Mirjana RAKELA,Gzim BADŽAKU, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Ivan KATAVIC, Esad KRCIC i Dejan RADULOVIC
Od 4,5 milijuna stanovnika u Hrvatskoj, gotovo četvrtina su umirovljenici. Sredinom devedesetih i gašenjem stotina tisuća radnih mjesta prijetila je čak opasnost da na jednog zaposlenog dođe – jedan umirovljenik. Danas je taj omjer nešto bolji, iako još uvijek nepovoljan – 1:1,4 (1.100.000 tisuća umirovljenika na 1.400.000 zaposlenih).Umirovljenička bijeda u Hrvatskoj započela je početkom devedesetih pražnjenjem mirovinskih fondova za kupovinu oružja i u ostale ratne svrhe, a nastavila se do danas, osobito novom mirovinskom reformom i hrvatskim paradoksom – što duže radiš imaš manju mirovinu! Ako stari umirovljenici u odnosu na 1990. godinu primaju 50 posto manju mirovinu, novi čak i 30 posto manju od te polovice.
Ilegalna i 'legalna' pljačka mirovinskih fondova
Ivan Nahtigal, dugogodišnji predsjednik Sindikata hrvatskih umirovljenika, potvrđuje kako su hrvatski mirovinski fondovi pljačkani, legalno i nelegalno:
"Očito je da su se u ono ratno doba koristili svi izvori sredstava. Pa su, koliko znam po pričama – nemam nikakve dokaze za to – tada dosta ispražnjeni i ovi mirovinski fondovi. Druga stvar, u gazdovanju tim fondovima je također bilo problema. Recimo, davala su se sredstva poslodavcima da bi zapošljavali ljude, invalide, poslodavci su sredstva uzimali, malo pozapošljavali, pa potkazivali, a da zavod u to vrijeme nije uzimao ta sredstva nazad. Kasnije je to počelo da ide u pravnu proceduru. Ali, znate, onda je to bilo doba kad je važilo ono – što više jamiš, to si pametniji."
Nakon ilegalne, nastavljena je, kaže Nahtigal, i legalna pljačka mirovinskih fondova, i to raznim protuustavnim propisima, a najpoznatija je uredba hrvatske vlade iz 1993. godine, kojom je, umjesto usklađivanja mirovina s rastom plaća odlučeno da o visini sredstava odlučuje vlada:
"Donošene su uredbe kojima su ograničavana sredstva za isplatu mirovine. I to su ograničavana na taj način da je do kraja 1998. godine uzeto pola zarađenih mirovina."
Na umirovljeničke tužbe i prosvjede, u Hrvatskoj se pet godina oglušivao i Ustavni sud, a kad je konačno 1998. godine presudio u korist umirovljenika, Hrvatska je već bila toliko opljačkana i ratom oslabljena da je svakom bilo jasno da tih novaca više nema. I Račanova koalicijska i aktualna Sanaderova vlada počele su nadoknađivati oduzeto, ali sve je to, iako nazvano "povrat duga" – tek djelomično obeštećenje koje mnogi nisu ni dočekali.
Penzioneri na granici opstanka i u BiH
U Bosni i Hercegovini živi oko pola milijuna umirovljenika. Gotovo dvije trećine ih se ubraja u kategoriju izuzetno siromašnih, kaže naš sarajevski suradnik Ivan Katavić:
U Federaciji BiH živi nešto više od 310.000 umirovljenika. Od tog broja, oko 220.000 živi ispod granice siromaštva, kaže Šefkija Elezović, predsjednik Saveza udruženja umirovljenika Federacije BiH:
"Umirovljenici primaju između 250 i 270 maraka. To je i po evropskim standardima ispod granice siromaštva. U tom broju ima i 150 ekstremno siromašnih, koji primaju minimalnu penziju. Prema tome, oni su u jednom veoma teško položaju. Mislim da je to neprihvatljivo, žalosno i nedopustivo da se ta populacija, koja je cio svoj život posvetila izgradnji ove zemlje, koja je izgradila ova dobra koja se danas koriste, na takav način tretira od strane naših državnih organa, da im se ne omogućava jedan normalan, ljudski i dostojanstven život."
Ništa bolja situacija nije ni u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. U Republici Srpskoj živi oko 200.000 umirovljenika sa prosječnom mirovinom od 215 konvertibilnih maraka. Predsjednik Udruženja umirovljenika Republike Srpske Rade Rakulj, za ovakvo stanje u Republici Srpskoj najviše okrivljuje nadležne vlasti:
"Taj odnos Republike Srpske prema penzionerima se posebno ispoljava kroz suzbijanje zahtjeva da se mijenja Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju i da se mijenja Zakon o doprinosima. Jer, ne možete imati najniži dohodak u regiji po stanovniku i najmanju stopu doprinosa za penzije, a pri tom brže slati ljude u penziju nego zapošljavati."
Mirovine u Federaciji u posljednje vrijeme, porasle su za pet posto, ali su još uvijek daleko od one razine koju predviđa zakon. Resorni ministar rada i socijalne politike Perica Jelečević najavljuje niz aktivnosti kojim se planira poboljšati materijalni status ove populacije u Federaciji BiH.
Mirovinske reforme u Crnoj Gori
Crna Gora je već zagazila u mirovinske reforme. Kao i u Hrvatskoj, tako i u ovoj zemlji postoji prvi stup koji predstavlja klasično, obavezno penzijsko osiguranje, slijedi drugi koji je nešto bolji, ali predstoji uvođenje i trećeg stuba koji je na dobrovoljnoj osnovi i koji će omogućiti dodatan komfor budućim penzionerima. Međutim, kada je riječ o sadašnjim penzionerima, može se reći da spadaju u red najugroženijeg dijela stanovništva. I u Crnoj Gori na jednog umirovljenika dođe jedan i pol zaposleni, ističe naš kolega iz Podgorice Esad Krcić:
Podatak da od ukupno 95.000 penzionera, trećina prima penziju koja je niža od 100 eura, dovoljno ilustrativno govori o teškom materijalnom položaju najstarijih građana Crne Gore. Ako se tome doda da apsolutno najniže penzije iznose svega 54 eura, da je za puni radni staž najmanji iznos na penzionerskom čeku 134 eura, više je nego očigledno da fraza – "uživaju u trećem dobu", ne može da se primjeni na crnogorske penzionere, izuzev malobrojnih koji primaju najviše penzije od oko 600 eura. Odnos penzionera i zaposlenih se zadnjih godina drastično pogoršao, za razliku od ranijeg – jedan penzioner naprema sedam zaposlenih, sada na svakog penzionera dođe svega jedan i po zaposleni. To je, po ocjeni stručnjaka, svjetski fenomen, što se ne bi moglo reći za prosječnu penziju od 148 eura. Veliki broj penzionera u Crnoj Gori veoma teško živi, rekao je za naš program Veljko Golubović, predsjednik crnogorskog Saveza penzionera, koji ipak najavljuje izvjesno povećanje penzija:
"U julu se najavljuje usklađivanje penzija. Procent usklađivanja neće biti manji od 10 posto. Taj procent neće značajno poboljšati materijalni položaj penzionera kojima je penzija ispod 100 eura, ali hoće psihološki – doći će do saznanja da ipak nijesu zaboravljeni u državi Crnoj Gori."
U Srbiji na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner
U Srbiji je prosječna mirovina oko 90 eura, znači ima onih koji su debelo ispod toga prosjeka. Rijetki su iznad, ali ima i takvih. Na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner, podsjeća naš beogradski kolega Dejan Radulović:
Penzioneri prate sudbinu ostalih građana Srbije, a država čini sve kako bi ispravila ono što godinama nije funkcionisalo, kaže Zoran Panović, načelnik sektora za penziono i invalidsko osiguranje pri Ministarstvu za rad i socijalna pitanja:
"U zadnjih petnaestak godina bilo je dosta problema u tom sektoru. Na to je uticala pre svega opšta ekonomska situacija u zemlji. Zatim činjenica da se nisu plaćali doprinosi kod velikog broja poslodavaca. Takođe je porasla nezaposlenost. U Srbiji postoji još jedna činjenica, a to je nepovoljna demografska situacija, odnosno stanovništvo Srbije je jedno od najstarijih u Evropi."
U Srbiji na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner, bar kad je reč o Najvećem fondu zaposlenih, kaže Panović:
"Iz tih razloga je država na sebe preuzela obavezu, kroz Zakon o budžetu i kroz Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, da dotira fond. Te dotacije Najvećeg fonda zaposlenih iznose mesečno u procentima negde oko 33-34 posto, a ostalo Fond naplaćuje od doprinosa onih koji rade."
Po rečima ekonomskog analitičara Saše Đogovića, penzioneri su u takvom položaju da moraju da se pobrinu i za dodatne prihode:
"Penzijama se ne mogu pokriti ni troškovi minimalne potrošačke korpe, odnosno osnovne egzistencijalne potrebe. Što znači da su penzioneri upućeni na određene dodatne izvore, koji se uglavnom odnose na davanje dopunskih finansijskih sredstava od strane rodbine, doznake iz inostranstva, neko prodaje i imovinu ukoliko ima neke vrednosti u stanu…"
Mirovina od 40 evra
Penzioneri su najugroženija kategorija građana Kosova. Većina njih živi od 40 eura mirovine, koja je, kako ocenjuju sugovornici našeg prištinskog kolega Gzima Badžakua, manja i od socijalne pomoći i od koje se ne mogu pokriti troškovi ni za lijekove, a da se ne govori o drugim potrebama:
Predsednik Nezavisnog sindikata penzionera invalida rada Kosova Fatmir Fehmiju kaže kako su penzioneri Kosova ostali bez zakonske zaštite – na milost i nemilost UNMIK-ove i birokracije privremenih institucija Kosova, koji ne brinu o njihovim pravima i potrebama:
"To dokazuje kršenje zakona kojima su uređena socijalna i ekonomska prava građana i Zakona o invalidsko-penzijskom osiguranju posebno. O tome govori činjenica da se ne poštuju akti koje je donela Skupština Kosova, koja je na sednici 7. jula 2005. godine zatražila preduzimanje hitnih mera u zakonskom regulisanju prava iz penzijske i invalidske oblasti."
Penzioneri i invalidi na Kosovu su za vreme Miloševićevog režima bili diskriminisani, ali su diskriminisani i danas. Kosovskim penzionerima nisu isplaćene penzije iz fondova koje su oni stvarali od 1. januara 1999. godine, dok su od juna 1999. godine sredstva fonda nezakonito preneta u Srbiju, kaže Fehmiju i dodaje:
"Od 1. januara 1999. godine obustavljena je isplata penzija iz fondova svim penzionerima. Diskriminacija se nastavlja tako da penzije mogu dobiti Srbi i Crnogorci sa Kosova, međutim ne isplaćuju se Albancima."
Fehmiju ističe kako se dug Srbije prema penzionom fondu radnika Kosova treba ispuniti, iako izražava sumnju da će to moći da se ostvari, pošto se o tim pitanjima nije direktno razgovaralo tokom pregovora o statusu Kosova, u delu oko međusobnih obaveza Prištine i Beograda u ekonomskim odnosima.
Ispod životnog minimuma
Što se može učiniti da umirovljeničke priče ne bi zvučale onako kako ih je zabilježila Ankica Barbir Mladinović u Zagrebu:
"Radio sam. Imam auto, imam stan, imam vikendicu. Zašto sam radio cijelo vrijeme – 40 godina – kad ću to se sada morati prodavati? Jednostavno ne znam što raditi."
"Moj muž je jedini radio, imali smo dvoje djece, pa smo preživljavali. Digli smo i kredit i otplatili ga… Nisu bile bog zna kakve plaće, ali nekako je sve bilo jeftinije, pa smo mogli živjeti. Još smo se i bunili. A pogledajte sada, niti možeš kredit dignuti, niti išta. Ali kao eto imamo državu. Hvala lijepo za takvu državu u kojoj nemaš spokoja. Kud će duša ovim našim vođama? Oni imaju sve, a mi nemamo ni za preživljavanje. Neka probaju dva mjeseca biti na našoj penziji, pa bih ih onda pitala kako im je."
Ili kako je zabilježio Ivan Katavić među bosanskohercegovačkim umirovljenicima:
Ferid Hajdarbegović, umirovljenik iz Živinica, sa 39 godina radnog staža, danas živi od 280 konvertibilnih maraka:
"Ovo nije život, ovo je preživljavanje. Ovo je ispod svakog nivoa života jednog čovjeka. Ali, okolnosti su takve da se moramo snalaziti – neko malo od poljoprivrede, neko ima nekog svog u inostranstvu…"
Adela Vuleta, umirovljenica iz Vareša, iako ima nešto bolju mirovinu od prosjeka, kaže kako svaki mjesec sastavlja kraj s krajem:
"To je dovoljno da se preživi, bez ikakvog luksuza, bez razbacivanja, bez obnavljanja dotrajalih stvari, bez putovanja, bez ljetovanja, bez svega onoga što smo nekad imali."
Slično žive umirovljenici u jednom od najmlažih evropskih država – u Crnoj Gori:
"Penzije su svima jako male, a skupoća je velika. Radim nešto honorarno, inače ne bih mogao živjeti. Pare najviše odlaze na dadžbine i na hranu, najmanje ostaje za život."
"Meni je 65 godina. Pamtim, to su bila lijepa vremena. A danas nas je puno siromašnih u Crnoj Gori."
"Ja sam radio 32 godine i sada imam penziju 80 eura. Eto, to sam zaradio. Bez stana, bez išta."
"Siromaštvo je veliko. Ovdje je došlo baš teško vrijeme. Nikad nije bilo kao danas."
"Ima 75 godina. Pitam se koliko ću ja još živjet da bih živio bolje."
Evo priča i sa beogradskih ulica:
"Ne možemo sebi da priuštimo ni godišnji odmor, ni banje, ni izlete, ništa što nam treba. Pogotovo si to ne mogu priuštiti oni koji su bili prosvetni radnici. Niže slojeve, koji su imali radnička zanimanja da ne pominjem. Ne mogu da verujem da smo toliko uniženi i poniženi."
"Vučemo novine, skupljamo limenke i tako. Nisam školovana, imam malu penziju – 7.000 dinara. To nije dosta."
Kako biste opisali vaš život – život penzionera?
"Ne možemo si ništa priuštiti, ne možemo posetiti ni pozorište, ni kupiti neku knjigu…"
"Na izbore izađemo prvi, sve svoje obaveze prema državi ispunjavamo, međutim naš život je nikakav."
Kosovski penzioner dnevno može potrošiti samo jedan euro i 33 centa:
Profesora Ahmeta Ahamitija iz Prištine zatičemo u domu penzionera u tom gradu. U penziji je od 1993. godine. Živi od 40 eura penzije mesečno:
"Od toga ne mogu da kupim ni lekove. O duvanu ili kafi sa prijateljima da ne govorim. Kada ne bi bilo pomoći i brige članova porodice, ne bih mogao od penzije ni da preživim."
U istoj situaciji je i Hasim Barbatovci, koji je ranije radio u Ministarstvu obrazovanja, nauke i tehnologije:
"Teško je zavisiti od pomoći, makar vam pomagala vlastita deca. Zamislite, radio sam 40 godina i sada primam po jedan euro za svaku godinu rada u vidu penzije. To je manje od socijalne pomoći."
Sa setom se seća vremena kada se penzionisao:
"Penzije su bile relativno dobre, međutim, situacija se promenila. Penzioni fondovi su oduzeti Kosovu i evo u kakvoj smo situaciji."
Idriz Sulejmani, star 77 godina, igra domine sa svojim kolegama penzionerima. Nema dece, međutim:
"Preživljavam zahvaljujući deci od moje druge supruge. Izdržavaju nas njene tri kćerke. Inače, sa ovih 40 eura ne bismo uspeli preživjeti."
