Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatsko-talijanske dvojbe i fojbe


Za talijansku stranu, sporne dijelove Mesićeva intervjua, koje RAI nije emitirao, objavio je tršćanski dnevnik Il Piccolo, koji je registrirao negativne reakcije talijanskih političara. Oni su unisono reagirali na navodnu Mesićevu izjavu da su Talijani bacani u fojbe iz osvete, da neće biti pregovora o naknadi štete talijanskim izbjeglicama i navodno odbijanje trojnog sastanka pomirenja hrvatskog, slovenskog, talijanskog, pa i sada, kad je Crna Gora nezavisna, njenog predsjednika.

O Mesiću su se negativno izrazili i talijanska ljevica i desnica, dok hrvatske reakcije nisu tako unisone. I u Hrvatskoj se našlo kritičara Mesićevih izjava. Tako je, primjerice, Slobodna Dalmacija, novina koja je nastala u otporu fašističkoj okupaciji, napisala da je: „Takva Mesićeva izjava začudila mnoge i u Hrvatskoj, koji su je ocijenili netaktičnom i pretjeranom jer je on zapravo time opravdao zločine iz osvete“.

Mesić je onda morao i hrvatskoj javnosti govoriti jednostavnu lekciju iz složene povijesti:

„Treba priznati istinu i na jednoj i na drugoj strani. Međutim, u Italiji se govori samo o tome da su postojale fojbe i da su neki nevini bacani u njih. To priznajem, ali treba reći što se dogodilo prije. Jesmo li mi okupirali Italiju? Jesmo li mi otvarali logore u Italiji? Jesmo li mi ubijali žene i djecu u Italiji? Treba priznati istinu.“

Ne samo talijanskoj, nego i hrvatskoj javnosti treba ponavljati lekcije iz povijesti, koja se više od desetljeća i po sustavno briše. Govori nam jedan od njenih svjedoka, Milivoj Lalin, koji je bio srednjoškolac kad su ga
talijanski fašisti uhapsili u Splitu:

„Transportiran sam u zatvor Šibenik gdje sam osuđen na višegodišnju robiju. Tada sam imao 17 godina i tri mjeseca.“

Lalin je deportiran u Italiju. Nakon pada Italije, do pada Njemačke, bio je u Buchenwaldu.

Mate Peko iz Gradca je imao osam godina kad je bio zatočen u talijanskom logoru u Pločama. Njega je spasio pad Italije:

„Ja sam se razbolija od stomačne bolesti i jedva sam spasija glavu. Sva srića, kapitulirala Italija pa su nas pustili. Mene je brat nosija jer nisam moga hodat od te bolesti.“

Najgori talijanski logori su bili na otocima Pagu i Molatu. Molat, i kasniju deportaciju u Italiju, preživio je Branko Lovrin iz Malog Iža, koji je tamo odveden u ljeto 1942. godine:

„Imao sam 12,5 godina, a sestra je imala tek sedam mjeseci.“

Lovrin je predsjednik Udruge antifašističkih boraca Zadarske županije:

„Tražimo da se već jednom raščiste naša pitanja i da se da obeštećenje svima koji su bili u logoru, logorašima. I Talijani antifašisti su bili sa nama u logoru, ali su oni obeštećeni. Samo mi Dalmatinci nismo.“

Lovrin napominje i da je hrvatska vlada osigurala 35 milijuna dolara za imovinu esula i optanata - koje Italija doduše neće da preuzme - ali da za njih nije predviđeno ništa:

„Bili bismo završili određene škole ranije da toga nije bilo. Mnoga tadašnja djeca i danas imaju traume vezane za sve to.“

Stipe Mesić je u nedavnom razgovoru za Hrvatski radio dao za pravo bivšim logorašima, potvrdivši da bi i oni mogli biti obeštećeni:

„Te zločine i ta razaranja radila je talijanska okupaciona sila. Najveće zločine činili su fašisti. Mi držimo da su postojeći ugovori perfektni i mnogi u Italiji to ponavljaju. Mislim da je time sve riješeno.“

Ni talijanska strana ne smatra da treba mijenjati Rimske i Osimske sporazume, koje je s Italijom potpisala bivša Jugoslavija, ali za razliku od Mesića oni misle da, ne dirajući te ugovore, još ima prostora za razgovor o naknadi štete talijanskim izbjeglicama.

Apsurd hrvatske situacije je da najveću potporu Mesiću u njegovim stavovima daju žrtve talijanske okupacije, upravo oni koji bi, ako bi se postupalo mimo postojećih sporazuma i ako bi u tome bilo reciprociteta, i sami mogli dobiti nekakvu naknadu za svoje patnje i imovinu.
XS
SM
MD
LG