Car je go

Zoran CATIC, glavni urednik Radija eFM u Sarajevu

31.03. 2007 - subota
Posljednji dan mjeseca marta. Još jedan mjesec koji je doslovno protrčao kroz moj život a da se ja nisam ni očešao o njega. Često u posljednje vrijeme postavljam sebi pitanja šta sam za svo to protraćeno vrijeme napravio. Izuzme li se redovni medijski posao – ništa bitno. Prepuštam se stihiji, navodnom tempu života koji ustvari sami sebi namećemo a da za to nema stvarne potrebe.
Bitne nam postaju trivijalne stvari a one iskonske, životne bacamo u drugi čak i treći plan.
Subota. Porodični dan. Osjećaj blaženstva i mira. Osjećaj sigurnosti. Konačno neko vlada situacijom...
Bože, kako sam glup ...Pa nije do mene ... Iluzije se ruše.
Danas je prvi dan nove federalne Vlade u BiH.
Neradni.

01.04. 2007 - nedjelja
Danas obilježavamo 10 godina postojanja Studentskog eFM radija. Obilježavamo. Ne slavimo. Organizujemo koncert alternativnih bendova. Bez govora, zahvala, dodjela diploma i priznanja.
Bez koktela i švedskog stola. Sav prihod za dvoje mališana. Teško oboljelih.
Karte kupuju svi. Organizatori, bendovi, obezbjeđenje, zvanice ...
Odziv mladih ljudi veći od očekivanog.
Odziv gradskih majki i očeva, kantonalnih vlastodržaca, kojima smo dostavili pozivnice na njihove mahagoni stolove, očekivan. Niko.
Logično.
Nema kamera - Nema smisla.

02.04.2007 - ponedjeljak
Federalna Vlada konačno dočekala svoj prvi radni dan.
Kao s nokta odbila sve amandmane Doma naroda Parlamenta FBiH koji je ipak usvojio budžet za ovu godinu. Usvojenim nezadovoljni demobilisani borci i razvojačeni branitelji. Misle da su prevareni, usvajanjem zakona pred same izbore za koji sada nema dovoljno para u budžetu.
Najavljuju proteste. Najavljuju i zdravstveni radnici. I prosvjetni radnici. I penzioneri.
Svi u odvojenim terminima. Valjda prema rasporedu koji treba da odobri Vlada.
Da se ne pravi bespotrebna gužva. Vlada mora voditi računa o tome da postoji red.
Red pred narodnim kuhinjama, koje za divno čudo nisu konstitutivne.

03.04.2007 – utorak
Današnji dan je obilježila još jedna promenada, što domaćih, što međunarodnih faktora Srebrenicom. Tačnije, dijelovima popločanog memorijalnog centra i opš(ć)ine. Ni koraka dalje. Ni na travu a kamoli recimo do kuća povratnika.
Obećanja, prazne riječi, cifre od kojih se vrti u glavi. Mediji uredno bilježe i prenose. Bez pokušaja da shvate suštinu farse koja im se odvija pred nosom. Majke Srebrenice, povratnici, dočekuju ih, dolazeći im na noge, dozvoljavajući već godinama da se njima manipuliše. Sve to me podsjeća na onu bajku. Car je go (lopov).
A onda, nakon što svi rekoše što im bješe pripremljeno, raziđoše se. Skupocjenim automobilima. Neko u Evropu, neko u ambasadu, neko kući u Banja Luku a neko u Vogošću.
Osta pusto mezarje. Da ne počiva u miru.

04.04. 2007 - srijeda
Poslanici državnog Parlamenta, usvojili budžet koji se broji u milijardama. Usput, usvojili su i povećanje toplog obroka. Sada, faktički sam iznos koji božiji, pardon, državni poslanici imaju za topli obrok, bez ostalih primanja je veći, nego invalidnina.
Podsjetilo me je to na događaj u kojem sam pokušao biti dobar domaćin. Ne mogu se sjetiti kojim povodom su se okupile kolege novinari iz BiH u zgradi državog parlamenta. Nakon odrađenog posla, nas četvoro odlučismo popiti kafu tu na licu mjesta, u kafeu hola zgrade zajedničkih institucija. Kao dobar domaćin, jer sam jedini iz Sarajeva, zovem konobara da naplati. „Marka četrdeset“ - kaže on. Ne rekoh, sve mi naplatite, imali smo tri kafe i kapućino. „ Znam“ kaže konobar, „marka i četrdeset“.
Pa ako je kafa ovako jeftina, mogu mislit kakav im je meni. „Fantastičan“, kaže konobar, „na meniju je sve što možeš zamisliti a ništa skuplje od pet maraka“.
Kontam se nešto - i treba tako.
Šta ako međunarodna zajednica, a kakva je ne bi me čudilo, zarad evroatlanskih integracija, u nizu zadataka i obaveza koje trebamo ispuniti, zatraži analizu stolice. Od koga će neg' od božijih, pardon, državnih poslanika. Njihova stolica, mora biti uredna i reprezentativna.
Bilo bi neozbiljno da nam se govno ispriječi na putu ka Evropi.

05.04.2007 – četvrtak
Najbolja supruga na svijetu, kao i uvijek, neposredno prije predaje bilo kakvog mog uratka, pretresa, sređuje, stilski dotjeruje i naravno komentariše (poslije ću prepraviti u kritikuje, dok pregleda ovaj dio). Slično je i kada je situacija obrnuta.
„Tebi je svaki dan priča o politici, pa zar nema ništa drugo, evo rukomet je na TV-u.“
Bosna i Hercegovina – Hrvatska. Drugi susret. Prvi u Sarajevu smo pobjedili.
Ovaj se igra u Ljubuškom. Komentator doslovno kuka da se prijatnije osjećao u Hamburgu na uzvratnom susretu rukometaša Bosne protiv HSV-a u polufinalu Kupa.
Publika pjeva himnu Hrvatske. Himni BiH zviždi. Zviždi i svakom napadu naših rukometaša.
Izgubili smo...Šutimo.
Valjda svjesni da se tu teško šta može ispraviti. U tekstu...

06.04.2007 – petak
Dan oslobođenja Sarajeva.
I ako nisam baš siguran...
Sloboda je relativna stvar.