Dostupni linkovi

logo-print

Volim kad nemam slobodnog vremena


Dramski selektor festivala Grad teatar Budva, dugo vremena direktor ovog prestižnog festivala… Kritikovana da je u vrijeme njenog mandata ova manifestacija bila anticrnogorska. Na te optužbe je izjavila: „Ja sam hrišćanka i zato opraštam onima koji su me napadali na okruglim stolovima“. Što će se dešavati na festivalu ove sezone, zašto nema visokih državnih funkcionera u prvim redovima, kako je to svojevremeno bila uobičajena slika? Naša je gošća je Branislava Liješević.

RSE
Da vas prvo upitam da li je tačna informacija da ste ove godine, odnosno ove sezone imali samo sedam dana za selekciju predstava?
LIJEŠEVIĆ
To je tačna informacija i ja sama ne mogu da vjerujem da sam uspjela za sedam dana nešto da sastavim, a po reakcijama ljudi mislim da sam sastavila dobar dramski program.
RSE
Što poklonici dramske umjetnosti i uopšte kulture ovoga ljeta mogu vidjeti u Budvi?
LIJEŠEVIĆ
Ovih dana sam često komentarisala taj program. Moto ovogodišnjeg dramskog programa, koji je prihvatio i cio Festival, je „I život i umjetnost“. Nismo imali tu drastičnu dilemu – da li život ili umjetnost, konstatovali smo da je jedan život dostojan čovjeka ukoliko ima umjetnosti dovoljno zastupljene u njemu. Taj dramski program se sastoji od nekoliko odrednica – klasični teatar, pučki teatar i eksperimentalni teatar, zatim teatar-budućnost. To su četiri akademije režije i glume sa prostora Srbije i Crne Gore i Makedonije. Zatim su tu multimedijalni programi, koreodrame, igra, razgovori sa glumcem i rediteljem, televizijski zapisi sa prethodnih festivala, znači profesionalni snimci predstava Grada teatra, i razgovori koji bi trebali da tretiraju probleme ekonomije festivala, recimo predavanja na temu ekonomske strane festivala. Zatim je jedna od tema festivala pomenuta „Život ili umjetnost, razgovori na temu održivosti festivala“ i „Festival Grad teatar, punoljetstvo i budućnost“. Ja sam pokrenula četiri velika pozorišna sistema da dođu na ovaj festival, to su Narodno pozorište iz Beograda, Makedonski narodni teatar, Jugoslovensko dramsko pozorište i Pandur teatar odnosno Festival Ljubljana. Oni će izvesti pet sjajnih, velikih predstava kojih se ne bi postidjeli ni veliki evropski gradovi. Narodno pozorište je recimo izvelo na otvaranju „Ribarske svađe“ od Goldonija, u režiji Gorana Ruškuca. Jugoslovensko dramsko pozorište dolazi sa svoje dvije velike predstave – „Mletački trgovac“ Vilijama Šekspira u režiji Egona Savina i „Šine“ Mirjane Marković u režiji Slobodana Unkovskog. Makedonski narodni teatar dolazi sa predstavom „Bure baruta“ u režiji Saše Milenkovskog. To je prvo pojavljivanje tog sjajnog teksta Dejana Dukovskog. Ta predstava je izašla prije pet godina i ona se smatra najboljom izvedbom tog dramskog teksta. Na kraju festivala, kao zaista sjajna završnica ovog programa, biće prikazana predstava „100 minuta“ Tomaža Pandura u režiji Tomaža Pandura i izvođenju Pandur teatra i Festivala Ljubljana. Između tog programa, koji je zaista baza ovogodišnjeg festivala, jedna dobra osnova, vidjećemo sjajne predstave manjih formi koje su radili isto tako značajni režiseri. Već smo vidjeli predstavu „Nezvani gost“ Nine Valse, norveške književnice, u režiji Vide Ognjenović. Zatim u ciklusu Egona Savina, čiju sam jednu predstavu već pomenula („Mletačkog trgovca“), imaćemo prilike da vidimo predstave „Svinjski otac“ Aleksandra Popovića, u izvođenju Narodnog pozorišta iz Kruševca, i predstavu „Kaj sad?“ Borivoja Radakovića, u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta. Tu su još predstave Ateljea 212 – „Džepovi puni kamenja“ i „Uho, grlo, nož“, monodrama koju izvodi Seka Sabljić po tekstu Vedrane Rudan. Zatim predstave „Učiteljica Kraus“ u izvođenju Teatra „Ogledalo“ iz Beograda, predstave iz Crne Gore – „Jelena Savojska – karusel“, zatim „Tramvaj zvani čežnja“ Nikšićkog pozorišta i „Arlekin, sluga dvaju gospodara“ Gradskog pozorišta iz Podgorice. Što se tiče ovih koreodrama, na početku smo imali „Kamen, so, svjetlost“ u režiji Ivane Vujić, a u toku festivala će nam gostovati jedno novo pozorište – Romski teatar koji izvodi predstavu „Suno e Rromengo – Ciganski san“. To je autorski projekat Zorana Jovanovića koji je pisao stihove za posljednji CD Gorana Bregovića. Dakle to je jedna koreodrama, jedan gotovo fizički teatar i mislim da će se sjajno uklopiti u ove naše kamene scene. Na kraju je tu i koreodrama odnosno balet „Igra“, za koju je muziku napisao Rambo Amadeus, a koreograf je Jana Menger iz Ljubljane i taj projekat su radili Fićo teatar iz Ljubljane, Art Lazaret radionica iz Dubrovnika i Bitef teatar iz Beograda. Mislim da je ovo što sam kazala dovoljno, međutim biće prikazana i jedna od produkcija Grada teatra iz prethodnih godina, to je „Antigona u Njujorku“ Januša Glovackog, u režiji Bore Draškovića; ona će biti obnovljena, tako da skoro imamo i jednu premijeru na festivalu.
RSE
Ovo su jako lijepe vijesti i jako lijepe informacije za naše slušaoce, ali ja moram da pomenem i neke stvari koje prate Grad teatar a koje nisu baš tako lijepe. Grad teatar je kultna ljetna manifestacija u Crnoj Gori, ali je uvijek pratila priča oko para kao i pokrovitelja visokog državnog ranga. Ove godine se ispostavilo da niti nema para, niti nema uglednih likova u prvim redovima Grada teatra. Što se dogodilo?
LIJEŠEVIĆ
Ja mislim da je to pozitivno. Naravno da veliki festivali i veliki projekti zavise od države. Ja sam u svoje vrijeme zaista htjela da od festivala Grad teatar napravim državni festival, da imam pokroviteljstvo države, jer taj festival promoviše tu državu. I zaista u tim godinama, do kraja 2001. godine, Grad teatar je slovio za jedan od tri najveća festivala na Mediteranu (po istraživanju koje je bilo obavljeno u Madridu; ljudi su dolazili i snimili šta i kako mi radimo), a to nikako ne bismo mogli postići da nismo imali pokroviteljstvo najvišeg ranga. Ali moram i sad da kažem, kao što sam uvijek do sad govorila, da je to pokroviteljstvo bilo bez ikakvih uslova. Ja nijedan program nisam morala da stavim, niti sam stavljala jer mi je to neko rekao. Mogu da kažem da sam srećen čovjek jer sve što sam ja predlagala, taj Savjet na čelu sa predsjednikom Milom Đukanovićem je odobravao. Ove godine toga nema. U Crnoj Gori se dešavaju neke stvari koje ja ne bih komentarisala, zato što ne živim više tu. Festival je dvije godine tavorio, zamirao i Budva je vidjela da bez njega nema svoj identitet, bila je izgubila identitet. Godine 2002., kad sam došla u Budvu na odmor, vidjela sam jednu Budvu koju nikad nisam poznavala – takva nije bila ni one 1969. godine, kad sam došla u Crnu Goru i u Budvu – tužnu, tamnu, bez festivala koji je nakon pet dana prekinut. Mislim da su to primijetili i sami građani, tako da su se ove godine zaista obradovali vesti da Grad teatar ponovo dolazi u Stari grad i da će ulice i trgovi biti ispunjeni umjetničkim projektima koje je Grad teatar doveo. Na otvaranju su bili ljudi koji su došli u Budvu na odmor i stanovnici Budve, atmosfera je bila vrlo relaksirana i vrlo lijepa. Mislim da političari, niti su ranije smetali, niti sad nedostaju. Kultura je vrlo žilava stvar, ona je fleksibilna, ona se izvodi, ne sama radi sebe, nego radi onih koji dolaze da je vide. A već od početka festivala vidimo da ima jako mnogo onih koji dolaze da vide te stvari koje se izvode na Gradu teatru, naročito mladih ljudi, što me je potpuno začudilo. Stvara se jedna nova generacija publike i prati sve što se dešava na Gradu teatru.
RSE
Vi ste jedno vrijeme, dok ste bili direktorica Grada teatra, bili i oštro kritikovani za „necrnogorski koncept“. Jednom ste prilikom izjavili: „Ja sam hrišćanka i opraštam onima koji me napadaju“. Kako sada, sa ove distance, gledate na to? Govorim o Trgu pjesnika, o gostima koji su pozivani, o tome zašto je bio toliki napad na vas za anticrnogorski koncept. Da li je to zaista bio anticrnogorski koncept?
LIJEŠEVIĆ
Ja mislim da je to bio zaista crnogorski koncept, jer u to vrijeme je Crna Gora htjela da ostvari svoju državnost, a jedan od elemenata crnogorske državnosti je bila ta slobodna, kulturna manifestacija kakva je Grad teatar, koja je pozivala ljude sa svih strana. Prvo iz ex-jugoslovenskih republika. Već 1995. godine su počeli dolaziti Makedonci, 1996. godine Slovenci, Hrvati su se uključili nešto kasnije u pojedinačnim projektima, kao i Bosanci. Tako da je to znači bilo jedno povezivanje naroda sa ovih prostora Balkana, a tih godina kroz Budvu su prodefilovali i najveći projekti Evrope i svijeta. Jedan od tih svjetskih projekata je bio teatar Strange Fruit iz Australije, to pamte svi; mislim da je deset hiljada ljudi u dva dana to vidjelo. Dakle, tad je i Crna Gora pokazala da je spremna i sposobna da organizuje jedan tako veliki festival. To svakako vani, na prostorima koji su znali za Grad teatar, nije bila mana nego naprotiv prednost Crne Gore da može da ostvari jedan takav projekat. U Crnoj Gori su se dešavale druge stvari. U to vrijeme se zaista prebrojavalo koliko ko ima crnogorskih gena. Čak su i ljudi koji žive u Beogradu, a svakako su Crnogorci i po porijeklu i po rođenju, tretirani kao „oni tamo“, kao neki sa strane. Crnogorcima su bili smatrani jedino ljudi koji žive i rade u Crnoj Gori. Mislim da je kultura stvar koja nema granica, a ako se tako bude gledalo, onda će se jedan prostor pretvoriti u kulturni geto. Ja stalno navodim primjere festivala u Edinburgu, Avinjonu, Kanu… Ne pravi Kan festival da bi promovisao francuske filmove nego da bi doveo filmove iz svih krajeva svijeta. Evo sad je moderno da se dovode filmovi iz Azije, iz zemalja koje tek počinju da se probijaju sa svojom kinematografijom. Edinburg, također, dovede šesto predstava iz cijelog svijeta, dolaze i predstave sa prostora bivše Jugoslavije. Dakle, prednost jednog festivala je, ne da igra ono što cijele godine možete vidjeti u pozorištima ili na nekim manifestacijama, nego da baš na taj prostor dovede jednu dobru selekciju predstava koje ti ljudi nikad ne bi vidjeli, jer jednostavno ne mogu da trče u Makedoniju, u Sloveniju ili u Beograd da pogledaju jednu dobru predstavu. I sad ponavljam da je Grad teatar bio jedan veliki argument crnogorske države u vrijeme kada je on bio najsjajniji, a to su 2000-2001. godina. Tad je on zaista doživio svoju punu zrelost i kvalitet. Crna Gora je bila zastupljena preko Grada teatra na scenama Evrope gdje smo mi gostovali. Jedne godine na primjer, mislim da je tovila 2001. godina, otvorili smo proslavu dvadesetogodišnjice teatra na Ruru u Milhajmu kod Roberta Čulija s predstavom „Karolinom Nojber“ koja govori o njemačkoj glumici-reformatoru. Dakle zaista, objektivno govoreći, Crna Gora se nije mogla stidjeti Grada teatra, ona se mogla njime samo ponositi.
RSE
Oni koji vas poznaju kažu da ste strašno predani svome poslu. Zanima me da li ostaje nešto za slobodno vrijeme, a također bih htjela reći slušaocima još nešto. Vaš sin je završio režiju i on je inače selektor studentskih predstava. Recite nam nešto o svom slobodnom vremenu i o vašoj privatnosti?
LIJEŠEVIĆ
Ja najviše volim kad nemam uopšte slobodnog vremena i kad mogu sve vrijeme da pretvorim u rad, jer je ono što ja radim lijepo. Ja znači dok radim gledam sjajne projakte. Kad sam u Beogradu zamišljam te projekte na Citadeli ili u Budvi. Slobodno vrijeme mene čini depresivnom i ja sam se potpuno posvetila ovome što radim u zadnjih petnaestak godina, ali sam sticajem okolnosti zadnju godinu moga života imala jednu baš tešku godinu, veliku pauzu u tom radu, velike životne probleme, egzistencijalne probleme, našla sam se jednog momenta čak na birou rada, što nije redak slučaj sad u Beogradu; srećem ljude, kao književnika Milisava Savića i druge, koji su također ostali bez posla. Mnogi moji prijatelji, koji su veliki profesionalci u svom poslu, ostaju bez posla. Dakle, to je bila jedna godina depresije. A sad kad su me pozvali iz Grada teatra da uradim ovu selekciju – pošto ja to zaista mogu, poznajem ljude i imam kontakte, prihvatila sam iako sam znala sam da je kratak rok – obradovala sam se što ću moći da radim ono što najviše volim. Ta ponuda je došla neposredno poslije smrti moje majke, kojoj sam također posvetila tu zadnju godinu svog života, i moram da kažem da mi je Grad teatar po drugi put u životu spasio život i da je on za mene lijek, da je ona za mene zaista spas. A što se tiče mog sina, on je odrastao uz Grad teatar. On je gledao ovdje u Budvi kako se stvaraju velike predstave. Gledao je velike reditelje kako ovdje rade – Dejana Mijača, Vidu Ognjenović… Gledao je predstave koje sam tu dovodila, a koje je režirao Valerij Fokin, koje je režirao Roberto Čuli… Gledao je te projekte Teatara „Nukleo“ iz Ferare (Teatro „Nucleo“ Ferrara), Strange Fruit, „Titanik“ iz Minstera… On je želio da izabere drugi poziv, tako da je upisao prvo književnost i došao do zadnjeg ispita, međutim 2000. godine je prevagnula ta ljubav prema pozorištu i te godine je upisao režiju u klasi Bore Draškovića na novosadskoj Akademiji umjetnosti i diplomirao je praktično sad u februaru. Zadržan je na Akademiji kao asistent i sad je pred njim da se bori u tom svetu.
XS
SM
MD
LG