loše usluge međunarodnog faktora. I kada se to zna, onda tek nije jasno zašto međunarodni zvaničnici, koji su toliko uticali na stvaranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora sada “peru ruke” i traže novo odgađanje rješenja. Nije teško procijeniti. Nema uslova za sporazum Podgorice i Beograda, ne postoji volja političke elite, ne postoji ni većina kod običnih građana. Nije li onda međunarodno insistiranje na sporazumu ustvari novi diplomatski pritisak na zvaničnu Podgoricu?
Možda će makar nešto biti jasnije nakon razgovora Đukanovića i Solane, najavljenih za kraj ove sedmice. Bilo bi red da visoki predstavnik Evropske Unije bude iskren. Međunarodni plan za riješavanje prilika u regionu potpuno je propao i treba tražiti nova riješenja. Što se interesa Crne Gore tiče, stvari i nijesu toliko komplikovane. Ovog puta zvanična Podgorica, uz poštovanje međunarodnih standarda i prakse, mora preuzeti stvari u svoje ruke. Ne smije čekati da joj rješenje bude ponovo nametnuto. Drugim riječima, ako nema dogovora o savezu suverenih država, crnogorski referendum je minimum na koji crnogorska strana jedino smije pristati. Tada će se makar znati mišljenje većine građana. Sve ostalo biće još jedno igranje sa narodom, a protiv naroda.
