Nakon Dejtonskog sporazuma, koji je donio političku stabilnost, Bosna i Hercegovina se sada nalazi u fazi kada stabilnost, ali i daljnje političke procese, može donijeti samo razvoj privrede.
Profesor sa Ekonomskog fakulteta u Mostaru Murat Prašo ističe kako Bosna i Hercegovina nije naučila iz iskustava novih zemalja Evropske unije da ono što je zdravo od privrede sačuva, zaštiti, osposobi, dok u konkurenciji može opstati:
“Od Šipada nemate ništa, mnoga velika preduzeća koja su imala šansu da jednim dijelom opstanu, nisu sva zdrava, uništena su poslije rata. Dakle, mi sad, zatvorenih očiju idući u privatizaciju, možemo samo da ih dotučemo”
U Bosni i Hercegovini su provedena tri tipa privatizacije: vaučerski, certifikacijski i dokapitalizacijski.
Ovakvim konceptom privatizacije izgubljeno je preko 400.000 radnih mjesta.
Kako ističe Prašo, jednostavniji je put bio da se daju finansijske injekcije onima koji su bili u stanju opstati na tržištu, a ne da se uništavaju do kraja.
“U procesima privatizacije obično stavite se u ulogu vlasnika u preduzeću, ako želite da ga prodate nalickaćete ga kao mladu, pa prodavati. A ne prodavati nenalickano. Dakle, dotjeraćete sve što možete da dovedete u red, da ga stavite u funkciju i onda ćete ići da ga prodajete. U nas se upravo obrnuto radi: prodajemo kad najmanje vrijedi. To je jedna od kardinalnih grešaka u sistemu”
Sada se postavlja pitanje: što raditi u privatizaciji, kada je privreda uništena?
Profesor Adil Trgo navodi što su razlozi uspješne privatizacije u zemljama centralne i istočne Evrope:
“To je istinska politička volja. Objektivno se postavlja pitanje u kojoj mjeri u Bosni i Hercegovini, integralno kad se posmatra, postoji istinska politička volja za provođenje takvog procesa. Mi smo, prema zakonskim rješenjima, sa 2001. godinom trebali da završimo proces privatizacije. Sad je 2005. a mi smo privatizirali vrijednosno svega 35 odsto kapitala”
Nema uspješnog gospodarstva bez malih i srednjih preduzeća, ali i velikih sistema koji nose razvoj privrede, a koja su u Bosni i Hercegovini uništena ili trajno izgubljena.
Sveučilišni profesor Ante Mišković ističe kako bi jedno od rješenja moglo biti razvoj malih i srednjih preduzeća u velike sisteme, kroz proces regionalizacije:
“Evropska unija je formirana na regionalnom principu i nema, ili nema jače suradnje malih poduzeća sa državama, nego sa regijama i poduzetnicima ili industrijama iz regije. Prema tome, nama je imperativ regionalni ustroj”
Bosna i Hercegovina može koristiti dio pristupnih regionalnih fondova Evropske unije, koji su formirani za zemlje u tranziciji.
Uz podršku države, s ovim fondovima mogu komunicirati uspješna mala preduzeća, ukoliko se regionalno uvežu, kaže Mišković:
“I prije mjesec dana formiran je klaster, da kažem prosto udruženje proizvođača automobilske opreme. U startu ih je 23, vjerovatno će ih biti i više. Sa 23 oni već imaju 2-3.000 zaposlenih. Tako da je put formiranju onog velikog gospodarstva, velikih subjekata gospodarstva jeste i kroz formiranje klastera uspješnih malih preduzeća koji se interesno udružuju, a nikako administrativno”
Kako ističe Mišković, da bi preduzeće opstalo, neophodna je i adekvatna informacija. Treba, stoga, očekivati pojavu više razvojnih agencija, bilo lokalnih ili regionalnih, više tehničko-informacijskih centara koji ne bi smjeli značiti i povećanje administracije.
Profesor sa Ekonomskog fakulteta u Mostaru Murat Prašo ističe kako Bosna i Hercegovina nije naučila iz iskustava novih zemalja Evropske unije da ono što je zdravo od privrede sačuva, zaštiti, osposobi, dok u konkurenciji može opstati:
“Od Šipada nemate ništa, mnoga velika preduzeća koja su imala šansu da jednim dijelom opstanu, nisu sva zdrava, uništena su poslije rata. Dakle, mi sad, zatvorenih očiju idući u privatizaciju, možemo samo da ih dotučemo”
U Bosni i Hercegovini su provedena tri tipa privatizacije: vaučerski, certifikacijski i dokapitalizacijski.
Ovakvim konceptom privatizacije izgubljeno je preko 400.000 radnih mjesta.
Kako ističe Prašo, jednostavniji je put bio da se daju finansijske injekcije onima koji su bili u stanju opstati na tržištu, a ne da se uništavaju do kraja.
“U procesima privatizacije obično stavite se u ulogu vlasnika u preduzeću, ako želite da ga prodate nalickaćete ga kao mladu, pa prodavati. A ne prodavati nenalickano. Dakle, dotjeraćete sve što možete da dovedete u red, da ga stavite u funkciju i onda ćete ići da ga prodajete. U nas se upravo obrnuto radi: prodajemo kad najmanje vrijedi. To je jedna od kardinalnih grešaka u sistemu”
Sada se postavlja pitanje: što raditi u privatizaciji, kada je privreda uništena?
Profesor Adil Trgo navodi što su razlozi uspješne privatizacije u zemljama centralne i istočne Evrope:
“To je istinska politička volja. Objektivno se postavlja pitanje u kojoj mjeri u Bosni i Hercegovini, integralno kad se posmatra, postoji istinska politička volja za provođenje takvog procesa. Mi smo, prema zakonskim rješenjima, sa 2001. godinom trebali da završimo proces privatizacije. Sad je 2005. a mi smo privatizirali vrijednosno svega 35 odsto kapitala”
Nema uspješnog gospodarstva bez malih i srednjih preduzeća, ali i velikih sistema koji nose razvoj privrede, a koja su u Bosni i Hercegovini uništena ili trajno izgubljena.
Sveučilišni profesor Ante Mišković ističe kako bi jedno od rješenja moglo biti razvoj malih i srednjih preduzeća u velike sisteme, kroz proces regionalizacije:
“Evropska unija je formirana na regionalnom principu i nema, ili nema jače suradnje malih poduzeća sa državama, nego sa regijama i poduzetnicima ili industrijama iz regije. Prema tome, nama je imperativ regionalni ustroj”
Bosna i Hercegovina može koristiti dio pristupnih regionalnih fondova Evropske unije, koji su formirani za zemlje u tranziciji.
Uz podršku države, s ovim fondovima mogu komunicirati uspješna mala preduzeća, ukoliko se regionalno uvežu, kaže Mišković:
“I prije mjesec dana formiran je klaster, da kažem prosto udruženje proizvođača automobilske opreme. U startu ih je 23, vjerovatno će ih biti i više. Sa 23 oni već imaju 2-3.000 zaposlenih. Tako da je put formiranju onog velikog gospodarstva, velikih subjekata gospodarstva jeste i kroz formiranje klastera uspješnih malih preduzeća koji se interesno udružuju, a nikako administrativno”
Kako ističe Mišković, da bi preduzeće opstalo, neophodna je i adekvatna informacija. Treba, stoga, očekivati pojavu više razvojnih agencija, bilo lokalnih ili regionalnih, više tehničko-informacijskih centara koji ne bi smjeli značiti i povećanje administracije.
