Dostupni linkovi

logo-print

Teksašani zapošljavaju Hrvate


Cijeloga dana stižu sami, ili po dvoje-troje. Iz svih krajeva Hrvatske i iz susjedne Bosne i Hercegovine. Svi motivirani oglasima koji za poslove u Iraku i Afganistanu nude stan, hranu i do pet i po tisuća američkih dolara mjesečno. Naš prvi sugovornik je iz Bjelovara:

„Interesira me posao, prije svega riješiti financijski problem. To je jedino što me je interesiralo, što me je privuklo, bez obzira na opasnost koja vjerojatno postoji. Vidjet ćemo. Saznat ćemo valjda više poslije intervjua.“

Koliko ste stari i koje je vaše radno iskustvo?

„Imam 36 godina. Nekoliko godina sam radio raznorazne poslove, od komercijalista pa nadalje, sve i svašta. Jednostavno trbuhom za kruhom.“

Svaki drugi zainteresirani s kojim smo razgovarali je iz Tuzle. Evo jednog inženjera rudarstva:

„Motiv je da se zaradi nešto novca. Zarada je više nego dobra. To je razlog zašto je ovoliko kandidata.“

Za koji posao ste vi zainteresirani?

„Kao ni svi ovi što su ovdje došli, nisam previše izbirljiv. Zainteresiran sam za ono što je na raspolaganju. Većina nas bi prihvatila 90 posto ponuđenih poslova na njihovim Internet stranicama, bez obzira o kakvom poslu se radi.“

Iako američka tvrtka KBR na svojim internetskim stranicama nudi i poslove u osiguranju osobama sa policijskim ili vojnim iskustvom, nitko od naših sugovornika nije baš zainteresiran. Evo još jednog Tuzlaka:

„Ima 32 godine. Zanima me bilo kakav posao.“

Jeste li vi bili u ratu?

„Jesam.“

Zanimaju li vas poslovi vezani za to iskustvo, tipa – osiguranje, policija i tako dalje?

„Ne, ne, takvo ništa.“

Ni drugi baš nisu zainteresirani za poslove sa oružjem:

„Ne, ne. To nisam nikada radio. Javio sam se zbog ponude drugih vrsta poslova.“

Čini se da su Amerikanci znali gdje potražiti ljude za rad u kriznim područjima Iraka i Afganistana. Pitali smo – je li vas strah od onog što vas tamo čeka?

„Nije nešto pretjerano. Rizik je dva-tri posto da se nešto desi u odnosu na ono što se kod nas dešavalo u prvoj polovini devedesetih. Svi na ovim prostorima smo na to ogluglali.“

„Nemam straha. Strah me je biti ovdje bez para. Kad nemam para za kruh, onda me je strah.“

Iako u manjini, javljaju se i žene. Nismo uspjeli saznati tko je u ovoj priči koga nagovorio:

„Od poslova me zanima mirovna misija. A suprug je elektrotehničar i ako za njega nešto ima, otišli bi u Irak.“

Nije vas strah?

„Nije.“

A djeca?

„Djeca su odrasla.“

Ljudi koji se nadaju poslu u Iraku i Afganistanu nisu djeca. većinom za sobom ostavljaju obitelj. Što obitelji misle, pitali smo:

„Ako se bude desilo da ostanemo dvije-tri godinice, račun će biti otvoren i mislim da im neće biti loše. Treba imati strpljenja da bi se došlo do nečega.“

„Ovako ću pomoći i familiji.“

Šta kaže familija?

„,Puno sreće‘. Nisu baš presretni, ali kad je situacija takva – situacija je takva, nažalost.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG