Dostupni linkovi

logo-print

Smanjen broj Crnogoraca na listama za zapošljavanje


Intervju sa Branimirom Bojanićem, direktorom crnogorskog Zavoda za zapošljavanje.

RSE: Gospodine Bojaniću, kakva je prema najsvježijim podacima, trenutna situacija i koje su opšte karakteristike, odnosno specifičnosti domaćeg tržišta radne snage?

BOJANIĆ: Trenutna situacija, ako se misli na broj nezaposlenih, je da su trenutno na našim evidencijama 38.722 nezaposlena lica, da je to smanjenje za nekih 13.000 u odnosu na isti period prošle godine, da smo u odnosu na 31.12. 2005. to smanjili za nekih 10.000, što je bilo i projektovano ekonomskom politikom za ovu godinu, a da su neke od karakteristika tržišta u ovoj godini, odnosno prenešene karakteristike iz prošlih godina. Imamo strukturnu nezaposlenost, dijelom je ona i frikcijskog karaktera. Znači, ne radi se više apsolutno o konjukturnoj nezaposlenosti. Imamo u okviru nezaposlenih ispod 50% žena, na nivou od 20% ukupne nezaposlenosti mladih do 25 godina, te nivo tražnje koji je u ovoj godini eskalirao, rekao bih uslovno, jer taj izraz mnogo znači. Ali smo iznenađeni i u Zavodu za tolikom tražnjom, zvaničnom tražnjom na tržištu rada, jer poznato je da smo mi jedna od rijetkih zemalja koja je to zadržala kao zakonsko rješenje: besplatno oglašavanje slobodnih radnih mjesta za poslodavce. Dakle, mi tri puta nedjeljno oglašavamo slobodna radna mjesta u sredstvima javnog informisanja. Tu mislim na štampane medije, tako da je vrlo lako provjeriti nivo tražnje, ako je nekome do toga. U toku ove godine je bilo do danas 39.148 slobodnih radnih mjesta oglašeno. To je u odnosu na prošlu godinu kada je bilo 28.773, povećanje od skoro 11.000, da je do sada objavljeno oko 9.226 oglasa na neodređeno radno vrijeme, što je jedan poseban kvalitet, jer u posljednje tri, četiri godine dešavalo nam se da godišnje objavimo oko 10.000 radnih mjesta ne neodređeno vrijeme, a ako je priliv onih koji prvi put traže posao, znači generacijski priliv od oko 7.400 godišnje, onda shvatate tu specifičnost i tržište rada u Crnoj Gori u ovom periodu neobične.

RSE: Da li podatak koji govori da je u Crnoj Gori došlo do poklapanja tražnje i ponude radnih mjesta predstavlja rezultat ozbiljnog disbalansa u strukturi radne snage, odnosno potreba tržišta?

BOJANIĆ: Imamo u ovom trenutku veću tražnju nego što je ponuda. Više se traži radnika nego što imao nezaposlenih lica. Na prvi pogled ne bi bilo problema pri zapošljavanju da je to tako jednostavno. Ako imate po jednom nezaposlenom oglas i nešto malo više u toku godine onda bi, onako matematički gledano, to bio riješen problem. Međutim, nije. Rekao sam već da je nezaposlenost u Crnoj Gori strukturnog karaktera. To znači da ponuda ne odgovara u svemu tražnji. Imamo jako velik broj zvanja koja se traže od strane poslodavaca koje mi nemamo. Imamo jako veliki broj zanimanja na strani ponude koje poslodavci ne tražei svega 45 do 48 zanimanja gdje se slažu tražnja i ponuda i u kvalitetu i u kvantitetu. Tako da strukturni disbalans koji nam se javlja na tržištu rada će nam biti potreban u narednom periodu kroz razne forme aktivne politike zapošljavanja, a najčešće kroz prekvalifikacije, dokvalifikacije. Mi to jednim imenom zovemo priprema za zapošljavanje - učiniti da ponuda koju trenutno imamo bude što više usklađena na tržištu rada. Naravno, to ćemo mi da radimo za nezaposlenim licima, ali isto tako ćemo tražiti, što je i zaključak Vlade od avgusta prošle godine, da se i upisna politika u srednje stručno obrazovanje i srednje obrazovanje uopšte, kao i smjerovi srednjeg obrazovanja, usklade sa potrebama tržišta rada, da se ne bi dešavalo kao što se dešava da srednje stručno obrazovanje i dalje izbacuje tehničare tekstilno-kožarskog smjera, a poznato nam je da tekstilna industrija, kožarska industrija ili ne postoji ili je u velikoj krizi, ne zapošljava te ljude i automatski ih regrutuje za programe prekvalifikacije koje je radio Zavod. Pravimo dupli trošak i mi i oni i onda bi trebalo i oni i mi u narednom periodu da taj disbalans koji postoji, strukturni disbalans prilagodimo tražnju na tržištu rada i pojednostavimo svima život.

RSE: Period privatizacije podrazumijeva izvjestan broj takozvanih tehno-ekonomskih viškova. Prekvalifikacije i dokvalifikacije vjerovatno predstavljaju često i jedino rješenje za značajan broj nezaposlenih. Kakva je trenutno situacija na tom polju, odnosno da li bi trebalo posvetiti više pažnje obrazovanju odraslih?

BOJANIĆ: Govorite sad o suštinskim stvarima. Pomenuli ste privatizaciju i ostanak bez posla ljudi koji dožive, čiji kolektivi dožive tu privatizaciju. Ja bih se vratio malo na vrijeme kada je vršeno prestrukturiranje privrede, ono je vezano i za privatizaciju, ali radili smo fizibiliti studije za prestrukturiranje velikog broja kolektiva i vrlo interesantno je bilo da čitamo u gotovo svakom izvještaju da u kolektivnima postoji višak radnika, oni ga nijesu krstili ni kao tehnološki višak ni kao nekako drugačije, nego kao višak radnika, a u narednom pasusu se govori da u tim istim kolektivnima postoji manjak radnika koji bi bili spremni, sposobni i koji bi iznijeli nove proizvodne programe koji bi mogli da stoje pored trake, koji bi mogli da proizvode osam sati. Ovdje se mislilo vjerovatno na višak radnika koji su u poznim godinama starosti, koji imaju jako veliki radni staž, koji su zbog situacije na ovim prostorima desetak, pa možda i više godina bili u situaciji da ne stiču tu radnu kondiciju, da je ne održavaju, nego prosto zbog tih događaja i sankcija i zbog svega ostalog su na neki način ispušteni u tom dijelu.
Privatizacija će da riješi taj uočeni problem. Ona će određen broj ljudi ostaviti bez posla, ali isto tako ako ti kolektivi misle da od te firme misle da posluju kako treba, odnosno da ostvaruju profite oni će morati da te otpuštene radnike nadomjestit sa novim radnicima. Najsvježiji primjer je privatizacija Željezare. Oni su rekli da im je oko 500 radnika tu višak i da će sa 1.500 da radi, ali vremenom će u startu da traže 100 novih radnika sa Biroa rada. I oni su svjesni obnavljanja radne snage i to će da radi. Može se trenutno desiti da ostanu bez posla, ali tu šansu dobijaju nove generacije koje možemo tamo zaposliti.
Što se tiče načina rješavanja pitanja ljudi koji ostaju kao tahnološki viškovi ili kao viškovi bez posla ja često govorim kolegama da vrlo olako shvatamo značaj riječi socijalni program, jer socijalni program nije dobijanje otpremnina i odlazak na Biro. Socijalni program po meni je program koji omogućava da ljudima koji su proglašeni za tehnički višak ili višak od odlaska iz fabrike do dolaska na Biro riješi svoj ravnopravni status ili kroz prekvalifikaciju ili kroz preduzetništvo ako su spremni i sposobni da to rade ili kroz zapošljavanje kod drugog poslodavca kojem bi se isplaćivale premije za to što je primio takvo lice ili kroz kombinaciju svih ovih mjera koje sam vam nabrojao i to je najbolji način da se njima pomogne, jer je to pravi socijalni program. S tim da treba stalno govoriti da ako neko sa 50 godina ode sa radnog mjesta njemu treba još 15 godina, trećina radnog vremena, do penzije. Tih 15 godina nije šala ni za njega ni za Zavod jer tu treba naći rješenje, iako zakon predviđa da ljudi sa 25 godina staža mogu bit na Birou do penzionisanja uz te minimalne mjesečne nadoknade uz doplatu zdravstvenog i penzijskog staža. One jesu minimalne, ne bi oni bili stimulisani da provedu taj radni dio vijeka na Birou, nego zbog toga što nijesu stimulisani da za čekanja potraže posao, ja sam samo rekao koje mogućnosti postoje uz našu pomoć, da bi na taj način obezbijedili egzistenciju i sticanje svih ovih kasnijih beneficija, mislim na penzionisanje i ostalo. Prekvalifikacija jest nužna i kada su oni u pitanju, prekvalifikacije jesu nužne kada je rješavanje strukturnih disbalansa u ponudi važno, tako da je edukacija, obrazovanje, prekvalifikacija jednom riječju obrazovanje odraslih jedna od suštinskih mjera aktivne politike zapošljavanja koju sprovodimo, iako sistem nije u svamu završen.

RSE: Koje su najugroženije grupe na tržištu radne snage i koliko je urađeno na zapošljavanju hedikepiranih lica?

BOJANIĆ: Zavod za zapošljavanje, pored ovih 38.000 nezaposlenih lica, u toj strukturi ima oko 2.600 lica koja su lica invalidi rada II i III kategorije i ima oko 600 lica kako se to kaže kategorisane omladine invalida. To je 5% ili je tu približno ukupno je nezaposlenosti i to je jedan respektabilan podatak koji vas tjera da nešto preduzimate jer je to samo jedan od ranjivih grupa, odnosno teže zapošljivih grupa i onda ste prisiljeni da preduzimate mjere iz aktivnih politika zapošljavanja da biste pomogli tim grupama. Mi smo do sad rješavali pitanje nezaposlenosti invalida na nekoliko načina. Prvo što smo radili jeste da poslodavcima koji zaposle invalidna lica omogućimo kroz nepovratna sredstva koja daje Zavod tom poslodavcu da obezbijedi to radno mjesto. Tu su ipak neke specifične karakteristike kada su invalidi u pitanju. Mislim na radno mjesto. Drugi način je bio da nazaposlenim licima dodijelimo kredite za samozapoljavanje pod nešto povoljnijim uslovima i rokovima nego što su krediti za uslovno rečeno zdrave. Treći način su povremene radionice za invalidna lica koje organizujemo jednom ili dvaput godišnje u trajanju od dva do tri mjeseca na kojima oni izrađuju prigodne čestitke, poklone vezano za datume kao što je Nova godina... što se pokazalo takođe veoma uspješnim. Četvrti način rješavanja pitanja nezaposlenosti je to što ćemo, nadam se, brzo jer to ipak za naše rezone malo duže traje, napraviti taj proizvodni kapacitet u Podgorici gdje bismo zaposlili ukupno 140 – 160 lica, zavisi od broja smjena koje ćemo uvesti, gdje bi se proizvodio tekstil i jednostavna obuća, a 60% tih radnika bi bilo, najmanje 60% bi bila invalidna lica, kategorisana omladina i invalidna lica II i III kategorije. To je jedan ozbiljniji pokušaj zbog toga što nijesmo zatvorili finansijsku konstrukciju do sad to nijesmo uradili, a inače sve druge pripremne radnje od dobijanja lokacije do izrade tehnološke dokumentacije, izrade fizibiliti studije za samu fabriku smo završili tako da je ostao samo taj dio zaokruženja finansijske konstrukcije. Do sad smo obezbijedili mi jedno 340.000, Vlada je iz Fonda, odnosno iz budžetske rezerve obezbijedila 100.000, a nadam se da ćemo, što smi i čekali sad, iz prve ozbiljnije privatizacije koje su u toku obezbijediti ostatak i početi izgradnju te fabrike, s tim što bih rekao da je to možda ako bi problem podijelili u petine, jedna petina problema takvog načina zapošljavanja, drugo je osposobljavanje, odnosno trijaža pa onda osposobljavanje invalidnih lica da bi se zaposlili u toj fabrici što je u toku. Treće je sami menadžment fabrike, računam da ćemo moći i invalidna lica sa visokom stručnom spremom i sa određenim preduzetničkim znanjima, uključit u menadžment. Četvrto i na dalje bi bilo kontinuitet proizvodnje, plasman na tržištu i ono što je možda jednako važno, ako ne i važnije stvaranje ambijenta u kome bi oni kroz poreske olakšice i kroz ostale beneficije koje bi im država omogućila bili ravnopravni na tom tržištu, jer sigurno je da neće moći bit ravnopravni ako im se na taj način neomogući kroz neke beneficije da to budu. Dakle, zasad postoji uredba Vlade o smanjenju poreza i doprinosa na plate tih lica ako se zaposle, što bi se moglo koristiti, ali mislim da postoje i druge beneficije koje bi trebale da ta fabrika ima da bi bila konkurentna na tržištu.

RSE: Koliko učešće u nastojanjima za smanjenje nazaposlenosti zauzima samozapošljavanje i da li Crna Gora ima mogućnosti da i pored postojećih kredita uloži i dodatna sredstva u individualne projekte koji bi podrazumijevali zapošljavanje pojedinaca ili čak čitavnih porodica?

BOJANIĆ: Krediti za samozapošljavanje se dodjeljuju pet, šest godina unazad i do sada je podijeljeno oko 7.700 kredita, 12.764 lica su našla zaposlenje kroz taj vid zapošljavanja i za tu namjenu smo dali oko 38 miliona eura ili nešto malo više. Dakle, to nimalo nije naivan program koji je, takođe, jedan od krunskih ili ključnih programa aktivne politike zapošljavanja pored prekvalifikacija, odnosno pripreme za zapošljavanje. To je možda jedini program koji i ubuduće ima opravdanja da se odvija na ovakav način. Možda će se promijenit način na koji će se ljudi koji budu uzimali sredstva za ovu namjenu obučavati za biznis. Na tome trenutno radimo i uslovićemo svakog ko bude želio da dobije kredit za samozapošljavanje da mora proć obuku iz elementarnih znanja iz biznisa, jer smo primijetili da je to izuzetno potrebno i izuzetno važno.
Mala i srednja preduzeća, odnosno mikrobiznis na zapadu imaju izuzetno visoku, kako ekonomisti kažu, smrtnost. U prvoj godini možda 70-80% njih propadne. Naredne godine još onih 10% preživi i možda tamo 5 maksimalno 10 u nekim povoljnim uslovima. Na ovaj način bi se oni mogli finansirati uz finansiranje toga rizika i zato što oni u krajnjem slučaju imaju tu komponentu u sebi. Teško da bi ove biznise tih malih ljudi, uslovno rečeno, finansirale banke. Što je normalno finansiranje malog i srednjeg biznisa u Evropi, normalno finansiranje koje mora biti i ovdje. Banke će svojim bankarskim odlukama, odnosno sredstvima, podržavati mali biznis i one to rade, smanjujući rizik do maksimalnog mogućeg nivoa. Banke ne vole rizik. To je za njih čisti gubitak, a ovaj dio koji sam pisao vjerovatno će biti i dalje finansiran na ovaj način u možda nešto malo manjim iznosima nego do sad, jer ni mi ne volimo prevelik rizik, ali uz obezbjeđenje barem minimalnih znanja iz preduzetništva lica koja budu tražila ove poslove.
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

XS
SM
MD
LG