Dostupni linkovi

logo-print

Siva ekonomija obezvredjuje rad


Ivan KATAVIC, Iva MARTINOVIC, Goran VEŽIC, Sead SADIKOVIC

U zemljama bivše Jugoslavije Prvi maj počinje ličiti na onaj iz 1886. godine - za malobrojne koji rade uglavnom nema radnog vremena ni adekvatnih socijalnih prava. A pristojna zarada - šta je to?
Odgovor na pitanje može li se u BiH živjeti od rada bio bi pozitivan kada bi bilo radnih mjesta i zaposlenja. To potvrđuju i sudionici naše ankete:

«Pa naravno da ne može. U ovakvim uslovima i u ovakvoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u kojoj se nalazi država Bosna i Hercegovina. «
«Teško. Neki ljudi jako dobro žive, recimo, a imate stvarno mnogo ljudi kojim teško pada to u odnosu na nekad, kako se nekad, maltene radovalo tome, izlazilo i malo se od čeg izać. A danas, nažalost, neko ima i previše, a neko nema ni za šta.»
«Može se živit, al vrlo teško. Prihodi su minimalni, tako da je izdržavanje porodica vrlo teško. «
«Ja mislim da nisu okolnosti koje određuju najbolje uslove, niti fer uslove, prvo da svi dobiju posao, drugo da svi žive od rada, ali mislim da se moramo sami boriti koliko god možemo.»

Podatke o poražvajućoj slici ogromne nezaposlenosti u BiH iznosi predsjednik Konferderacije sindikata BiH Edhem Biber:
«Problem je, nema dovoljnog broja građana koji rade. Preko 360.000 samo u Federaciji, a preko 525.000 u BiH ljudi je na biroima za zapošljavanje. Sad zasad moraju da žive od onoga što rade i što stvore. Smatramo da je jedan od prioritetnih zadataka borba protiv sive ekonomije i crnog tržišta rada i radne snage i mi ćemo, kada je u pitanju Sindikat, dati puni doprinos da se ove aktivnosti u potpunosti i do kraja izvrše, jer je to zaista ogromna rezerva za upošljavanje novih radnika, a zaposlenost je takođe rak rana ovdje.»

Sličnog je mišljenja i predsjednica Sindikata Republike Srpske Ranka Mišić:
«Sigurno je da je situacija u kojoj se nalaze radnici nezavidna, dakle na ivici siromaštva. I sigurno da na ovim prostorima u ovom trenutku zaista ne može živjeti od rada, odnosno od plate koju radnik dobije za posao koji obavlja. Naravno, ima izuzetaka, a to su oni koji imaju visoke plate, u odnosu na ove koji imaju ili nemaju uopšte primanja. Ali i te visoke plate su dovoljne samo za pristojan život i ništa više. Naravno, u ovom društvu imamo i jedan mali procenat privilegovanih koji raspolažu velikim bogatstvom i oni sigurno mogu da žive vrlo lagodno. Ali, većina građana živi veoma teško i nema uopšte razloga da slavi Prvi maj.»

Predsjednik Vlade Federacije BiH Nedžad Branković poziva na kreativniji odnos građana prema radnom mjestu i radu:
«Onaj ko radi, može živjeti od rada. Svi mi trebamo u sebi određene kreativne potencijale, koji postoje u svakom čovjeku, aktivirati da nađemo posao. Jer, zadaća države je da pravi ambijent i mi evo krećemo u takve intenzivne aktivnosti. Ali, svako od nas treba i sam da se potrudi. Ne može država svima otvoriti radna mjesta, treba stvoriti ambijent da kreativne sposobnosti pojedinaca, kojih ima u svakome, upravo rezultiraju sa većim brojem zaposlenih.»
Ma šta mislili državni i entitetski zvaničnici, građani BiH misle isto – jedni u ovoj zemlji mogu sve, a drugi ništa:
«Samo može jedna kategorija dobro da živi, a to je ta politička kategorija, koja ima izuzetno visoke i dobre plate, kao i javni sektor.»
«Od poštenog rada veoma teško. Veoma. A od nepoštenog očigledno da se može itekako dobro živjeti.»
«Ma koji političar nema vilu ili kuću ili vikendicu negdje?»
«Neko malo radi, zaradi milion, neko radi puno, zaradi 20 maraka.»

SRBIJA

Iako rade jedan od najtežih fizičkih poslova radnici koje smo zatekli na jednom od beogradskih gradilišta imaju samo za hleb i mleko:
„Pa živim tako što radim 16-17 sati dnevno, ne znam ni šta je subota ni šta je nedelja. Mogu da priuštim samo hleb i mleko. Sva sreća da imam gde da stanujem, još to kad bih plaćao ne bih mogao ni da preživim.“
„Vode da ne pijem - mogao bih, da ni našta ne trošimo.“
„Od svoga rada ne može se živeti u današnje vreme, samo hleba, ništa drugo.“
„Ni jogurta nemamo.“
Za razliku od razvijenih zemalja u Srbiji ni dugogodišnje školovanje nije garancija za dobar i lagodan život. Profesorka univerziteta u Beogradu kaže da sa svojom platom može pristojno da živi, ali pod tim ’pristojno’ podrazumeva samo hranu, komunalije i po neku knjigu:
„Za bilo šta drugo kao što su putovanja, više knjiga, više ploča, koncerti i takvi luksuzi - za to već mora posebno da se zaradi - da se objavi neka knjiga ili ako se nešto prevede ili tako neki stručni posao to se dosta slabo plaća u poslednje vreme.“
Ni oni koji bi tek trebalo da počnu da žive od svog rada, za koji se obrazuju, nisu optimisti. Student filozofije i student prava trenutno žive sa roditeljima koji ne mogu da im priušte sve što im je potrebno, a kada završe fakultet očekuju:
„U principu ne bih volela da radim u struci jer bi to značilo da radim u školi a u školama se stvarno ne isplati raditi. Ne znam tačno šta ću da radim, možda ću se baviti prevođenjem jer znam neke jezike i to je to.
RSE: Misliš da ćeš od toga moći samostalno da živiš?
„Ne, nadam se da ću se bogato udati.“
„Živim sa mamom i ja hoću da završim taj fakultet i nadam se da će nekako da bude bolje.“
Bolji život već mogu da obezbede neke delatnosti, smatra sociolog Vladimir Vuletić, i navodi primer intelektualnog rada. Međutim, kada je u pitanju klasičan manuelni rad situacija je drugačija i jako se teško živi, kaže Vuletić:
„Dakle, mislim pre svega na kategoriju nekvalifikovanih, polukvalifikovanih, ne samo zbog što su, naravno u relativnom smislu, niske plate nego i zbog toga što je posla zapravo sve manje za tu kategoriju zaposlenih odnosno onih koji traže posao.“
Tridesetogodišnjak zaposlen u državnoj instituciji živi sa roditeljima i ne razmišlja o tome da zasnuje svoju porodicu, jer to sa svojom platom ne bi mogao sebi da priušti:
„Prošle godine sam bio na letovanju posle desetak godina. Bilo je relativno skromno s tim što sam ja morao narednih 6 meseci da vraćam te dugove. Mislim da sam ne bih mogao nikako da preživim.“
Sa druge strane, tridesetogodišnjak koji radi u stranoj kompaniji ima sasvim drugačiju priču:
„Godišnji odmori uopšte nisu problem. Osim posla i kuće svakodnevnica se svodi i na neka zadovoljstva kao što su šoping itd. U planu mi je i da zasnujem porodicu jer sam u potpunosti sposoban za tako nešto.“
Jedna od novina koju je donela tranzicija je i privatni sektor, gde su posao našli neki od onih koji su proglašeni tehnološkim viškom ili čije su firme otišle pod stečaj:
„Nisam nezadovoljna platom ali s obzirom da ne radimo svi u kući, ne možemo da plaćamo sve račune i ne možemo da priuštimo neki luksuz sinu studentu kao što su nove patike, dukserica ili letovanje.“

HRVATSKA

Da li se može danas u Hrvatskoj živjeti od svoga rada?
„Ne može. Nikako. Premale su plaće, previše rada, previše poslova, previše traženja, a malo dobijamo. Premalo se cijeni ljudski rad danas.“
Kako onda ljudi žive?
„Ne znam. Stvarno ne znam. Postali smo madžioničari. Spajamo kraj sa krajem. Stvarno jako teško. Uspjevamo preživjeti pomoću kredita, zaduživanja na kartice, čekova i ostalog.“
„Vrlo teško, govoreći sa stanovišta malog obrtnika u ovoj djelatnosti umjetnosti i kulture.“
Kako drugi ljudi mogu živjeti od rada?
„Mislim da većina ne može živjeti od svoga rada, onoga poštenoga, a pravo govoreći, većina ne živi od poštenoga rada.“
Da li se može živjeti od svoga rada danas u Hrvatskoj?
„Mislim da može.“
„Može, ali treba puno raditi.“
Da li ti pomažeš majci i ocu i može li se od toga živjeti?
„U ovim godinama treba dosta raditi da bi se moglo preživjeti od svojih proizvoda.“
„Treba ljeti puno raditi da bi se zimi moglo bolje živjeti.“
Je li se može danas u Hrvatskoj živjeti od svoga rada?
„U principu teško i kako ko. Teško je naći posao i kada nađeš posao onda plaća nije dovoljna za jednu prosječnu obitelj. Prije je jedan mogao da radi i da izdržava svojim radom familiju od dva-tri člana. Nezaposlen sam. Iako imam visoku spremu i 22-23 godine staža, u ovim godinama naći posao je teško. A da nema neke druge rente, koju si stekao nekim legalnim, ali ne onim redovnim radom, ili nekim drugim načinom, bilo bi vrlo problematično živjeti. Posao naći kada se pređe preko 50, gotovo je nemoguće.“
Znači, onaj koji je osuđen isključivo na vlastiti rad, bez prihoda sa strane, teško je, bez obzira na plaću?
„Bez obzira na plaću. Uvijek postoji neki postotak ljudi koji mogu živjeti od plaće, ali većini je ta plaća nedovoljna za jedan normalni život.“
To su nam rekli Splićani o spoznajama iz svog vlastitog iskustva. A šta kažu oni koji vladaju brojkama i statistikama, poput predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimira Severa? I njemu smo postavili pitanje da li se može živjeti samo od svoga rada?
„Neki ljudi mogu živjeti samo od svoga rada. Neki mogu živjeti dobro i od svoga nerada. Činjenica je da ako gledamo rad u nekom klasičnom obliku, onda najveći dio građana Republike Hrvatske doista samo do svoga rada ne može živjeti jer svi pokazatelji govore kako naša potrošačka košarica pokazuje da prosječna plaća nije dovoljna za pokriće troškova četveročlane obitelji. Rijetko kada pokriće potrošačke košarice sa prosječnom plaćom prelazi pet posto. Umirovljenici, na žalost, ne uspiju doći ni do 60 posto pokrivenosti. S druge strane, neka druga istraživanja pak pokazuju da prosječnoj obitelji u Hrvatskoj mjesečno nedostaje negdje 25-30 posto sredstava potrebnih za preživljavanje tokom mjeseca. Ako obitelj ima bilo kakvih troškova, povrh onih redovitih, to uobičajeno znači problem za obitelj. Ako se u obitelji desi neki radostan događaj, kao što je rođenje djeteta, prva pričest ili krizma, redovito se moraju dodatno posuditi novci. Ako je riječ o smrti u obitelji, ili o svadbi, opet se to nikako ne može rješiti. I to traži neka dodatna zaduživanja. U cjelini gledano, Hrvati, zbog toga da bi mogli živjeti, moraju se dodatno zaduživati. To najbolje pokazuje i stanje duga. Upravo prema projekcijama nas iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, građani Republike Hrvatske bit će dužni kod poslovnih banaka nešto više od 100 milijardi kuna. Kada se gleda struktura duga, onda se vidi da gotovo pola toga duga otpada na kratkoročna, nenamjenska, gotovinska zaduživanja, na dopuštene i nedopuštene minuse po tekućim računima građana i na zaduženja po karticama, što u pravilu znači da se ljudi zadužuju zbog toga da bi zatvorili mjesec. Naravno da se od plaće, bez nekih dodatnih izvora prihoda, ili bez dodatnih zaduživanja, ne može živjeti u Hrvatskoj.“

CRNA GORA

Loše vrijeme i u hidrometeorološkom i u socioekonomskom smislu nije spriječilo crnogorce da izađu na proslavu Prvog maja. Ne jednom od prvomajskih uranaka bilježimo riječi penzionera Vehbije Šabanovića:

„Radnici nijesu došli ovdje, jer oni su izgubili vjeru u svoje firme koje su izgubili, oni su sa bolom ostali bez njih. Radnici su otišli na selo, nerednici ostali da nose telefone i da telefoniraju po svijetu da dobijaju pare da im dođu džabe“.

Ne slave, međutim, Prvi maj svi. Neki moraju da rade kao građevinska grupa koja zida kuću. Jedan od zidara kaže da se od tog posla može živjeti ali samo ako se non stop. Itina, on dodaje da je sve to «na crno», jer da druga;ije neije moguće živjeti.

“Ranije sam radio u Njemačku, tamo je bilo mnogo bolje. Radilo se isto ovoliko, ovom mjerom, ali pare su bile mnogo bolje. Za jedan dan ovog rada ovdje tamo imaš 100 - 120 eura, a ovdje 25 eura,” kaže naš sagovornik koji ni za Prvi maj nema predah.
Ljugzim Kajtazi sakuplja limenke i živi od svoga rada, ali dnevno može da zaradi najviše 10 eura.

Stana Nišavić i njena bijelopoljska fabrika „Rada“ ne slave praznik rada. Oni su u stečaju i od kada ih je kupio Dragan Brković, jedan od najuspješnijih crnogorskih biznismena, ta firma neuspješno posluje. I u predahu između štrajkova Stana će se boriti da očuva posao kako bi mogla živjeti od svog rada:

„Mislim da će Sindikat uspjeti pregovorima sa poslodavcem da završi posao. Mi se moramo braniti jer ipak ovi radnici nijesu žuti mravi u Crnoj Gori da ih gazi kako ko hoće. Mislim da ovi ljudi neće ostati na ulici. Naći će se rješenje“.

Sabahet Beli Hot prije trideset godina započeo je privatni biznis. Danas razmišlja da stavi ključ u bravu i njega pitamo može li se od rada jednog privatnika živjeti u Crnoj Gori?

“Od rada se uvijek moglo živjeti. Međutim, da bi rad imao svoju suštinu i svoju krunu moraš imati i djelove koji prate taj rada, moraš imati tržište, moraš imati kupca, moraš imati investitira, moraš imati bankarski sistem i još puno toga bi se moglo nabrojati šta je to sve potrebno za uspješnost rada od koga bi se moglo normalno živjeti. Posao se najčešće i dan danas dodjeljuje po sistemu bratstva, kumstva, prijateljstva. Ako nijeste član DPS-a, oprostitite molim vas, možete biti ekspert, možete biti Bil Gejts sve vam je to za džabe.”
XS
SM
MD
LG