Dostupni linkovi

logo-print

Administrativno „etničko čišćenje“


Ankica BARBIR - MLADINOVIC

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin i predsjednik Odbora za međuparlamentarnu suradnju Milorad Pupovac smatraju da je riječ o kršenju temeljnih ljudskih prava - prava na ravnopravan pristup sudovima, zbog čega traže hitno donošenja Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u Hrvatskoj, te izmjenu Zakona o hrvatskom odvjetništvu, koje, prema Pupovčevim riječima, ima najviše tarife u Europi:

„Ako imate tu vrstu zakona o odvjetništvu i ako imate odsustvo zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, onda možete vidjeti da se golem broj građana Republike Hrvatske nalazi u stanju potpune pravne nezaštićenosti.“

Među tih nekoliko stotina tisuća obespravljenih ljudi velik je broj izbjeglica i povratnika, a oni su, prema riječima Semine Lončar, i dodatno obespravljeni, budući da se njihovi slučajevi na hrvatskim sudovima razvlače i po 15 godina:

„Upravo svi naši dosjei koje imamo, a imamo oko 2630 predmeta, se odnose na dugotrajnost sudskih i upravih postupaka u procesima ostvarivanja prava, dokazivanja da taj neko nije kriv, ili toga što je već predmet spora.“

Među najdugotrajnijim procesima su oni koji se odnose na stanarska prava, a riječ je uglavnom o Srbima ili pripadnicima bivše JNA, ili članovima njihove obitelji, kojima je Ministarstvo obrane devedesetih otkazalo stanarsko pravo, bilo da su izbivali duže od šest mjeseci iz svojih stanova, ili im je pripisano „neprijateljsko djelovanje“, što oni ustrajno pokušavaju opovrgnuti:

„To je situacija gdje sud ne može utvrditi da postoje elementi i razlozi za otkaz stanarskog prava. To se toliko odugovlači u nedogled jer sud nije imao elemente na osnovu čega će prihvatiti tužbu za otkaz stanarskog prava. Prema podacima s kojima mi raspolažemo, još uvijek je aktivno oko 30 parnica koje se vode pred sudovima u Hrvatskoj, a započeli su 1992., 1993. ili 1994. godine.“

Milan Cvjetković je pak naslijedio obiteljsku kuću i imanje u Lici, kraj Gračaca, živi inače u Vodicama, ali je nakon Oluje odmah otišao u rodnu kuću i spasio nešto stoke, čime se mislio i ozbiljnije baviti, no hrvatska policija mu je oduzela i krave i konje, zbog čega je na sudu već punih 11 godina:

„Cijelu pokretnu imovinu moga oca je policija digla i dala mi potvrdu. Tu potvrdu imam i tužimo se od 1996. godine. Odmah sam pokrenuo parnicu, ali nikako ne mogu dokazati vlasništvo.“

Ogorčen je što se stalno dovodi u pitanje njegovo vlasništvo nad oduzetom stokom, pa Cvjetković već više od desetljeća uporno podastire sudu nove dokaze da je spomenuto blago pripadalo baš njegovom ocu i da je on jedini nasljednik:

„Bilo je 16 krava, pet-šest konja i oko 60 ovaca. Vratio sam se nakon Oluje i prikupio ono što se moglo skupiti. To sam hranio čak šest mjeseci. Oni su došli prebrojati koliko toga imam, uzeli i dali mi potvrdu. Tu potvrdu sam sačuvao i na osnovu te potvrde potražujem svoje.“

Ne zna više što činiti jer ga je već dosad istjerivanje pravde koštalo oko 2000 eura:

„Ponovo moram dati 3500 za proces koji je bio do sada i 4000 za novi. Jučer sam uplatio 7200 kuna. Zanima me hoće li mi to dati ili neće. Možda je to neka njihova taktika. Bez političke organizacije to se izvojevati neće. Ja ne odustajem. Moj pokojni otac je kod te stoke umro.“

Semina Lončar zaključuje kako je riječ o nevidljivoj diskriminaciji, pa i administrativnom „etničkom čišćenju“:

„Ono se događa na sudovima, u tijelima državne uprave, upravi za prognanike, gdje ljudi moraju ispunjavati godinama zahtjeve, dopunjavati ih sa novim dokazima da su bili vlasnici neke kuće. U upravnim postupcima imamo tihu diskriminaciju koja dugo traje i gdje se administrativnim putem provode etničko čišćenje koje nije toliko uočljivo, ali je ono i dalje vrlo snažno i vrlo prisutno.“
XS
SM
MD
LG