Koliko će sam proces pregovaranja koštati, to je lako izračunati, kaže ministrica za evropske integracije u hrvatskoj vladi Kolinda Grabar - Kitarović jer tu će biti riječ o troškovima putovanja i dnevnica, dakle kao i kod bilo kojih drugih diplomatskih aktivnosti.
“Kada je riječ o troškovima prilagodbi njih je puno teže izračunati pogotovo isključivo u finansijskim sredstvima. Za sada kao ministarstvo nismo radili posebne proračune, osim činjenice da smo za program pridruživanja za godinu 2005. izračunali da će troškovi prilagodbe koštati oko 0,75 posto VDP-a, s tim da se najveći dio tih troškova odnosi na ulaganje u obrazovanje i znanost. Bez obzira što to tretiramo kao troškove prilagodbe članstvu u Evropskoj uniji, ipak je riječ o ulaganje u budućnost Hrvatske, jer držim da je obrazovanje, znanost i usavršavanje ključ napretka svakog društva i svake države.”
Troškovi prilagodbe Hrvatske evropskim standardima neće se plaćati samo iz državnog proračuna:
“Imate i troškove koje mora ulagati i privatni sektor i lokalna uprava. Imate i ulaganja od strane same Evropske unije u pripravnim fondovima, a kasnije u kohezijskim. Tu su i ulaganja dobitaka i odbitaka sa strane. Iako bi smo mogli izračunati koliki će biti ti troškovi, dok ne ispregovaramo finansijske pakete ne možemo biti sasvim sigurni. Treba voditi računa kada govorimo i o prednostima i o nedostatcima članstva da će biti puno neizravnih prednosti. Budući da nam je porastao kreditni rejting nakon što smo dobili datum početka pregovora, čvrsto vjerujem da kako se više budemo približavali članstvu u Evropskoj uniji da će se i kreditni rejting povećavati i da će se popravljati i ulagačka klima i poslovanje sa Hrvatskom i da će biti puno onih neizravnih finansijskih dobitaka za Hrvatsku, kako za hrvatsko gospodarstvo, tako i za privatni sektor.”
Kada pregovori o hrvatskom članstvu krenu sredinom ožujka, već se zna da će se najviše vremena potrošiti na tri kompleksa pitanja: poljoprivredu, ekologiju i sustav državnih potpora. Razgovori o poljoprivredi bit će najkompleksniji, ocjenjuje ministrica Grabar - Kitarović:
“U području poljoprivrede, po meni, najveći problem je restruktuiranje koje treba napraviti a koje se tiče ljudskih sudbina, obitelji na poljoprivrednim gospodarstvima, ljudi kojima moramo maksimalno pomoći da se restruktuiraju, a u drugu ruku da zaštitimo kvalitetnu domaću proizvodnju koja je još uvijek uglavnom organske prirode. Biti će potrebno puno ulaganja a biti će potrebno i puno izravnih kontakata sa poljoprivrednicima kako bi smo im pomogli da se što bolje i brže prilagode i pripreme.”
U području zaštite okoliša problemi su druge prirode:
“Ova oblast zahtijeva velika finansijska sredstva i ekspertizu na svim razinama, od centra države preko lokalne uprave do privatnog sektora. To možda neće biti toliko bono jer ne razgovaramo, kao u poljoprivredi, sa konkretnim obiteljskim gospodarstvima. Ovdje je riječ o firmama, o lokalnim upravama i samoupravama, čiji je to posao. U tom smislu možda će prilagodbe biti malo manje bolne, ali dugotrajnije. Najveći problem je u rješavanju otpada, pročišćavanju voda i slično. To su naše najveće bolne točke u području zaštite okoliša.”
I zaključno, sustav državnih potpora:
“Svakako, sustav treba mijenjati. Kada je riječ o poljoprivredi, sama Evropska unija mijenja poljoprivrednu politiku i sustave potpora. Drago mi je da smo odmah od početka 2005. godine krenuli sa potporama za kapitalne investicije, ne samo one direktne, izravne potpore za dohodak i za održavanje gospodarstava, nego i za kapitalne invensticije. Iako ih je još uvijek poprilično malo u odnosu na druge potpore, ipak to pruža neke vidike za restruktuiranje u poljoprivredi. Tu su još i brodogradnja, industrija čelika i sve ostalo. Brodogradnja, kao jedna od tradicionalnih industrija, treba odlučiti koliko i kako će se restruktuirati, kako riješiti problem potpore i kao ga uskladiti sa evropskim sustavom.”
“Kada je riječ o troškovima prilagodbi njih je puno teže izračunati pogotovo isključivo u finansijskim sredstvima. Za sada kao ministarstvo nismo radili posebne proračune, osim činjenice da smo za program pridruživanja za godinu 2005. izračunali da će troškovi prilagodbe koštati oko 0,75 posto VDP-a, s tim da se najveći dio tih troškova odnosi na ulaganje u obrazovanje i znanost. Bez obzira što to tretiramo kao troškove prilagodbe članstvu u Evropskoj uniji, ipak je riječ o ulaganje u budućnost Hrvatske, jer držim da je obrazovanje, znanost i usavršavanje ključ napretka svakog društva i svake države.”
Troškovi prilagodbe Hrvatske evropskim standardima neće se plaćati samo iz državnog proračuna:
“Imate i troškove koje mora ulagati i privatni sektor i lokalna uprava. Imate i ulaganja od strane same Evropske unije u pripravnim fondovima, a kasnije u kohezijskim. Tu su i ulaganja dobitaka i odbitaka sa strane. Iako bi smo mogli izračunati koliki će biti ti troškovi, dok ne ispregovaramo finansijske pakete ne možemo biti sasvim sigurni. Treba voditi računa kada govorimo i o prednostima i o nedostatcima članstva da će biti puno neizravnih prednosti. Budući da nam je porastao kreditni rejting nakon što smo dobili datum početka pregovora, čvrsto vjerujem da kako se više budemo približavali članstvu u Evropskoj uniji da će se i kreditni rejting povećavati i da će se popravljati i ulagačka klima i poslovanje sa Hrvatskom i da će biti puno onih neizravnih finansijskih dobitaka za Hrvatsku, kako za hrvatsko gospodarstvo, tako i za privatni sektor.”
Kada pregovori o hrvatskom članstvu krenu sredinom ožujka, već se zna da će se najviše vremena potrošiti na tri kompleksa pitanja: poljoprivredu, ekologiju i sustav državnih potpora. Razgovori o poljoprivredi bit će najkompleksniji, ocjenjuje ministrica Grabar - Kitarović:
“U području poljoprivrede, po meni, najveći problem je restruktuiranje koje treba napraviti a koje se tiče ljudskih sudbina, obitelji na poljoprivrednim gospodarstvima, ljudi kojima moramo maksimalno pomoći da se restruktuiraju, a u drugu ruku da zaštitimo kvalitetnu domaću proizvodnju koja je još uvijek uglavnom organske prirode. Biti će potrebno puno ulaganja a biti će potrebno i puno izravnih kontakata sa poljoprivrednicima kako bi smo im pomogli da se što bolje i brže prilagode i pripreme.”
U području zaštite okoliša problemi su druge prirode:
“Ova oblast zahtijeva velika finansijska sredstva i ekspertizu na svim razinama, od centra države preko lokalne uprave do privatnog sektora. To možda neće biti toliko bono jer ne razgovaramo, kao u poljoprivredi, sa konkretnim obiteljskim gospodarstvima. Ovdje je riječ o firmama, o lokalnim upravama i samoupravama, čiji je to posao. U tom smislu možda će prilagodbe biti malo manje bolne, ali dugotrajnije. Najveći problem je u rješavanju otpada, pročišćavanju voda i slično. To su naše najveće bolne točke u području zaštite okoliša.”
I zaključno, sustav državnih potpora:
“Svakako, sustav treba mijenjati. Kada je riječ o poljoprivredi, sama Evropska unija mijenja poljoprivrednu politiku i sustave potpora. Drago mi je da smo odmah od početka 2005. godine krenuli sa potporama za kapitalne investicije, ne samo one direktne, izravne potpore za dohodak i za održavanje gospodarstava, nego i za kapitalne invensticije. Iako ih je još uvijek poprilično malo u odnosu na druge potpore, ipak to pruža neke vidike za restruktuiranje u poljoprivredi. Tu su još i brodogradnja, industrija čelika i sve ostalo. Brodogradnja, kao jedna od tradicionalnih industrija, treba odlučiti koliko i kako će se restruktuirati, kako riješiti problem potpore i kao ga uskladiti sa evropskim sustavom.”
