Dostupni linkovi

logo-print

Beogradski mega proces i sudovi u regiji


Srdan KUSOVAC (Marija ARNAUTOVIC, Zoran GLAVONJIC, Drago HEDL, Biljana JOVICEVIC)

Suđenje osobama optuženim za ubistvo premijera Srbije, po mnogome je proces koji je imao direktne političke konotacije. Sa prvooptuženim su se na dan njegove nerasvetljene predaje sastajali zvaničnici vlade premijera Vojislava Koštunice, zatim su lagali da to nisu činili, da bi na kraju, kada su mediji otkrili neke dokaze, ipak priznali da jesu. Na galeriji suda u vreme izricanja presude ubicama srpskog premijera sedeli su predsednik države, bivši premijer, ministri bivši i sadašnji. Politika u sudu par ekselans. Tome treba dodati ostavku jednog predsedavajućeg sudskog veća, pritvaranje njegovog brata, izjave ministara o ukidanju suda, ubistva svedoka-saradnika i tako dalje.

Nejasna olitička pozadina ubistva Đinđića

Suđenje za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića završeno je izricanjem najtežih kazni optuženima u ovom, kako su ga mediji nazvali –“procesu veka“. Reakcije na ovakav ishod bile su očekivane, advokati oštećenih i porodica žrtve zadovoljni su visinom kazne, ali još jedan zajednički utisak prenosi jedan od advokata porodice Đinđić, Nino Došen Majkić:

„Ono što nedostaje, to je uvid u političku pozadinu atentata na pokojnog premijera dr Zorana Đinđića.“

Odbrana i porodice optuženih su nezadovoljni. Advokat prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije, Slobodan Milivojević:

„Očekujemo neku pravdu u Strasburu. Izgleda da je ovde nećemo dobiti, jer ovde ne sudi sud, ovde sudi javnost, ovde sude političari, ovde sude mediji koji su zaduženi od strane političara.“

Nekadašnji najbliži saradnici premijer Zorana Đinđića – Vladan Batić i Čedomir Jovanović – ovako su saželi utiske o presudi:

„Ona je morala da odluči da li će pobediti ideja 5. oktobra, dakle slobodne i demokratske Srbije, ili tragedija 12. marta. Da li će Srbija krenuti putem prošlosti ili putem budućnosti. I ovo je dobar znak za Srbiju.“

„Mi ne prihvatamo političku presudu, insistiramo na političkoj pozadini tog 12. marta. Prvi korak u raščišćavanju problema vidimo u insistiranju na odgovornosti svih onih koje je simbolizovao Vojislav Koštunica, koji su prethodne četiri godine rušili Specijalni sud, po našem mišljenju zbog toga što ih ta istina žestoko kompromituje.“

Građani o „suđenja veka“

„Pravda nikad neće biti zadovoljena dok se ne pronađu nalogodavci.“ jedna je od iyjava snimljenih na ulicama Beograda.
Dakle, po reakciji i građana i aktera i po samim dešavanjima tokom procesa, jasno je da je ovo bilo jedno od najvažnijih suđenja u novijoj istoriji Srbije. Proces su, za tri i po godine njegovog trajanja, obeležili opstrukcije advokata optuženih i nagoveštaj ukidanja Specijalnog suda. A sve je kulminiralo ostavkom predsedavajućeg sudije, zastrašivanjima i ubistvom svedoka-saradnika i jedinog očevica atentata.

Novinar Miloš Vasić, autor knjige „Atentat na Zorana“, nema dilemu kada je u pitanju suđenje za ubistvo premijera:

„Ovo je prvi put da je ubijen premijer. Desilo se jednom, 1938. ili 1939. godine, da je neko pucao na Milana Stojadinovića u Skupštini, ali ga je promašio. Međutim, ovakva vrsta zavere nije viđena od zavere za ubistvo Aleksandra Obrenovića. Ovo je prvi put posle 1903. godine. S tim da je ono bio potpuno politički slučaj, a ovo je mešani – političko-kriminalni. Jedna određena ekipa onoga što je uzajamno sraslo, a to su bezbednosno-kriminalne strukture, u panici, jer su videli da im se bliži kraj, rešila je da taj kraj odloži tako što će ubiti premijera. E sad, problem je u tome što je taj premijer, kao državnik i čovjek sa vizijom, oličavao upravo onaj oblik odnosno onu vrstu moguće budućnosti Srbije koja se nije sviđala mnogim političkim snagama ovde, i to veoma moćnim. „

Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo, organizacije koja je pratila čitav proces, kaže da je Veće na profesionalan način vodilo postupak, ali posle izricanja presude, za naš program je ocenila:

„Ostaje taj jedan gorak utisak da, zapravo, nismo došli do svih tih činjenica, do te istine o ubistvu premijera Đinđića i da nema te političke dimenzije, tog konteksta u kojem se sve to dogodilo. Kao što je ta jedinica bila jedinica koja je pripadala institucijama, tako je tu postojao još jedan svet koji je na višem nivou predstavljao državu. I on jeste u vezi sa tim ubistvom, ali ga mi u vezi sa ovim suđenjem i ovom presudom ne vidimo.“

Miloš Vasić takođe smatra da je Sudsko veće ipak odolelo očiglednim pritiscima koji su u tri oblika bili najdrastičniji:

„Prvi oblik pritiska bio je sistematska opstrukcija advokata odbrane, koja je daleko prevazilazila uobičajene advokatske norme ponašanja. Drugi oblik pritiska je bio pritisak iz medijske logistike zaverenika, govorim o tabloidima. To su bili sistematski napori da se u javnom mnijenju podrije ta optužnica. Najznačajniji je bio pritisak izvršne vlasti od trenutka dolaska Koštuničine vlade na vlast, kad vi imate ministra pravde koji smatra da specijalno pravosuđe nije potrebno, ministra unutrašnjih poslova koji kaže da istragu treba sprovesti ponovo jer to ništa ne valja i na kraju načelnika Javne bezbednosti, generala Miloševića, koji kaže da je ta optužnica na staklenim nogama i da njegov drug Legija nevin sedi u zatvoru. E pa, izvinite, to je ozbiljan pritisak.“

Zato, smatra Nataša Kandić, jednostavno se u nekom novom procesu mora razotkriti politička pozadina ubistva Zorana Đinđića:

„Mi još uvek imamo na vlasti one koji imaju veze sa tim ubistvom.“

Naravno, kaže Miloš Vasić, jednom će morati da se razreši i politička pozadina ubistva Zorana Đinđića:

„I to je onaj deo na koji ćemo se, ja pretpostavljam, vratiti onog trenutka kad počnu da se, nakon ovog procesa, raspetljavaju postojeće kriminalističke indicije u pogledu političkih inspiratora, simpatizera, a ja bih čak rekao i podstrekača.“

Crna Gora: novinare ubijaju, zar ne?

U Crnoj Gori je u proteklih petnaestak godina ubijeno tridesetak ljudi povezanih na razne načine sa politikom, ali je jedini važan politički proces za koji se otvoreno već tri godine govori da ima direktnu političku pozadinu, ubistvo Duška Jovanovića, direktora dnevnika „Dan“, osnovanog uz pomoć vlasti u Beogradu u vreme nekadašnje SR Jugoslavije. Opozicija tvrdi da je Jovanovića ubila vlast, a vlasti da su ga ubile obaveštajne službe kojima je – tvrde – bio blizak.

Prilikom nedavnog saslušavanja pred skupštinskim Odborom za bezbjednost, koji sačinjavaju predstavnici svih parlamentarnih stranaka, direktor crnogorske Uprave policije Veselin Veljović, na pitanje šta je sa ubistvima za koje se sumnja da su politički motivisana, odgovorio:

„Odgovorno tvrdim da u Crnoj Gori nije bilo političkih ubistava. Motive za ubistva koja su se dešavala treba tražiti negdje drugdje.“

Zanimljivo je da reakcija na ovaj odgovor direktora policije nije bilo, za razliku od burne polemike o ostalim temama o kojima je Veljović izvijestio članove odbora.

U proteklih desetak godina, u Crnoj Gori se dogodilo oko tridesetak nerasvijetljenih ubistava. Ubijeni su, između ostalog, i visoki funkcioneri – Službe državne bezbjednosti Darko Raspopović, savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Crne Gore Goran Žugić i policijski inspektor Slavoljub Šćekić. U toku je suđenje grupi optuženoj za Šćekićevo ubistvo, počinjeno krajem avgusta 2005. godine.

Međutim, samo su se za ubistvo Duška Jovanovića – ubijenog ispred redakcije njegovog lista „Dan“, u noći između 27. na 28. maj 2004. godine – iznosile optužbe da je riječ o politički motivisanom atentatu. Duško Jovanović bio je oštar kritičar vladajuće crnogorske garniture. Nakon rascjepa jedinstvene Demokratske partije socijalista, čiji je bio funkcioner, Jovanović je prvo bio poslanik Socijalističke narodne partije, koja je nastavila da slijedi Miloševićevu politiku, da bi potom, ostajući uz Momira Bulatovića, poslije rascjepa u SNP-u, prešao u Narodnu socijalističku stranku. I nakon zvaničnog povlačenja iz politike, nastavio je da u svom listu oštro kritikuje vladajuću crnogorsku koaliciju i da podržava prosrpske opozicione snage, zahvaljujući kojima je od tadašnje savezne vlade, koju zvanična Crna Gora nije priznavala, dobio sredstva za formiranje dnevnika „Dan“. Ubistvo Duška Jovanovića izazvalo je šok u crnogorskoj javnosti. Uz osudu svih, posebno su mediji i opozicione stranke vršile ogroman pritisak za brzo rasvjetljavanje ovog slučaja. Sumnjajući u političku pozadinu ubistva, opozicija je optuživala vlast. Predrag Bulatović, tadašnji lider crnogorske opozicije:

„Ako se u najskorije vrijeme ne rasvijetli ubistvo Duška Jovanovića i ne pronađu izvršioci i nalogodavci, Socijalistička narodna partija smatraće Mila Đukanovića direktno odgovornim za to ubistvo.“

Odgovarajući na optužbe, tadašnji premijer Milo Đukanović, koji je list „Dan“ nazivao „glasilom KOS-a“, iznosio je kontraoptužbe da su vjerovatni nalogodavci Jovanovićevog ubistva krugovi sa kojima je sarađivao. A maja 2005. godine, u crnogorskoj Skupštini, na pitanje – šta bi rekao majci Duška Jovanovića, poslanicima odgovorio:

„Rekao bih joj da vas drži što dalje od svoje kuće, jer joj se već dovoljno nesreće dogodilo da bi mogla da pristane na jeftine političke manipulacije jednom tragedijom koja se dogodila, i to pri tome jeftinom političkom manipulacijom od strane ljudi koji bi, ako imaju zrno crnogorskog morala, morali osjećati odgovornost za ono što se dogodilo Dušku Jovanoviću. Vama neću reći šta je nama rekla majka Duška Jovanovića. Neću, jer želim da se razlikujem od vas. Ne želim da upadnem u vašu grešku i manipulišem jednom ljudskom i jednom porodičnom tragedijom. Dovoljno će biti ako vam kažem da je ovih dana imala kontakt sa predstavnicima državnih organa i da ono što je ona rekla apsolutno odudara od svega toga o čemu vi pričate.“

Do sada je za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića bio optužen jedino Damir Mandić, prethodno poznat kao Sportista, koji je uhapšen u Beogradu, nekoliko dana nakon ubistva, prilikom pokušaja da ode za inostranstvo. Sudski proces je trajao gotovo dvije godine. Mandić je negirao učešće u ubistvu Jovanovića, saslušan je niz svjedoka, a članovi njegove porodice su svjedočili prijetnjama koje je pokojni urednik „Dana“ dobijao u dužem vremenskom periodu, kako od određenih kriminalnih grupa, tako i od pojedinih osoba iz državnih službi. Viši sud, čijim vijećem je predsjedavao sudija Radovan Mandić, 27. decembra prošle godine, u prvostepenom postupku oslobodio je Damira Mandića odgovornosti za ovaj zločin. Šokirana prvostepenom oslobađajućom presudom Damiru Mandiću, opozicija je početkom januara predložila skupštinsku rezoluciju o odgovornosti policije i tužilaštva za nerasvjetljavanje ovog zločina, koja je odbijena većinom glasova vladajuće koalicije. Iako opozicija i dalje insistira da rasvjetljavanje ubistva Duška Jovanovića mora biti prioritet državnim organima, politički motivi ubistva više se ne pominju.

Bosanskohercegovački nerazjašnjen slučaj

U Bosni i Hercegovini je najpoznatiji slučaj sudskog procesa koji je imao političke konotacije bio suđenje za ubistvo zamenika ministra unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine Joze Leutara.

Ovaj maratonski proces završen je oslobađajućom presudom za svih šest optuženih. Dvije godine nakon atentata na Leotara, tužilac je pokušavao dokazati kako je motiv za ubistvo bio političke prirode. Tvrdilo se tada da je Leotar ubijen jer se protivio uspostavi trećeg entiteta. Tvrdnja je potkrepljivana iskazom zaštićenog svjedoka. Jedan od optuženih za ubistvo bio je i Željko Ćosić, doministrov vozač i pratilac, koji je u trenutku atentata također bio u autu i igrom sudbine preživio. Pet godina nakon oslobađajuće presude, Ćosić kaže da ovaj sudski proces jeste bio politički i montiran:

„Postoji dokaz – svjedok unaprijed plaća pola miliona maraka. Odluka tadašnje Vlade FBiH, na čelu sa Bičakčićem, bila je da se tek nakon drugostupanjske presude, znači kad bi Vrhovni sud potvrdio navode zaštićenog svjedoka, to shvati ozbiljno. Znači, od toga pa dalje. Protiv mene nije bilo nijednog dokaza. Bio sam osumnjičen da sam bio u bjekstvu. Uhvatila su me gospoda u uniformama državne granične službe i prebila. Rekli su mi da sam u bjekstvu, a nijedan državni organ nije znao za mene. Ta sumnja je bila jedini elemenat zbog koje sam držan u pritvoru dvije godine i dva mjeseca. Postoji i niz drugih stvari. Znači, sve nezakonitosti su svjesno rađene.“

Ćosićev branitelj Mirsad Sipović smatra da je postupak protiv njegovog branjenika i još pet optuženih, bio politički motivisan:

„Vidio sam mnoge nelogičnosti i neutemeljenosti u samoj optužnici i brojne dokaze koji su jedni druge isključivali i negirali, a s druge strane nisu bili na pravi način temelj za prvu postavljenu optužnicu, koja je kasnije preinačena u činjeničnom opisu u pogledu dana kada se navodno desio taj slučaj. Tada sam vidio da optužba jednostavno luta.“

Počinioci ovog ubistva, još su nepoznati. Željko Ćosić:

„Da bi se pronašao stvarni motiv odnosno razlog zbog čega je to počinjeno, predložio sam organima da ovaj proces okrenu naopako i da za zloupotrebu položaja odgovaraju oni ljudi koji su montirali sam sudski slučaj.“

Prema tvrdnjama učesnika ovog procesa, jedino Kantonalni sud u Sarajevu, koji je i donio oslobađajuću presudu, nije bio upleten u montirani proces. Advokat Mirsad Sipović:

„Ipak je bio interes da se jedan tako veliki i značajan proces završi na jedan regularan način, da bi građani imali povjerenje u naše pravosuđe.“

Pravosuđe u BiH učinilo je značajne pomake u reformi, u velikoj mjeri angažmanom međunarodne zajednice. Međutim, politički pritisci na pravosuđe, prema istraživanju Transparency International BiH, još uvijek su veliki. Srđan Blagovčanin podsjeća da je jedno od istraživanja ove organizacije apostrofiralo problem procesuiranja ljudi koji su nekada bili na vlasti:

„Tako da s tog aspekta možemo govoriti o nekoj vrsti revanšizma u procesuiranju korupcije. Ma kako to zvučalo strašno i ma kako to izgledalo pogubno, naprosto je činjenica da pogotovo niži organi u pravosuđu – mislim na entitetska tužilaštva – ne otvaraju takve postupke u vrijeme dok su ti ljudi na vlasti.“

Hrvatska (de)politizacija ratnih zločina

U Hrvatskoj, dva su procesa proteklih godina ponela atribut političkih – suđenje u slučaju Lora i proces bivšem saborskom zastupniku Hrvatske demokratske zajednice, zatim svoje stranke Branimiru Glavašu.
Iako će se Branimiru Glavašu, umirovljenom generalu Hrvatske vojske i zastupniku u hrvatskom parlamentu, uskoro početi suditi za ratne zločine počinjene u Osijeku 1991. godine, on osobno i njegova obrana, od prvoga dana istrage – koja je započela prije gotovo dvije godine – tvrde kako je u pitanju montirani politički proces. Glavaš je u svojim izjavama otišao puno dalje, tvrdeći da iza sudskog procesa osobno stoje hrvatski premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Govorio je kako je to osveta što ih je pobijedio na lokalnim izborima, nakon što je u travnju 2005. godine isključen iz vladajuće Hrvatske demokratske zajednice i nakon što je osnovao vlastitu stranku.

Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dr. Ivo Josipović, smatra pak kako u današnjoj Hrvatskoj, bez obzira na sve slabosti pravosuđa, više nisu mogući montirani politički procesi, karakteristični za doba staljinizma:

„Iako danas još uvijek imamo situacije u kojima politika ima određeni utjecaj na pravosuđe, rekao bih da generalno, politički montirani procesi, onako staljinističkog tipa, više nisu mogući. Čini mi se da je stupanj hrvatske demokracije prešao tu granicu i da je pravosuđe dostiglo relevantan stupanj neovisnosti da ta vrsta procesa više nije moguća.“

Novinar zagrebačkog tjednika „Globus“ Gordan Malić, koji se bavi temama pravosuđa i ratnih zločina, duhovito kaže kako u Hrvatskoj danas nije moguće montirati političke procese, ali je zato, one koji se vode, naročito kad su u pitanju suđenja za ratne zločine, moguće politički demontirati:

„To se događalo nekoliko puta. Javnost je u više navrata tome bila svjedok. Drastičan primjer je recimo bio početak suđenja za ratne zločine u Lori, kada su ključni dokazi nestajali iz suda preko noći, pritisak na svjedoke je bio javan i očit, optuženici su se – isto tako preko noći –pretvarali u bjegunce koje policija ne može naći i tako dalje. Dakle, naprosto vlast, ili nije bila zainteresirana za procesuiranje ratnih zločina ili je bila zainteresirana da se zločini ne procesuiraju.“

Analitičari političkih zbivanja u Hrvatskoj smatraju da je činjenica što je Glavaš isključen iz vladajuće stranke samo pogodovala da protiv njega krene istraga, koja možda ne bi bila moguća da je ostao pod moćnim kišobranom Hrvatske demokratske zajednice. Tada bi ga politika vjerojatno štitila, a danas kada više tu zaštitu ne uživa, smatra Gordan Malić, pravosuđu je omogućeno da radi svoj posao:

„Ukoliko se politika uopće uključivala u sam proces ratnim zločinima i istragu ratnih zločina u Osijeku, onda je to bilo na način da se uključivala u stvaranje elementarnih pretpostavki za vođenje tog procesa. A to su –
da omogući da se istraga kvalitetno napravi do kraja, da to rade profesionalni policajci, poput recimo Vladimira Sabera, a ne policijske marionete u rukama Branimira Glavaša, da svjedoci optužbe koliko-toliko budu zaštićeni, da se ne dozvoli teror nad sudcima ili javna kolaboracija sudaca sa optuženicima, kao što se događalo u slučaju Lora, i tako dalje.“

Profesor Josipović drži pak da je slučaj Glavaš silno politiziran. Tome je svakako pridonio Glavaš osobno, koji je koristio svaki pedalj medijskog prostora kako bi jednu istragu o ratnim zločinima pretvorio u politički montirani proces. Profesor Josipović smatra da je riječ o nečem posve drugom: Glavaš je pritiscima na sudstvo, koji su se onda pretvorili i u političke pritiske, uspio isposlovati povlastice, koji drugi optuženici za ratni zločin ne bi uspjeli:

„Što se tiče predmeta ,Glavaš‘, on je visoko politiziran u svim ovim događajima okolo. Čak bih rekao da su pod pritiskom politike, obrani u prilog možda iznuđene neke odluke. Međutim, globalno govoreći, ne vjerujem da će politika imati odlučujući utjecaj na konačni ishod tog postupka.“

Iako Glavaš tvrdi da se protiv njega vodi politički proces, on je u pritvoru završio tek kad je istražni postupak daleko odmakao i kad je bilo očito da slobodu koja mu je ostavljena, koristi za pritisak na svjedoke. Tada je stupio u štrajk glađu i sam doveo do pogoršanja zdravstvenog stanja, da bi istražni sudac prekinuo istragu i pustio ga na slobodu. Ponovno je pritvoren sredinom prošlog mjeseca, nakon podizanja još jedne optužnice za ratni zločin. Opet je počeo odbijati hranu, no za sada mu nije uspjelo da se ponovno dokopa slobode.

Hrvatska je – to ne pokazuje samo ovaj primer, već je to i ocena međunarodnih organizacija – najdalje u odnosu na ostale zemlje regije odmakla u depolitizaciji pravosuđa. Kako je to uspela – o tome govori Ingrid Antičević-Marinović, ministarka pravosuđa u vreme koalicione vlade pokojnog Ivice Račana, prve vlade nakon vladavine Franje Tuđmana:

„Mislim da se prije svega manifestirala jedna odlučna politička volja da se sankcioniraju ratni zločini. Tadašnja hrvatska vlada je zauzela jedan jednodušan stav i zaključak, koji je onda rezultirao vrlo konkretnim mjerama, na osnovu kojih su onda određena ministarstva, a naročito Ministarstvo pravosuđa, ali i Ministarstvo unutarnjih poslova, morala poduzeti čitav niz i normativnih radnji, kako bi bili odlučniji i uspješniji u procesuiranju ratnih zločina. Dakle, najprije se manifestirala ta jedna odlučna politička volja, a zatim smo vidjeli što je to, i u našoj normativi i u zakonodavstvu, to što priječi, odnosno što je potrebno promijeniti da bi u tom smislu bili efikasniji. Nakon toga je donesen zakon, kojeg mi ovako kolokvijalno, skraćeno zovemo ,Zakon o sudu za ratne zločine‘, kojim su se dale velike ovlasti glavnom državnom odvjetniku i predsjedniku Vrhovnog suda. Ako uoče da sudovi koji su po Zakonu o kaznenom postupku mjerodavni za suđenje u konkretnoj vrsti predmeta, ne mogu provesti takav postupak na adekvatan način, onda taj predmet delegiraju na mjesno nadležan sud koji sami odrede. Dakle, to su bile vrlo konkretne mjere koje su otklanjale ono što je priječilo jednu efikasnost u procesuiranju. Ja mogu sada reći da se tek tada praktički krenulo i sa uvjerenjem da ratni zločin nema nacionalni predznak i da –
ono što je dugoročno traumatiziralo Hrvatsku – mora biti uspostavljena kolika-tolika pravda upravo u procesuiranju ratnih zločina. Također moram napomenuti da smo promijenili i čitav niz zakona. Hrvatska je bila jedna od prvih zemalja potpisnica osnivanja Stalnog međunarodnog suda u Rimu. A iz toga je, također, proistekla njena obveza da uskladi svoje kazneno zakonodavstvo u suglasju sa Statutom tog suda. I tek otada mi imamo te procese koji su se otada počeli odvijati. Isto tako moram napomenuti jedan veliki angažman glavnog državnog odvjetnika, koji je onda izvršio reviziju postupaka protiv ratnih zločina gdje su optuženici bili srpske nacionalnosti. Svugdje ondje gdje nije bilo nikakvih dokaza da bi se uopće ušlo u postupak, jedan veliki dio takvih postupaka je obustavljen. Ta vlada je trpjela veliku kritiku javnosti. Mogu reći da je to možda bio i jedan od razloga gubitka vlasti. Dobivali smo, dakle, različite kritike, ali nitko nam nije mogao uputiti kritiku da se politika tada miješala u pravosuđe. Ja bih rekla da se tada, po prvi put, makla šapa politike sa pravosuđa. I tada nam nitko – čak ni opozicija koja je prema nama bila vrlo oštra – nije stavljao takve primjedbe. Onda imate jedan dio koji se može tumačiti kao jedna neefikasnost. Međutim, put do neovisnog pravosuđa ne možete postići dekretom. Ne možete ga postići čak ni onda kada se oficijelna politika makne sa pravosuđa. To je jedan postupak odlučnosti i političke volje. Ali ne samo one garniture koje obnaša vlast, već jednako tako i opozicije. Opće je poznato da smo mi onda, kao vlast, imali žestoku opoziciju glede ovakvih stvari, jer je pravosuđe već polako počelo pokazivati jednu samouvjerenost. A imali smo i velike opstrukcije. Samo pravosuđe je bilo žestoko napadnuto od strane tadašnje opozicije. Ti procesi se, međutim, ipak počeli odvijati.“

Na pitanje mogu li u procesu depolitizacije pravosuđa pomoći međunarodne organizacije i razni strani posmatrači, Ingrid Antičević-Marinović odgovara:

„Naravno da su oči javnosti, naročito evropskih institucija, pokazivale posebnu osjetljivost. I dan danas motre što se događa u našem pravosuđu. Dobar dio, odnosno sve, ovisi o nama, i mi moramo odraditi taj dio posla prije svega radi nas.“I pre izricanja presude, i u Srbiji, ali i u zapadnim medijima bilo je poprilično komentara i ocena da proces zapravo nije okončan jer nisu otkriveni nalogodavci i politički inspiratori premijerovog ubistva.
XS
SM
MD
LG