O svakoj se temi može razgovarati smireno i bez povišenih tonova, pa i o rat u Hrvatskoj. Uvjet za to je – da se barata činjenicama, kaže za naš radio ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor:
„Svakako da se, ne može, nego mora, razgovarati bez tenzija, bez konflikata, ali preduvjet tome je da onaj koji razgovara ima argumente, da govori na temelju argumenata i činjenica, a ne proizvoljno. I to je preduvjet da bi se uopće moglo razgovarati, ne samo u povijesti, nego i općenito.“
Na zločinačku ulogu srpske paravojne postrojbe „Škorpioni“ u srebreničkom masakru upozorio je amaterski video-uradak. Mnogo su prašine podigli također amaterski video-zapisi vojnika 505. brigade Armije Bosne i Hercegovine kako presijecaju kolonu izbjeglih hrvatskih Srba potkraj akcije „Oluja“. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar traga za dva amaterska video-zapisa za koje su saznali usmenom predajom. Jedan od njih je navodna snimka ubojstava na Ovčari:
„Mi smo kontaktirali nekoliko ljudi, ali na žalost do te snimke još uvijek ne možemo doći. Međutim, pitanje je uopće koliko ona zaista postoji, a koliko je plod nečije mašte. S druge strane, imamo situaciju koju su naši dečki na Banovini vidjeli svojim očima – kako tenkovi srpske vojske bijegu gaze preko kolone svojih izbjeglica. Dobili smo informaciju da i taj snimak postoji i na razne načine pokušavamo doći do njega. Ali, evo, još uvijek konkretnih rezultata nema. Tako da je i tu pitanje da li on zaista postoji ili neko samo pumpa atmosferu. To su te stvari koje su od neprocjenjive vrijednosti, jer dokumentiraju zločin iz prve ruke.“
Nevladin Centar za suočavanje s prošlošću „Documenta“, na istom je poslu prikupljanja činjenica o ratu u Hrvatskoj, ali iz vizure žrtve, kaže za naš radio voditeljica Centra „Documenta“ Vesna Teršelič:
„Mislim da znanstvene institucije nisu učinile dovoljno da se sve činjenice utvrde. Bojim se da je to postala uvriježena praksa, jer to nismo utvrdili ni za zločine počinjene u vrijeme II svjetskog rata, ni za ubojstva nakon rata. A mislim da se sad pomalo krećemo prema tome da utvrdimo što se dogodilo u ratovima devedesetih. „
Pred objavljivanjem su svjedočenja iz ratnog Pakraca i Lipika, a radi se dalje:
„U ovoj godini smo počeli snimati razgovore u Sisku i u Osijeku, jer nam se čini strašno važnim sačuvati sjećanja svake zainteresirane osobe. Želimo zabilježiti kako ratnu svakidašnjicu, tako i vrijeme priprema za rat, ali i današnji pogled ljudi koje do sad, zapravo, nitko ništa nije pitao za to što im se u vrijeme rata dogodilo i koje nade i koje perspektive danas vide.“
U pripremi je i puno obimniji projekt o stradanjima na okupiranim područjima Hrvatske1991. do 1995. godine, ali za to, zasad, nema dovoljno novca. Zagrepčanin Pavle Vranjican, od 1990. godine do danas snima i sakuplja video zapise o važnim zbivanjima u Hrvatskoj, a njegovi dokumentarci napravljeni od video-zapisa nađenih nakon „Oluje“, ogorčili su i dio srpske zajednice u Hrvatskoj. Na nesreću svih koji ne bi željeli da se istina o ratnom razdoblju sazna, taman pred dvadesetak godina pojavile su se jeftine i malene kamere, pogodne za uporabu kod amatera, kaže Vranjican. Za mnoge od snimaka koje su posljednjih godina izazvale veliku pozornost znalo se – bar u užim krugovima, upozorava Vranjican:
„Nijedan snimak koji se pojavio u medijima kao nešto senzacionalno, uopće nije niti nov, niti senzacionalan, već u danom trenutku netko profitira, politički ili nekako drugačije, objavom tih snimaka. A prije toga, ti isti ljudi koče ili ne daju to u javnost.“
Dakle, i plasiranje točnih činjenica ponekad može biti pokušaj manipulacije. Međutim, i za to postoji lijek – još činjenica, ali znanstveno obrađenih i prikazanih.
„Svakako da se, ne može, nego mora, razgovarati bez tenzija, bez konflikata, ali preduvjet tome je da onaj koji razgovara ima argumente, da govori na temelju argumenata i činjenica, a ne proizvoljno. I to je preduvjet da bi se uopće moglo razgovarati, ne samo u povijesti, nego i općenito.“
Na zločinačku ulogu srpske paravojne postrojbe „Škorpioni“ u srebreničkom masakru upozorio je amaterski video-uradak. Mnogo su prašine podigli također amaterski video-zapisi vojnika 505. brigade Armije Bosne i Hercegovine kako presijecaju kolonu izbjeglih hrvatskih Srba potkraj akcije „Oluja“. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar traga za dva amaterska video-zapisa za koje su saznali usmenom predajom. Jedan od njih je navodna snimka ubojstava na Ovčari:
„Mi smo kontaktirali nekoliko ljudi, ali na žalost do te snimke još uvijek ne možemo doći. Međutim, pitanje je uopće koliko ona zaista postoji, a koliko je plod nečije mašte. S druge strane, imamo situaciju koju su naši dečki na Banovini vidjeli svojim očima – kako tenkovi srpske vojske bijegu gaze preko kolone svojih izbjeglica. Dobili smo informaciju da i taj snimak postoji i na razne načine pokušavamo doći do njega. Ali, evo, još uvijek konkretnih rezultata nema. Tako da je i tu pitanje da li on zaista postoji ili neko samo pumpa atmosferu. To su te stvari koje su od neprocjenjive vrijednosti, jer dokumentiraju zločin iz prve ruke.“
Nevladin Centar za suočavanje s prošlošću „Documenta“, na istom je poslu prikupljanja činjenica o ratu u Hrvatskoj, ali iz vizure žrtve, kaže za naš radio voditeljica Centra „Documenta“ Vesna Teršelič:
„Mislim da znanstvene institucije nisu učinile dovoljno da se sve činjenice utvrde. Bojim se da je to postala uvriježena praksa, jer to nismo utvrdili ni za zločine počinjene u vrijeme II svjetskog rata, ni za ubojstva nakon rata. A mislim da se sad pomalo krećemo prema tome da utvrdimo što se dogodilo u ratovima devedesetih. „
Pred objavljivanjem su svjedočenja iz ratnog Pakraca i Lipika, a radi se dalje:
„U ovoj godini smo počeli snimati razgovore u Sisku i u Osijeku, jer nam se čini strašno važnim sačuvati sjećanja svake zainteresirane osobe. Želimo zabilježiti kako ratnu svakidašnjicu, tako i vrijeme priprema za rat, ali i današnji pogled ljudi koje do sad, zapravo, nitko ništa nije pitao za to što im se u vrijeme rata dogodilo i koje nade i koje perspektive danas vide.“
U pripremi je i puno obimniji projekt o stradanjima na okupiranim područjima Hrvatske1991. do 1995. godine, ali za to, zasad, nema dovoljno novca. Zagrepčanin Pavle Vranjican, od 1990. godine do danas snima i sakuplja video zapise o važnim zbivanjima u Hrvatskoj, a njegovi dokumentarci napravljeni od video-zapisa nađenih nakon „Oluje“, ogorčili su i dio srpske zajednice u Hrvatskoj. Na nesreću svih koji ne bi željeli da se istina o ratnom razdoblju sazna, taman pred dvadesetak godina pojavile su se jeftine i malene kamere, pogodne za uporabu kod amatera, kaže Vranjican. Za mnoge od snimaka koje su posljednjih godina izazvale veliku pozornost znalo se – bar u užim krugovima, upozorava Vranjican:
„Nijedan snimak koji se pojavio u medijima kao nešto senzacionalno, uopće nije niti nov, niti senzacionalan, već u danom trenutku netko profitira, politički ili nekako drugačije, objavom tih snimaka. A prije toga, ti isti ljudi koče ili ne daju to u javnost.“
Dakle, i plasiranje točnih činjenica ponekad može biti pokušaj manipulacije. Međutim, i za to postoji lijek – još činjenica, ali znanstveno obrađenih i prikazanih.
