KARABEG: Zašto raspad Jugoslavije tako dugo traje? Evo, ovo je već petnaesta godina od početka rata na području bivše Jugoslavije a raspad nekadašnje zajedničke države nije zavšen.
PICULA: To je pitanje koje i mi koji se bavimo politikom, pogotovo vanjskom, često sebi znamo postaviti. Prateći događaje sve ovo vrijeme dolazim do pomisli da je u toku pretposljednje poglavlje u vrlo dugom rastakanju jedne složene državne zajednice koja se očito nije mogla održati. Međutim, odmah mi pada na pamet i druga pomisao da je, pored ovog procesa rastakanja Jugoslavije, na sceni i proces stvaranja europskog zajedništva koje će zamijeniti ono nekadašnje jugoslavensko. I odmah sebi postavljam pitanje - da li je to uistinu tako? Da li je doista svim državama, nasljednicama bivše Jugoslavije, trasiran zajednički put u ujedinjenu Europu i da li ćemo se uskoro otresti jedne baštine koju nije tako lako ostaviti iza sebe? Ja bih rekao da je anarhičnost i nasilnost raspada socijalističke Jugoslavije ostavila poprilično duboke političke, ekonomske i psihološke posljedice koje će se dugo osjećati u ovom dijelu Europe.
ČANAK: Ja mislim da raspad Jugoslavije neće biti završen ni kada se Kosovo osamostali, što je, naravno, neumitno. Rekao bih da je pitanje onoga što zovemo Jugoslavija pitanje unutrašnjeg osećaja u Beogradu. A taj beogradocentrizam, odnosno osećaj više vrednosti u odnosu na celokupnu okolinu, bio je jedan od vrlo značajnih korena svega što se događalo devedesetih godina. Pazite, mi smo imali devedesetih godina Slobodana Miloševića, a od devedesetih, uslovno ću reći, Vojislava Koštunicu, mada je on samo reprezent jednog načina mišljenja, rukavica navučena na gvozdenu šaku pojedinih službi. Dakle, imali smo Slobodana Miloševića kao monstruma, a sad imamo Vojislava Koštunicu kao zagađenje. Sa monstrumom je lako boriti se - on ima lice, on ima ime i prezime. Zagađenje je daleko teže locirati, odakle dolazi i šta se s njim zbiva. Raspad Jugoslavije bio je isprovociran time što se tragalo za načinom kako da Beograd bude centar sveta, pa pošto nije mogao to biti, onda će biti centar Jugoslavije, pa pošto ni to ne može, biće centar skraćene Jugoslavije, pa ako ni to ne može, onda će biti centar Srbije ili Srbije bez Kosova, ali zauvek će ostati ta ideja da je Beogradu i Srbiji nešto nepravedno oduzeto. Dok se ne promeni to stanje duha, a to je, moram reći, sve teže iz jednostavnog razloga što je devedestih godina u Srbiji bilo daleko više ljudi nego danas koji su se protivili ovakvom načinu razmišljanja, koji promiviše i aktuelna vlada Srbije, Srbija će se ponašati kao lisica koja sebi hoće da odgrize nogu uhvaćenu u zamku lovca, ali je do sada odgrizla već tri noge a još uvek se nalazi u zamci, a ta zamka je način razmišljanja koji se nije menjao od Ilije Garašanina pa do današnjih dana.
KARABEG: Gospodine Picula. mislite li da će se raspad Jugoslavije konačno završiti eventualnom nezvisnošću Kosova?
PICULA: Kad sam rekao da je u toku pretposljednje poglavlje rastakanja Jugoslavije, mislio sam na mogućnost da nakon emancipacije Kosova, nakon sticanja nekog oblika državnosti, doista zavlada mir u ovom dijelu Europe. Nisam, međutim, siguran da je to tako lako moguće, jer znamo da entiteti, kada se zaokruže u državu, imaju potrebu da svoju državnost na određen način dokazuju ne samo vlastitom stanovništvu nego i susjedima. Prema tome, doista nisam siguran da je sve ovo što se sada događa i konac postjugoslavenskih tranzicijskih drama. Znam samo da je ovo jedna od etapa u rješavanju albanskog nacionalnog pitanja na Balkanu. Da li će zbog uznapredovalih eurointegracijskih procesa to biti izvedeno mirnim putem ostaje da se vidi.
KARABEG: Gospodine Čanak, da li mislite da bi eventualnim proglašenjem nezavisnosti Kosova albansko pitanje bilo konačno skinuto sa liste gorućih balkanskih problema?
ČANAK: Naravno da nebi, iz jednostavnog razloga što nijedno proklamativno rešenje ne rešava ništa. Ne možete očekivati da postoji Albanija na čijim granicama sa svih strana žive Albanci i da to pitanje bude rešeno. Hteo bih da još nešto dodam. Bojim se da ćemo posle osamostaljenja Kosova doći u poziciiju se sva retorika koju smo do pre samo nekoliko meseci slušali na račun Crne Gore, a sada je upućena Kosovu, prenese na Vojvodinu, ili Sandžak, ili negde drugde, jer Beograd, ovakav kakav je danas, ne može da živi bez problema. Danas imamo apsolutno istu matricu klerikalizacije i fašizacije društva i potpunog nepristajanja na to da se oko države Srbije bilo šta događa kakvu smo imali devedesetih godina. Za državu Srbiju ne postoji okruženje. A država Srbija nije država, nego je Beograd. A nije čak ni Beograd, pa ni krug "dvojke", nego par kuhinja u kojima se kuva sudbina miliona. E, to je ono što je tragedija i tragična sudbina ovih prostora.
KARABEG: Čini se da se ove rasprave oko nezavisnosti Kosova direktno odražavaju na Bosnu i Hercegovinu. Vodeći političari u Republici Srpskoj nikada se od kraja rata u Bosni i Hercegovini nisu tako otvoreno zalagali za pravo Republike Srpske na samoopredeljenje. Kako Vi na to gledate, gospodine Picula?
PICULA: Meni se čini da je problem u tome što je Bosna i Hercegovina puno više proces nego zaokružena država. Deceniju nakon Dejtonskog sporazuma zaista se može zaključiti da je taj papir potpisan u bazi Rajt Peterson (Wright Patterson) u Ohaju (Ohio) jedna vrsta kvalitetnog sporazuma o prekidu vatre, ali ne i dokument na kojem se mogla utemeljiti autonomna država koja ima uredno posložene sve elemente potrebne za funkcioniranje. Unutar Federacije imate stalne konflikte između bošnjačkih i hrvatskih političara o podjeli onog dijela vlasti koji im je ostavio dejtonski ustav, a na području Republike Srpske stalni strah da bi bilo kakva promjena unutar Bosne i Hercegovine lišila Republiku Srpsku elemenata državnosti koje ona doista posjeduje. Vidimo da ni političari iz Bijele kuće nisu bili osobito uspješni prilikom ovog zadnjeg pokušaja da se Bosna i Hercegovina redefinira odustajanjem od nekih loših dejtonskih rješenja, jer je razina otpora unutar Republike Srpske takva da može, barem se meni tako čini, urušiti cijeli koncept na kojem ovako krhko počiva Bosna i Hercegovina. Nitko ne želi ponovo vidjeti Bosnu i Herecegovinu kao žarište političkog ili, ne daj Bože, nekog drugog, sukoba na jugoistoku Evrope koji bi bio izvorište novih tisuća izbjeglica u pravcu zapadne Europe. Prema tome, možemo mi Republiku Srpsku doista opisivati kao svojevrsnu DDR, dakle kao poslijeratnu tvorbu koju će razvoj političkih odnosa staviti ad acta, ali ovoga trenutka mi se ne čini da je to realna mogućnost. Očito je da je budućnost Bosne i Hercegovine u redefiniranju i odustajanju od nekih dejtonskih rješenja, ali to neće biti moguće izvesti samo unutar Bosne i Hercegovine, nego će se međunarodna zajednica, kao i prije 11 godina, morati svojski potruditi da do takvog rješenja i dođe.
ČANAK: Jako mi se dopalo ovo poređenje Republike Srpske sa DDR-u. Samo ima tu jedna razlika. Tačno je da je između DDR-a i Savezne Republike Nemačke postojala ratna granica, ali s obe strane je bio isti narod. A ovde imate ratnu granicu i genocidom proizvedenu etničku, hajde da je tako nazovemo, čistoću, mada bih ja to nazvao daleko grubljim imenom.
KARABEG: Imam utisak, međutim, da se ni Evropska unija ni Sjedinjene Američke Države ne uzbuđuju mnogo zbog tenzija koje su u Bosni i Hercegovini izazvale priče o samoopredeljenju koje dolaze iz Republike Srpske. Neki u tome vide potvrdu teze da će Srbiji biti dozvoljeno da gubitak Kosova kompenzira otcepljenjem Republike Srpske. Ima li imalo istine u tim spekulacijama?
PICULA: Ako ima istine u takvim spekulacijama, tada nije upitna samo budućnost ovakve ili neke druge Bosne i Hercegovine nego takva politička logika dovodi u pitanje i stabilnost cijelog europskog jugoistoka, pa i same Europske unije. Kako ja vidim stvari? Sadašnja Bosna i Herecgovina je prava kolekcija različitih asimetrija. One se ogledaju prije svega u podjeli na dva entiteta nastaloj na ratu i razaranju ljudskih sudbina, kao i u mnogim teritorijalnim nelogičnostima. Na primjer, na području Federacije Bosne i Hercegovine imate podjelu na županije koje imaju goleme ovlasti, ali toga nema u Republici Srpskoj. Pored tih silnih asimetrija imate i dva načela koja suvereno vladaju već 11 godina. Jedno je opstrukcija domaćih političara kojima nijedno kretanje naprijed ne odgovara jer su više ili manje nastali u ratnim vremenima, a, s druge strane, imate golemu razinu oportunizma na strani birokracije Europske unije i međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koja itekako dobro živi na račun tog oportunizma. Ta birokracija na najave iz Republike Srpske da će ona potražiti samostalan put izvan Bosne i Hercegovine gleda kao na neku vrstu predizbornog političkog tjeranja i ne pridaje veći značaj nečemu za što zna da se neće razviti u ozbiljniji politički projekat. Jer, čini mi se da Srbija u ovom trenutku nema ni političke, ni gospodarske, ni neke druge kapacitete da odradi nužne preokrete ni unutar vlastitog bića kako bi se riješila defekata iz prošlosti, a kamo li da efiksno potpomaže jedan secesionistički pokret u svom neposrednom susjedstvu. Prema tome, ja mislim da se radi o jednoj standardnoj opstrukciji, u ovom slučaju političara iz Republike Srpske, na šta smo već naviknuti, i nastavku jednog, ja bih kazao, uobičajenog oportunizma od strane međunarodne zajednice. Ne vidim da sve to može izazvati ozbiljniju političku štetu, ali Bosna i Hercegovina doista jeste još uvijek otvoreno pitanje za međunarodnu zajednicu.
KARABEG: Gospodine Čanak, mislite li da Srbija može biti kompenzirana za gubitak Kosova nekom vrstom priključenja Republike Srpske njenoj teritoriji?
ČANAK: Ja u to duboko ne verujem iz jednostavnog razloga što oficijelni krugovi u Vašingtonu za celu priču na Balkanu imaju samo jednu reč, a to je stabilnost. A takva stvar bi poremetila stabilnost. Na to ne bi pristali ni Vašington ni Evropska unija. Republika Srpska, hajde da budemo precizni, ne bi mogla da nastane da nije bila finansirana iz Srbije, i to direktno iz Beograda. Isto važi za takozvanu Republiku Srpsku Krajinu i svega toga ne bi bilo da iza toga nisu stajale srbijanske tajne službe. To svi znamo i to je i dokazano na procesima u Hagu, ali to je istina sa kojom u Srbiji niko neće da se suoči. Podsetio bih da sam još 2001. godine tražio od Vojislava Koštunice da objasni kako to da je 1.600 oficira Republike Srpske na platnom spisku Savezne Republike Jugoslavije, iako je Milošević u to vreme već bio u Hagu. Nikada nisam dobio odgovor, nego sam postao persona non grata u koaliciji u kojoj sam učestvovao od pada Miloševića.
KARABEG: Gospodine Picula, mislite li da će nakon rešenja pitanja Kosova Bosna i Hercegovina biti glavni izvor nestabilosti u regionu?
PICULA: Ona je već ovog trenutka otvoreno pitanje na koje nema jasnoga odgovora. U Dejtonu je posao obavljen do pola, a druga polovica posla nije urađena čak ni nakon gotovo 65 milijardi eura, neko je pomenuo tu brojku, uloženih u budućnost Bosne i Hercegovine. I sada imate, naravno, jednu vrstu zasićenja Bosnom i Hercegovinom. Dobar dio međunarodne zajednice nema ideju kako da taj problem riješi. Jer, ne prijeti nikakva neposredna ratna opasnost i nema više onog potiska koji je pred deset godina uspostavio kakav-takav mir u Bosni i Hercegovini. Bojim se da taj oportunizam i to okretanja glave dugoročno neće donijeti koristi Bosni i Hercegovini.
ČANAK: Ja sam mislio, mislim i misliću da će Srbija biti glavni izvor nestabilnosti u regionu, a ne Bosna, iz jednostavnog razloga što je svugde u okruženju, u svim bivšim jugoslovenskim republikama, došlo do određenih promena i pomaka u nastojinjima da se prihvate evropski standardi. Jedino se u Srbiji to nije desilo. Jedino se u Srbiji zadržala ista ona arhitektura i strukturu kakva je bila i ranije i ja se bojim da će nakon odlaska Kosova iz Srbiji nastati ono što se u žargonu zove "mala bara, mnogo krokodila", to jeste mali prostor sa puno pritisaka, što će se, na daleko manje efikasan način nego ranije, ali i dalje vrlo opasan odražavati na susededne zemlje, naročito na one gde žive građani srpske nacionalnosti. Tu, pre svega, mislim na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Crnu Goru koju ne treba ni slučajno zaboraviti u svemu tome, jer u Crnoj Gori priča još uvek nije završena.
KARABEG: Da li još uvek važi ona teza, koja je bila dominatna tokom postojanje Jugoslavije, da su srpsko - hrvatski odnosi ključ za stabilnost zapadnog Balkana?
ČANAK: Ja verujem da je to bilo tako u Jugoslaviji, ali danas to manje-više nije tako iz jednostavnog razloga što država Srbija nema nijedan milimetar granice sa Hrvatskom, i pošto nema granice s Hrvatskom onda nema ni problema, jer najbolji je, kaže jedna cinična izreka, onaj sused s kojim se ne graničimo. Osamostaljenjem Crne Gore prekinut je južni kontakt sa Hrvatskom koji je postojao preko Primorja. Vojvodina je neodvojivi deo Srbije, ali autonomijom Vojvodine i mogućnošću pogranične saradnje, koju smo od 2.000 godine razvijali sa pograničnim delovima Hrvatske, i to pitanje se relativizuje.
PICULA: Budimo otvoreni. hrvatsko - srpski odnosi, točnije odnosi između Srbije i Hrvatske, nikad nisu bili niti će biti obična bilaterala. Upravo zbog složene, na momente vrlo teške dimenzije njihovih odnosa, i dan-danas uvijek treba pozdraviti svaki napredak u odnosima između Zagreba i Beograda, jer to,doprinosi i relaksaciji ukupnih odnosa na jugoistoku Europe. Međutim, točno je da su se danas vremena promijenila. Ja se zalažem za jednu vrstu policentričnosti. Naime, unutar nekih država na postjugoslavenskom prostoru imate i određene entitete, pa i autonomije, i o tome svakako treba voditi računa kada se planiraju međudržavni odnosi. Prema tome, ne bi bilo dobro kada bi stabilnost Zapadnog Balkana ili jugoistoka Europe počivala samo na jednoj kralježnici, jednoj kičmi – odnosu između Zagreba i Beograda.
KARABEG: I na kraju, verujete li da bi na ovom području ponovo moglo doći do krize ozbiljnijih razmera?
ČANAK: Ne verujem da može da dođe do bilo kakve reprize devedesetih godina iz jednostavnog razloga što više za to ne postoje uslovi. Ovoga trenutka nema to ko da uradi, gospodu Bogu dobrome hvala. Ali, s druge strane, problem je u tome kako je zaustavljen rat na području bivše Jugoslavije. Rat nije završen zato što je pobedio mir, nego zato što se potrošilo gorivo za tenkove, a topovi su zarđali - i to je ono što je zastrašujuće u svemu ovome. Ja govorim iz prespektive Vojvodine i Srbije, dakle, iz perspektive zemlje u kojoj se nije promenilo ono što je dovelo do rata na prostorima bivše Jugoslavije. Mi se sada ovde borimo sa jednom vrstom intelektualnog i duhovnog zagađenja koje je posledica događanja iz devedestih godina, a nastavilo se, nažalost, pod drugim imenima i sada. I mislim da to je sveti posao koji se mora uraditi da bi se Srbija detoksikovala od nacionalsocijalističkog i klerofašističkog zla koje se u njoj uvrežilo u proteklih petanestak godina.
PICULA: Bio sam često pitan da li je moguće očekivati reprizu jugoslavenskih devedestih na jugoistoku Evrope u uvjetima trećeg milenija. Ja ne vjerujem da su mogući konflikti i ratovi onakvih razmjera kakvim smo bili svjedoci ili sudionici, kako ko, početkom devedesetih. Međutim, bojim se nečega drugog. Ako nije realno očekivati sudare država na ovom području, nije van pameti očekivati sukobe unutar pojedinih političkih zajednica, pogotovo ako one još nisu do kraja definirane ili ukoliko, zbog svoje nefunkcionalnosti, same proizvode konflikte među vlastitim građanima. Pri tome mislim, prije svega, na Bosnu i Hercegovinu, a, evo, i analiza situacije u Srbiji, koju je vrlo plastično i živo odslikao gospodin Čanak, daje razloga za takav odgovor. Dakle, da ponovim, ne očekujem sukobe između država, ali mogući su sukobi i tenzije, možda i konflikti, unutar pojedinih političkih zajednica.
PICULA: To je pitanje koje i mi koji se bavimo politikom, pogotovo vanjskom, često sebi znamo postaviti. Prateći događaje sve ovo vrijeme dolazim do pomisli da je u toku pretposljednje poglavlje u vrlo dugom rastakanju jedne složene državne zajednice koja se očito nije mogla održati. Međutim, odmah mi pada na pamet i druga pomisao da je, pored ovog procesa rastakanja Jugoslavije, na sceni i proces stvaranja europskog zajedništva koje će zamijeniti ono nekadašnje jugoslavensko. I odmah sebi postavljam pitanje - da li je to uistinu tako? Da li je doista svim državama, nasljednicama bivše Jugoslavije, trasiran zajednički put u ujedinjenu Europu i da li ćemo se uskoro otresti jedne baštine koju nije tako lako ostaviti iza sebe? Ja bih rekao da je anarhičnost i nasilnost raspada socijalističke Jugoslavije ostavila poprilično duboke političke, ekonomske i psihološke posljedice koje će se dugo osjećati u ovom dijelu Europe.
ČANAK: Ja mislim da raspad Jugoslavije neće biti završen ni kada se Kosovo osamostali, što je, naravno, neumitno. Rekao bih da je pitanje onoga što zovemo Jugoslavija pitanje unutrašnjeg osećaja u Beogradu. A taj beogradocentrizam, odnosno osećaj više vrednosti u odnosu na celokupnu okolinu, bio je jedan od vrlo značajnih korena svega što se događalo devedesetih godina. Pazite, mi smo imali devedesetih godina Slobodana Miloševića, a od devedesetih, uslovno ću reći, Vojislava Koštunicu, mada je on samo reprezent jednog načina mišljenja, rukavica navučena na gvozdenu šaku pojedinih službi. Dakle, imali smo Slobodana Miloševića kao monstruma, a sad imamo Vojislava Koštunicu kao zagađenje. Sa monstrumom je lako boriti se - on ima lice, on ima ime i prezime. Zagađenje je daleko teže locirati, odakle dolazi i šta se s njim zbiva. Raspad Jugoslavije bio je isprovociran time što se tragalo za načinom kako da Beograd bude centar sveta, pa pošto nije mogao to biti, onda će biti centar Jugoslavije, pa pošto ni to ne može, biće centar skraćene Jugoslavije, pa ako ni to ne može, onda će biti centar Srbije ili Srbije bez Kosova, ali zauvek će ostati ta ideja da je Beogradu i Srbiji nešto nepravedno oduzeto. Dok se ne promeni to stanje duha, a to je, moram reći, sve teže iz jednostavnog razloga što je devedestih godina u Srbiji bilo daleko više ljudi nego danas koji su se protivili ovakvom načinu razmišljanja, koji promiviše i aktuelna vlada Srbije, Srbija će se ponašati kao lisica koja sebi hoće da odgrize nogu uhvaćenu u zamku lovca, ali je do sada odgrizla već tri noge a još uvek se nalazi u zamci, a ta zamka je način razmišljanja koji se nije menjao od Ilije Garašanina pa do današnjih dana.
KARABEG: Gospodine Picula. mislite li da će se raspad Jugoslavije konačno završiti eventualnom nezvisnošću Kosova?
PICULA: Kad sam rekao da je u toku pretposljednje poglavlje rastakanja Jugoslavije, mislio sam na mogućnost da nakon emancipacije Kosova, nakon sticanja nekog oblika državnosti, doista zavlada mir u ovom dijelu Europe. Nisam, međutim, siguran da je to tako lako moguće, jer znamo da entiteti, kada se zaokruže u državu, imaju potrebu da svoju državnost na određen način dokazuju ne samo vlastitom stanovništvu nego i susjedima. Prema tome, doista nisam siguran da je sve ovo što se sada događa i konac postjugoslavenskih tranzicijskih drama. Znam samo da je ovo jedna od etapa u rješavanju albanskog nacionalnog pitanja na Balkanu. Da li će zbog uznapredovalih eurointegracijskih procesa to biti izvedeno mirnim putem ostaje da se vidi.
KARABEG: Gospodine Čanak, da li mislite da bi eventualnim proglašenjem nezavisnosti Kosova albansko pitanje bilo konačno skinuto sa liste gorućih balkanskih problema?
ČANAK: Naravno da nebi, iz jednostavnog razloga što nijedno proklamativno rešenje ne rešava ništa. Ne možete očekivati da postoji Albanija na čijim granicama sa svih strana žive Albanci i da to pitanje bude rešeno. Hteo bih da još nešto dodam. Bojim se da ćemo posle osamostaljenja Kosova doći u poziciiju se sva retorika koju smo do pre samo nekoliko meseci slušali na račun Crne Gore, a sada je upućena Kosovu, prenese na Vojvodinu, ili Sandžak, ili negde drugde, jer Beograd, ovakav kakav je danas, ne može da živi bez problema. Danas imamo apsolutno istu matricu klerikalizacije i fašizacije društva i potpunog nepristajanja na to da se oko države Srbije bilo šta događa kakvu smo imali devedesetih godina. Za državu Srbiju ne postoji okruženje. A država Srbija nije država, nego je Beograd. A nije čak ni Beograd, pa ni krug "dvojke", nego par kuhinja u kojima se kuva sudbina miliona. E, to je ono što je tragedija i tragična sudbina ovih prostora.
KARABEG: Čini se da se ove rasprave oko nezavisnosti Kosova direktno odražavaju na Bosnu i Hercegovinu. Vodeći političari u Republici Srpskoj nikada se od kraja rata u Bosni i Hercegovini nisu tako otvoreno zalagali za pravo Republike Srpske na samoopredeljenje. Kako Vi na to gledate, gospodine Picula?
PICULA: Meni se čini da je problem u tome što je Bosna i Hercegovina puno više proces nego zaokružena država. Deceniju nakon Dejtonskog sporazuma zaista se može zaključiti da je taj papir potpisan u bazi Rajt Peterson (Wright Patterson) u Ohaju (Ohio) jedna vrsta kvalitetnog sporazuma o prekidu vatre, ali ne i dokument na kojem se mogla utemeljiti autonomna država koja ima uredno posložene sve elemente potrebne za funkcioniranje. Unutar Federacije imate stalne konflikte između bošnjačkih i hrvatskih političara o podjeli onog dijela vlasti koji im je ostavio dejtonski ustav, a na području Republike Srpske stalni strah da bi bilo kakva promjena unutar Bosne i Hercegovine lišila Republiku Srpsku elemenata državnosti koje ona doista posjeduje. Vidimo da ni političari iz Bijele kuće nisu bili osobito uspješni prilikom ovog zadnjeg pokušaja da se Bosna i Hercegovina redefinira odustajanjem od nekih loših dejtonskih rješenja, jer je razina otpora unutar Republike Srpske takva da može, barem se meni tako čini, urušiti cijeli koncept na kojem ovako krhko počiva Bosna i Hercegovina. Nitko ne želi ponovo vidjeti Bosnu i Herecegovinu kao žarište političkog ili, ne daj Bože, nekog drugog, sukoba na jugoistoku Evrope koji bi bio izvorište novih tisuća izbjeglica u pravcu zapadne Europe. Prema tome, možemo mi Republiku Srpsku doista opisivati kao svojevrsnu DDR, dakle kao poslijeratnu tvorbu koju će razvoj političkih odnosa staviti ad acta, ali ovoga trenutka mi se ne čini da je to realna mogućnost. Očito je da je budućnost Bosne i Hercegovine u redefiniranju i odustajanju od nekih dejtonskih rješenja, ali to neće biti moguće izvesti samo unutar Bosne i Hercegovine, nego će se međunarodna zajednica, kao i prije 11 godina, morati svojski potruditi da do takvog rješenja i dođe.
ČANAK: Jako mi se dopalo ovo poređenje Republike Srpske sa DDR-u. Samo ima tu jedna razlika. Tačno je da je između DDR-a i Savezne Republike Nemačke postojala ratna granica, ali s obe strane je bio isti narod. A ovde imate ratnu granicu i genocidom proizvedenu etničku, hajde da je tako nazovemo, čistoću, mada bih ja to nazvao daleko grubljim imenom.
KARABEG: Imam utisak, međutim, da se ni Evropska unija ni Sjedinjene Američke Države ne uzbuđuju mnogo zbog tenzija koje su u Bosni i Hercegovini izazvale priče o samoopredeljenju koje dolaze iz Republike Srpske. Neki u tome vide potvrdu teze da će Srbiji biti dozvoljeno da gubitak Kosova kompenzira otcepljenjem Republike Srpske. Ima li imalo istine u tim spekulacijama?
PICULA: Ako ima istine u takvim spekulacijama, tada nije upitna samo budućnost ovakve ili neke druge Bosne i Hercegovine nego takva politička logika dovodi u pitanje i stabilnost cijelog europskog jugoistoka, pa i same Europske unije. Kako ja vidim stvari? Sadašnja Bosna i Herecgovina je prava kolekcija različitih asimetrija. One se ogledaju prije svega u podjeli na dva entiteta nastaloj na ratu i razaranju ljudskih sudbina, kao i u mnogim teritorijalnim nelogičnostima. Na primjer, na području Federacije Bosne i Hercegovine imate podjelu na županije koje imaju goleme ovlasti, ali toga nema u Republici Srpskoj. Pored tih silnih asimetrija imate i dva načela koja suvereno vladaju već 11 godina. Jedno je opstrukcija domaćih političara kojima nijedno kretanje naprijed ne odgovara jer su više ili manje nastali u ratnim vremenima, a, s druge strane, imate golemu razinu oportunizma na strani birokracije Europske unije i međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koja itekako dobro živi na račun tog oportunizma. Ta birokracija na najave iz Republike Srpske da će ona potražiti samostalan put izvan Bosne i Hercegovine gleda kao na neku vrstu predizbornog političkog tjeranja i ne pridaje veći značaj nečemu za što zna da se neće razviti u ozbiljniji politički projekat. Jer, čini mi se da Srbija u ovom trenutku nema ni političke, ni gospodarske, ni neke druge kapacitete da odradi nužne preokrete ni unutar vlastitog bića kako bi se riješila defekata iz prošlosti, a kamo li da efiksno potpomaže jedan secesionistički pokret u svom neposrednom susjedstvu. Prema tome, ja mislim da se radi o jednoj standardnoj opstrukciji, u ovom slučaju političara iz Republike Srpske, na šta smo već naviknuti, i nastavku jednog, ja bih kazao, uobičajenog oportunizma od strane međunarodne zajednice. Ne vidim da sve to može izazvati ozbiljniju političku štetu, ali Bosna i Hercegovina doista jeste još uvijek otvoreno pitanje za međunarodnu zajednicu.
KARABEG: Gospodine Čanak, mislite li da Srbija može biti kompenzirana za gubitak Kosova nekom vrstom priključenja Republike Srpske njenoj teritoriji?
ČANAK: Ja u to duboko ne verujem iz jednostavnog razloga što oficijelni krugovi u Vašingtonu za celu priču na Balkanu imaju samo jednu reč, a to je stabilnost. A takva stvar bi poremetila stabilnost. Na to ne bi pristali ni Vašington ni Evropska unija. Republika Srpska, hajde da budemo precizni, ne bi mogla da nastane da nije bila finansirana iz Srbije, i to direktno iz Beograda. Isto važi za takozvanu Republiku Srpsku Krajinu i svega toga ne bi bilo da iza toga nisu stajale srbijanske tajne službe. To svi znamo i to je i dokazano na procesima u Hagu, ali to je istina sa kojom u Srbiji niko neće da se suoči. Podsetio bih da sam još 2001. godine tražio od Vojislava Koštunice da objasni kako to da je 1.600 oficira Republike Srpske na platnom spisku Savezne Republike Jugoslavije, iako je Milošević u to vreme već bio u Hagu. Nikada nisam dobio odgovor, nego sam postao persona non grata u koaliciji u kojoj sam učestvovao od pada Miloševića.
KARABEG: Gospodine Picula, mislite li da će nakon rešenja pitanja Kosova Bosna i Hercegovina biti glavni izvor nestabilosti u regionu?
PICULA: Ona je već ovog trenutka otvoreno pitanje na koje nema jasnoga odgovora. U Dejtonu je posao obavljen do pola, a druga polovica posla nije urađena čak ni nakon gotovo 65 milijardi eura, neko je pomenuo tu brojku, uloženih u budućnost Bosne i Hercegovine. I sada imate, naravno, jednu vrstu zasićenja Bosnom i Hercegovinom. Dobar dio međunarodne zajednice nema ideju kako da taj problem riješi. Jer, ne prijeti nikakva neposredna ratna opasnost i nema više onog potiska koji je pred deset godina uspostavio kakav-takav mir u Bosni i Hercegovini. Bojim se da taj oportunizam i to okretanja glave dugoročno neće donijeti koristi Bosni i Hercegovini.
ČANAK: Ja sam mislio, mislim i misliću da će Srbija biti glavni izvor nestabilnosti u regionu, a ne Bosna, iz jednostavnog razloga što je svugde u okruženju, u svim bivšim jugoslovenskim republikama, došlo do određenih promena i pomaka u nastojinjima da se prihvate evropski standardi. Jedino se u Srbiji to nije desilo. Jedino se u Srbiji zadržala ista ona arhitektura i strukturu kakva je bila i ranije i ja se bojim da će nakon odlaska Kosova iz Srbiji nastati ono što se u žargonu zove "mala bara, mnogo krokodila", to jeste mali prostor sa puno pritisaka, što će se, na daleko manje efikasan način nego ranije, ali i dalje vrlo opasan odražavati na susededne zemlje, naročito na one gde žive građani srpske nacionalnosti. Tu, pre svega, mislim na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Crnu Goru koju ne treba ni slučajno zaboraviti u svemu tome, jer u Crnoj Gori priča još uvek nije završena.
KARABEG: Da li još uvek važi ona teza, koja je bila dominatna tokom postojanje Jugoslavije, da su srpsko - hrvatski odnosi ključ za stabilnost zapadnog Balkana?
ČANAK: Ja verujem da je to bilo tako u Jugoslaviji, ali danas to manje-više nije tako iz jednostavnog razloga što država Srbija nema nijedan milimetar granice sa Hrvatskom, i pošto nema granice s Hrvatskom onda nema ni problema, jer najbolji je, kaže jedna cinična izreka, onaj sused s kojim se ne graničimo. Osamostaljenjem Crne Gore prekinut je južni kontakt sa Hrvatskom koji je postojao preko Primorja. Vojvodina je neodvojivi deo Srbije, ali autonomijom Vojvodine i mogućnošću pogranične saradnje, koju smo od 2.000 godine razvijali sa pograničnim delovima Hrvatske, i to pitanje se relativizuje.
PICULA: Budimo otvoreni. hrvatsko - srpski odnosi, točnije odnosi između Srbije i Hrvatske, nikad nisu bili niti će biti obična bilaterala. Upravo zbog složene, na momente vrlo teške dimenzije njihovih odnosa, i dan-danas uvijek treba pozdraviti svaki napredak u odnosima između Zagreba i Beograda, jer to,doprinosi i relaksaciji ukupnih odnosa na jugoistoku Europe. Međutim, točno je da su se danas vremena promijenila. Ja se zalažem za jednu vrstu policentričnosti. Naime, unutar nekih država na postjugoslavenskom prostoru imate i određene entitete, pa i autonomije, i o tome svakako treba voditi računa kada se planiraju međudržavni odnosi. Prema tome, ne bi bilo dobro kada bi stabilnost Zapadnog Balkana ili jugoistoka Europe počivala samo na jednoj kralježnici, jednoj kičmi – odnosu između Zagreba i Beograda.
KARABEG: I na kraju, verujete li da bi na ovom području ponovo moglo doći do krize ozbiljnijih razmera?
ČANAK: Ne verujem da može da dođe do bilo kakve reprize devedesetih godina iz jednostavnog razloga što više za to ne postoje uslovi. Ovoga trenutka nema to ko da uradi, gospodu Bogu dobrome hvala. Ali, s druge strane, problem je u tome kako je zaustavljen rat na području bivše Jugoslavije. Rat nije završen zato što je pobedio mir, nego zato što se potrošilo gorivo za tenkove, a topovi su zarđali - i to je ono što je zastrašujuće u svemu ovome. Ja govorim iz prespektive Vojvodine i Srbije, dakle, iz perspektive zemlje u kojoj se nije promenilo ono što je dovelo do rata na prostorima bivše Jugoslavije. Mi se sada ovde borimo sa jednom vrstom intelektualnog i duhovnog zagađenja koje je posledica događanja iz devedestih godina, a nastavilo se, nažalost, pod drugim imenima i sada. I mislim da to je sveti posao koji se mora uraditi da bi se Srbija detoksikovala od nacionalsocijalističkog i klerofašističkog zla koje se u njoj uvrežilo u proteklih petanestak godina.
PICULA: Bio sam često pitan da li je moguće očekivati reprizu jugoslavenskih devedestih na jugoistoku Evrope u uvjetima trećeg milenija. Ja ne vjerujem da su mogući konflikti i ratovi onakvih razmjera kakvim smo bili svjedoci ili sudionici, kako ko, početkom devedesetih. Međutim, bojim se nečega drugog. Ako nije realno očekivati sudare država na ovom području, nije van pameti očekivati sukobe unutar pojedinih političkih zajednica, pogotovo ako one još nisu do kraja definirane ili ukoliko, zbog svoje nefunkcionalnosti, same proizvode konflikte među vlastitim građanima. Pri tome mislim, prije svega, na Bosnu i Hercegovinu, a, evo, i analiza situacije u Srbiji, koju je vrlo plastično i živo odslikao gospodin Čanak, daje razloga za takav odgovor. Dakle, da ponovim, ne očekujem sukobe između država, ali mogući su sukobi i tenzije, možda i konflikti, unutar pojedinih političkih zajednica.
