Dostupni linkovi

logo-print

Politički čvor


Tačnije: da bi Crna Gora koračala u bolju budućnost potrebno je stvoriti čarobni kompromis između interesa vlasti, opozicije i interesa jedinstvene države. Pitanje je samo – da li je to moguće?

Protekle sedmice, tokom razgovora sa predsjednikom Crne Gore Vujanovićem, srpski mitropolit Amfilohije, zahtijevao je da se u novom crnogorskom ustavu ne određuje naconalnost crkve. Pozivajući se na evropsku praksu mitropolit Amfilohije je konstatovao da se ustavom nikada – crkvi koja je univerzalna – ne može pridavati nacionalno značenje.

Ideji mitropolita Amfilohija načelno se nema što prigovoriti. Problem je, samo, što on traži nešto što sam ne poštuje: mitroplit Amfilohije predstavlja srpsku crkvu u Crnoj Gori, dakle nacionalno određenu vjersku zajednicu. Osim toga, sam mitropolit Amfilohije je postao evropski poznat - ne samo što je početkom devedesetih podržavao ratni pohod na Dubrovnik - nego što je branio da se crnogorski građani na krštenjima u crnogorskim crkvama izjašnjavaju kao Crnogorci. Jasno je, dakle, da sadašnji zahtjev o nadnacionalnoj crkvi ima samo jedan motiv: da se nikako i nikada ne pomene postojanje crnogorske crkve. Priča o navodnom konsenzusu služi mitropolitu Amfilohiju samo da - eliminiše konkurenciju.

Krajem sedmice se i Narodna stranka uključila u priču o saglasju u Crnoj Gori. Prvak te stranke Predrag Popović predložio je da se – u interesu deblokade rada na ustavu – po strani ostave sva sporna pitanja i da se stari ustav amandmanski dopuni detaljima koje traže Evropljani. To u praksi znači da bi ostao i sadašnji naziv srpskog jezika i sadašnja rješenja o manjinama i sadašnji položaj vjerskih zajednica. Zauzvrat, Narodna stranka predlaže da opozicija ne traži izbore narednih godinu dana.

Djeluje kao primamljiv prijedlog - ali samo za srpsku opoziciju u Crnoj Gori: ostala bi obilježja Crne Gore kao srpske države a samo bi se skratio rok za nove izbore sa četiri godine na dvije. Zato ideja Narodne stranke ne liči na potragu za konsenzusom već na želju da se, na mala vrata, uvedu novi izbori.

Istini za volju, nije se ni crnogorska vlast pretrgla u potrazi za svestranačkim dogovorom. Odbijajući inicijative o zamrzavanju spornih pitanja, Miodrag Vuković, visoki funkcioner DPS-a je optužio stranke iz opozicije da izbjegavaju postizanje dogovora. Vuković je naglasio da je njegova stranka spremna na zdrav i međunarodno prihvatljiv kompromis o novom ustavu.

Djeluje zanimljivo da nije jednog detalja: ako vladajuća koalicija zaista želi zdrav kompromis valjalo bi prvo da postignu saglasje – unutar koalicije. Neozbiljno je tragati za kompromisom oko naziva jezika kada depeesovci zagovaraju ime crnogorskog a socijldemokrate južnoslovenskog jezika; nije logično govoriti o ravnopravnosti vjesrkih zajednica ako crnogorski predjedsjednik priznaje samo srpsku crkvu...Da bi stvarno mogli govoriti o konsenzusu, ljudi iz vladajuće koalicije prvo moraju da nađu konsenzus među sobom.

U stvari, opisana tri prijedloga otkrivaju glavni problem crnogorske sadašnjice: kada se ovdje govori o kompromisu ili konsenzusu, najčešće se želi ucijeniti druga strana. To u prevodu znači da će politički čvor u Crnoj Gori opet morati da presječe neko iz Evrope, samo što ovog puta neće biti izaslanik Havijera Solane nego najvjerovatnije predstavnik Venecijanske komisije. Djeluje ponižavajuće ali je logično: kada crnogorski političari ne umiju da se dogovaraju opet će im neko sa strane servirati dogovor.
XS
SM
MD
LG