Hrvatska je u potrošačkoj groznici. Božić je pred vratima, radosti i muke:
„Čujte, napeta sam. Strašno sam napeta. Moram razmišljati što ću i kako ću, da što jeftinije prođemo i tako. Kojekakve sitnice. Kupujemo ono što moramo kupiti, ništa veliko, jer nemamo od čega.“
I u zagrebačkim ljekarnama priznaju da je ovih dana pojačana potrošnja sredstava za umirenje živaca:
„Ljudi jesu malo uzrujani, svi su previše napeti, treba obaviti sto stvari i doma i na poslu, i poklone kupiti i sve izorganizirati, i vjerojatno se ta predbožićna depresija pojavljuje, pogotovo kod žena.“
„Najveći problem je u tome što svi mi vičemo da nam je loše, a svi trošimo da to nije normalno. Evo pogledajte, to je kupovna groznica, to je strašno što ljudi rade, a nemaju novaca.“
„Brat, sestra, mama, tata, očuh i maćeha. Kaj da vam velim? Ne možete nekom kupiti svijeću, a nekom butelju vina od sto kuna. A još nismo dobili ni plaću, ni božićnicu.“
„Na rate, čekove, kartice, gotovina… Kako tko.“
„Moramo peći kolače, bakalar je već doma kupljen, trebam ga danas namočiti, hobotnica sa krumpirima i to je to.“
Ljudi žele makar i prividno normalno živjeti, ističe predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, iako, kaže, mnoge već sada boli glava od činjenice da će im zadnja rata od božićnih troškova isteći tek negdje u proljeće:
„I onda će za Uskrs dignuti novu, pa će to onda platiti tamo negdje do ljeta, pa će si onda možda nešto priuštiti preko ljeta ili ne, i tako praktički žive od odgode do odgode plaćanja i od rate do rate.“
Doktor Danijel Nestić, iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, kaže da su makroekonomski pokazatelji za iduću godinu u hrvatskom gospodarstvu umjereno optimistični i da nema razloga za bilo kakve katastrofične scenarije:
„Naprosto, gospodarstvo raste po nekakvim stabilnim stopama. Može se očekivati da će i prihodi građana, ukupno gledano, rasti. Procjena je da bi to moglo biti oko četiri posto godišnje. Vjerojatno će po sličnim stopama rasti ukupna potrošnja stanovništva. Dakle, može se očekivati jedan umjereni rast, ukupno gledano ili gledajući prosjek.“
No i sam priznaje da prosjeci vrlo malo govore o stvarnom životu većine Hrvata:
„Svi ovi prosjeci i umjereni optimizam koji zrači iz brojki, zapravo se koncentrira na razmjerno dobro stanje u vjerojatno trideset posto najbogatijih ljudi u Hrvatskoj.“
U Sindikatu zbog toga ne dijele ni umjereni optimizam. Pogotovo što su, kaže Sever:
„I Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond vrlo jasno poručili da Vladi očekuje od nje da organizira sa sindikatima sklapanje nekakvog pakta o zamrzavanju plaća. Tako da će nas sljedeće godine čekati dapače otpor tome da ne dođe do zamrzavanja plaća, a tek onda i dodatno teška borba da se uopće plaće barem malo pomaknu, s obzirom da nam troškovi života ipak iz mjeseca u mjesec – što pokazuje potrošačka košarica – sve više rastu.“
„Ja ne znam kako mi uopće živimo. Mi živimo – boli glava, a nemamo novaca. To vam je to.“
„Čujte, napeta sam. Strašno sam napeta. Moram razmišljati što ću i kako ću, da što jeftinije prođemo i tako. Kojekakve sitnice. Kupujemo ono što moramo kupiti, ništa veliko, jer nemamo od čega.“
I u zagrebačkim ljekarnama priznaju da je ovih dana pojačana potrošnja sredstava za umirenje živaca:
„Ljudi jesu malo uzrujani, svi su previše napeti, treba obaviti sto stvari i doma i na poslu, i poklone kupiti i sve izorganizirati, i vjerojatno se ta predbožićna depresija pojavljuje, pogotovo kod žena.“
„Najveći problem je u tome što svi mi vičemo da nam je loše, a svi trošimo da to nije normalno. Evo pogledajte, to je kupovna groznica, to je strašno što ljudi rade, a nemaju novaca.“
„Brat, sestra, mama, tata, očuh i maćeha. Kaj da vam velim? Ne možete nekom kupiti svijeću, a nekom butelju vina od sto kuna. A još nismo dobili ni plaću, ni božićnicu.“
„Na rate, čekove, kartice, gotovina… Kako tko.“
„Moramo peći kolače, bakalar je već doma kupljen, trebam ga danas namočiti, hobotnica sa krumpirima i to je to.“
Ljudi žele makar i prividno normalno živjeti, ističe predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, iako, kaže, mnoge već sada boli glava od činjenice da će im zadnja rata od božićnih troškova isteći tek negdje u proljeće:
„I onda će za Uskrs dignuti novu, pa će to onda platiti tamo negdje do ljeta, pa će si onda možda nešto priuštiti preko ljeta ili ne, i tako praktički žive od odgode do odgode plaćanja i od rate do rate.“
Doktor Danijel Nestić, iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, kaže da su makroekonomski pokazatelji za iduću godinu u hrvatskom gospodarstvu umjereno optimistični i da nema razloga za bilo kakve katastrofične scenarije:
„Naprosto, gospodarstvo raste po nekakvim stabilnim stopama. Može se očekivati da će i prihodi građana, ukupno gledano, rasti. Procjena je da bi to moglo biti oko četiri posto godišnje. Vjerojatno će po sličnim stopama rasti ukupna potrošnja stanovništva. Dakle, može se očekivati jedan umjereni rast, ukupno gledano ili gledajući prosjek.“
No i sam priznaje da prosjeci vrlo malo govore o stvarnom životu većine Hrvata:
„Svi ovi prosjeci i umjereni optimizam koji zrači iz brojki, zapravo se koncentrira na razmjerno dobro stanje u vjerojatno trideset posto najbogatijih ljudi u Hrvatskoj.“
U Sindikatu zbog toga ne dijele ni umjereni optimizam. Pogotovo što su, kaže Sever:
„I Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond vrlo jasno poručili da Vladi očekuje od nje da organizira sa sindikatima sklapanje nekakvog pakta o zamrzavanju plaća. Tako da će nas sljedeće godine čekati dapače otpor tome da ne dođe do zamrzavanja plaća, a tek onda i dodatno teška borba da se uopće plaće barem malo pomaknu, s obzirom da nam troškovi života ipak iz mjeseca u mjesec – što pokazuje potrošačka košarica – sve više rastu.“
„Ja ne znam kako mi uopće živimo. Mi živimo – boli glava, a nemamo novaca. To vam je to.“
