Borislav VUCKOVIC, savjetnik za društvene i humanitarne djelatnosti hrvatskog predsjednika
Subota, 3. veljačeSpadam u čudake koji još uvijek vole ići u kino i to sam na neku ranu kino predstavu. Moje lijene prijatelje uvjeravam kako je to nezamjenjiv užitak i već bi mi multiplex Cine-star, kako je rekao jedan od tih prijatelja Jovan Hovan, morao dati neku nagradu za promidžbu. Tako sam danas kasno poslijepodne pogledao Mel Gibsonov «Apokalypto». Dobra režija – dobar film, možda samo malo previše krvi u stilu Mel Gibsona. Ali način na koji je prikazan sumrak i propast civilizacije Maya i borba pojedinca zaista je upečatljiv i nagnao me da večeras potražim knjige moje mladosti o propalim američkim civilizacijama. (umjesto «zaista» greškom sam natipkao «zasita» i razmišljao da ostavim tu riječ jer dobro odražava «gušte» prema dobrom filmu u dvorani 11 s dolby -surroundom). Držim da bi bilo više nego dobro da i drugi manji gradovi, a ne samo Zagreb imaju takve moderne kino dvorane i to bi sigurno vratilo još više gledatelja u kina. Zato me raduje podatak da je lani, nakon mnogo godina, porastao broj gledatelja u kinima – 36 posto više nego godinu ranije i blizu tri milijuna gledalaca, a hrvatski filmovi i oni što uobičavam reći filmovi sa «štokavskog» tržišta imali su rekordni broj gledatelja. «Što je muškarac bez brkova» imao je više gledalaca nego razvikani i filmski loš «Da Vincijev kod». Ajde – nešto dobro - takozvana kolektivna pozitivna kino-psiho-terapija u porastu.
Nedjelja, 4.veljače
Neradna nedjelja je moj dan. Žena mi se ne miješa u brak. Ne moram se brijati, oblačiti odijelo, birati kravatu. Ima vremena za pročitati ono što sam propustio. U jednoj ruci žlica u drugoj novine - moja omiljena nezdrava nepristojnost. Listam «Feral» - utvrđujem gradivo – čitam ono propušteno. HTV – Nedjeljom u dva – gost slovenski sociolog i filozof Slavoj Žižek – moja generacija. Sve radim paralelno. I slušam, i čitam, i gledam i jedem i sve tako dok me nešto ne zaintrigira. O, što je to? Feral prelazi u vlasništvo EPH -a Nini Paviću. Naučilo me puhati i na hladno. I za to: «ne sviđa mi se to». Mada znam da je teško danas raditi profitabilni nezavisni tjednik, i mada je većina mojih kolega novinara pod krovom Europa-press holdinga sačuvala poštenje i neovisnost – ovo nije dobro. Grupiranje medija, medijske slobode, manipulacije… O tempora, o mores! - ili u slobodnom prijevodu kako zamjećuje moj duhoviti susjed odvjetnik Degen: «kocka je pala». Ponovno.
ponedjeljak, 5. veljače
Danas sam se zaželio Zagreba. Kad je završio posao spustio sam se do Britanca i onda po planu laganim hodom Ilicom, preko Cvjetnog placa do Gajeve i Zrinjevca i na Glavni kolodvor, pa na vlak za Zaprešić. U tim šetnjama, a upražnjavam ih dva, tri puta mjesečno srećem poznate, ali misli odlutaju i u prošlost, pa se sjetim koga sam sve sretao u prošlom i pretprošlom životu.
Kod spomenika Andrije Kačića Miošića sretnem kolegu novinara Peru Dukića. Što? U mirovini si? Sjetim se one njegove povijesne: Ako se budem rastajao ženu i djecu povest ću sa sobom. Još je uvijek s istom ženom, a i odrasla djeca su tu. Obećanje održano. «Ma, kakvi su to roditelji koji se ne mogu brinuti za svoju djecu do njihove šezdesete» - dodajem. Smijeh, rastanak.
Knjižara u Ilici, Peko cipele, skrećem ka Cvjetnom. Spomen ploča na rodnoj kući Vladimira Vidrića. Dižem glavu. I tu kuću žele rušiti. Poduzetnik Tomica Horvatinčić angažirao poznatog bečkog arhitektu Borisa Podreccu i u sprezi s gradskom upravom žele srušiti i preurediti središte grada između Cvjetnog trga i Gundulićeve. Civilne udruge, Urša Raukar, Vili Matula, Pero Kvrgić, nostalgični i nenostalgični građani s razlogom prosvjeduju da se mora čuti i glas javnosti. Estetikom protiv etike – kratko i točno komentira Feral Podrekin angažman. Pravoslavna Crkva, vlasnica Kina Zagreb diže svoj glas. Gradonačelnik Bandić - drvljem i kamenjem protiv civilnih inicijativa. Je li mu to pametno? Bolest Ivice Račana mogla bi uzdrmati i onako krhko jedinstvo SDP-a. Izborno zahuhtavanje osjeća se u zraku.
Utorak, 6. veljače
Ivica Račan je u rukama plastičnog kirurga svjetskog glasa doktora Milomira Ninkovića i njegovog tima. Čovjek je za rata iz Sarajeva došao u Hrvatsku, pa put Austrije, Njemačke, Amerike i stekao svjetsku slavu. Sad najednom postaje medijski poznat i kod nas. I svi ga hvale. Još jedno od mnogobrojnih licemjerja s ovih prostora. Ta hipokrizija koje bi se mnogi trebali stidjeti nastavlja se dalje. Na tisuće mladih, školovanih pametnih ljudi traži sreću u svijetu jer ovdje ne mogu dobiti posla. Svjetski potvrđenog Radmana ne primaju u Hrvatsku akademiju, a i Đikiću neki krugovi nisu skloni. Nisam, naravno, protiv stjecanja znanja i potvrđivanja u inozemstvu, ali sam protiv onih koji se kite tuđim perjem kao da je uspjeh nekog našeg čovjeka u inozemstvu i njihov naknadni uspjeh, a zavist je pritom legitimna. Sramota. Svaka čast Račanu i njegovoj obitelji. Pošteno plaćaju liječenje iz svog džepa.
Srijeda, 7. veljače
Lustracija! – držao sam da je to već «prežvakana» tema. Ali nakon poljskih događanja u crkvi i u Hrvatskoj su se našli novi pametnjakovići koji bi htjeli tvrditi da je naš komunizam bio strašan i još strašniji i mračniji od poljskog, češkog i istočnonjemačkog zajedno. Što da im čovjek kaže – možda, najbolje ono što duhovito predlaže predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić - Luce, a riječ je o modelu kako bi u nas valjalo provesti lustraciju: «Svi koji nisu bili članovi partije – ne mogu obavljati javne funkcije» – pa, da vidimo – tvrdi Luce. Svaka čast na duhovitosti, majstore.
Četvrtak, 8. veljače
Dan od telefoniranja – što poslovno, što privatno. Zove kuma Ljerka. U Amsterdamu je kod kćeri Nine i unuke Mile. Druga kći Ana joj je u Beču. Kuma Ljerka Jagić rođena u Banja Luci, studirala u Zagrebu, živjela u Beogradu. Udala se za Srbina, djeca iz miješanog braka. Tko je tad pitao za naciju. Poslije toga - rat - ludnica, bježanje i seljenja, kao i mnogima. Kći Nina danas u Amsterdamu udata za Nizozemca kojem je jedno od roditelja iz Surinama. Unuka Mila – globalna prelijepa mješavina. Tko će nju pitati za naciju i što će odgovoriti – baš se pitam?
Petak, 9. veljače
Lešinarenje medija nad Račanovom bolešću neukusno do boli. U Hrvatskoj Carla del Ponte. Najavila je završetak mandata, bez da su Mladić i Karadžić u Hagu. Kosovo i dalje nerješiva enigma. Ne znam koja je tema odvratnija. Sve me to vraća u kraj osamdesetih i početak devedesetih kad su ono Slovenci sa suzama i razlogom izašli s partijskog kongresa, a potom i hrvatska delegacija koju je vodio Račan. Gostovao je neki dan i Kiro Gligorov na Hrvatskoj televiziji. Rekao je kako je bio svjedokom kad je Europska unija nudila 5 milijardi nečega i da nas odmah prime u Uniju samo da se ne ratuje. Nek' se dogovorimo kao ljudi i raziđemo se ili ostanemo skupa u nekoj tvorevini. Kako svima odgovara, ali samo ne rat. Nije odgovaralo ni Miloševiću, ni Tuđmanu, ni glupanima koji nisu vidjeli kud sve to ide. Kako bih rado ovog petka pobjegao od sjećanja i stvarnosti – najbolje poslijepodne na psiho terapiju. Gdje? Naravno, u kino. Možda pogledam «BORATA» ….još jednom. Sad, vjerujem, razumijete bolje početak ovog dnevnika i zašto volim ići sam u kino.
