Srdan KUSOVAC (Saradnja: Ankica BARBIR MLADINOVIC, Miloš TEODOROVIC, Erduan KATANA i Srdan JANKOVIC)
* * * * *„Srpska akademija nauka i umetnosti protiv Srba“, pod ovim naslovom je pre sedamnaest dana objavljen u beogradskom nedeljniku NIN članak akademika Dragoslava Mihailovića koje počinje ovako:
„Tajni rat protiv Srbije u ime Srpske akademije nauka i umetnosti vodi njeno Odeljenje jezika i književnosti. Glavnu reč u tom ratu vode četiri njegova uvažena člana – Matija Bećković, Milka Ivić, Predrag Palavestra i Nikša Stipčević – dok ostali gledaju i ćute.“
Suština podužeg teksta je da u Srpskoj akademiji vedre i oblače članovi poreklom van Srbije. Kasnije će se ispostaviti da članak predstavlja tek deo rasprave koja naveliko traje u SANU.
Samo desetak dana ranije, hrvatsku naučnu i političku javnost uzdrmala je gotovo neverovatna vest.
Miroslav Radman, molekularni biolog, prema relevatnim naučnim časopisima jedan od vodećih u svetu, rodom Splićanin, zagrebački student, francuski postdiplomac, belgijski doktorant, istraživač u jednom renomiranom institutu u Parizu, član je nekoliko akademija nauka, uključujući i onu koja se smatra najprestižnijom – francusku, nije izabran za stalnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. „Francuski akademik nedostojan Hrvatske“, „HAZU odbila Radmana“, „Akademija Zavisti i Umišljenosti“, samo su neki od naslova iz hrvatske štampe. Javnost je bila šokirana. Miroslav Radman kaže Radiju Slobodna Evropa da on nije bio:
„Ja se nisam jako iznenadio. To me nije u nikakvom smislu pogodilo. Očekivao sam da će, zbog tajnog glasanja, to biti tako. Ja sam bio vjerojatno jedini koji je to očekivao. Ali nije bilo bez razloga, jer to se dogodilo i ranih osamdesetih godina sa Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, i pod onim uvjetima. Vjerojatno je duh u Akademiji ostao isti, a to je da se moraju paziti ljudi koji imaju slobodnu glavu i koji će govoriti ono što im njihova slobodna glava nameće. Dakle, netko tko nije član nikakvog klana, ni kluba, kod koga se ne može računati na već predviđene ili predvidljive reakcije, vjerojatno takvoj organizaciji smeta. To mene ništa nije iznenadilo, stvarno me nije iznenadilo, a još me manje pogodilo. Dapače, velika mi je čast kad čujem tko se zalagao za moj izbor, a tko nije.“
Nakon što Miroslav Radman nije izabran, pokazalo se da je glavni razlog tome verovatno politika, jer samo 177 objavljenih naučnih radova govore dovoljno. Ispostavilo se da su primljeni u Akademiju tada neki članovi koji su desničari, da su Radmana branili neki koji su levičari, pokazalo se i to da je jedan akademik poslao cirkularno pismo u kojem je naveo da „Radman konstantno vređa Hrvatsku“. Nije bilo objašnjenja kako i čime. Mediji su pisali da neke članove HAZU posebno iritirala Radmanova izjava da je ponosan na to što mu je otac bio partizan i da bi štaviše i on to bio da je rođen pre Drugog svetskog rata. Miroslav Radman kaže Radiju Slobodna Evropa da mu ni danas nije jasno šta je njegov greh:
„Ja ne znam točno. To bi trebalo pitat autora tog pisma, akademika Devidea, inače mog profesora. Ja sam rođen 1944. godine, dakle svakako nisam mogao sudjelovati u Narodno-oslobodilačkoj borbi. A da sam mogao, vjerojatno bih. Ne vidim razloga da budem manje nego ponosan zbog toga što je moj otac bio u NOB-u. Ne vidim kako bi to bilo dobro za Hrvatsku ili za tadašnju Jugoslaviju da su bile – kao i Francuska ili Češka i tako dalje – na brzinu pregažene i ukroćene. Meni se ta neukroćenost jako sviđa i mislim da nemam nikakvog razloga imati neke komplekse što se tog tiče. Ja ne znam što ti ljudi misle, pogotovo što me isti, praktički, nisu izabrali, odnosno blokirali su moju nominaciju za vrijeme JAZU, kad je bio komunizam. Mislim da to govori samo za sebe. Ponovit ću se ako kažem da sam ja tu ispao, sasvim nehotice, neka vrsta dijagnostičke sonde stanja u Akademiji, a da mi to uopće nije bila namjera.“
Riječ je o snažnom lobiju i dobro orkestriranoj i dirigiranoj akciji desno orijentiranih članova Akademije koji su spriječili svjetski poznatog hrvatskog znanstvenika Miroslava Radmana da postane redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, uvjerena je akademkinja Sibila Jelaska:
„On je dobio najmanji broj glasova od svih predloženih kandidata i suradnika. Kako je to moguće? Ne može mi nitko reći da je to rezultat pojedinačne odluke svakog akademika ponaosob.“
To što se dogodilo šteta je za Hrvatsku, a ne za glasovitog molekularnog biologa Miroslava Radmana koji je već odavno član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti, Svjetske akademije znanosti, član Europske organizacije za molekularnu biologiju i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, smatra većina lijevo orijentiranih hrvatskih intelektualaca. Sveučilišna profesorica Mirjana Krizmanić:
„Ne vjerujem da je izvan akademije bio pritisak na njih pa da je zbog toga netko bio protiv Radmana. Možda griješim, možda sam naivna. Mislim da su to sami akademici zakuhali i sami akademici proveli. Oni neće čovjeka s tim nazorima i neće čovjeka koji je još mlad, prema njima je on skoro pa dijete, koji je pun energije i kreativnosti i koji bi, kao i profesor Jonjić, vjerojatno potaknuo neke promjene u toj Akademiji.“
Uz Miroslava Radmana, za redovne članove akademije nije izabran ni ugledni imunolog Stipan Jonjić, a na iznenađenje mnogih, ni doktor ekonomskih znanosti Vladimir Veselica, unatoč tome što spada u nacionalno osvještenije Hrvate. Doktor Veselica:
„Prema meni je to čin urote koji nije motiviran znanstvenim kriterijima, nego manipulacijama, mržnjom, zavisti. Njima ne odgovaraju jaki intelektualni ljudi. Ovi za koje nitko nikada nije čuo, niti ih vidio, prođu bez ikakvih problema.“
Interesne su grupe, smatra profesorka Krizmanić, već dobrano srozale imidž Akademije:
„Postoji puno njih koji su došli u Akademiju, čak ne bih rekla po političkoj liniji, ali svakako po vezama. Postoje klanovi unutar Akademije. Na književnosti jedan drugog vuče. Sa moga faksa, sa nekih odsjeka, samo još čistačice nisu u Akademiji. Drugi primjer je jedan psiholog koji je rekao – poslije mene nitko. Po svemu što znam, Akademija rijetko kada bira po stvarnoj znanstvenoj kvaliteti. Najčešće bira po vezama, po onom koja struja politički prevladava u samoj Akademiji.“
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković ističe i nacionalističko konzervativnu orijentaciju Akademije:
„Naša Akademija, kako se do sada ponašala, jako preferira ljude koji su s jedne strane nacionalno osviješteni, a akademik Radman je u sukobima sa HDZ-ovskom administracijom i isticanjem partizanske uloge vlastite obitelji se ne uklapa u foto-robota.“
Akademik Vladimir Paar odbacuje takve tvrdnje i smatra da se oko akademika Radmana digla nepotrebna prašina. Ponavlja tvrdnju da bi redovni članovi akademije trebali biti samo znanstvenici koji žive u Hrvatskoj:
„To je jedna hajka, ne bih rekao iz kojih motiva je pokrenuta. Prema tome, Radman nije odbijen, nego on jeste član HAZU. Sada se iskoristilo to kao prilika da se blati hrvatska nacionalna institucija.“
Oni koji dijele suprotno mišljenje tvrde da je riječ o čuvanju mjesta za ideološke istomišljenike, a prije svega čuvanje vlastitog mira i privilegija. Velimir Visković:
„Naša Akademija je gerantokratski ustanovljena. Prosječna starost hrvatskog akademika je 74 godine. Kod nas akademski status dolazi kao priznanje za minule rezultate. Tako da je to neka vrsta umirovljeničkog doma i primanjima od 10 ili 12 tisuća kuna (1500 eura) sebi mogu priskrbiti relativno bezbrižnu starost. Bojim se da je to u današnjim uvjetima osnovna funkcija Akademije.“
Srpska akademija nauka i umetnosti važi već gotovo dve decenije za mesto na kojem je osmišljeno ono što će se kasnije pretvoriti u seriju krvavih ratova, pogibija i etničkih čišćenja.
Rasprave pokrenute u SANU nakon referenduma u Crnoj Gori o tome je li ta institucija dovoljno okrenuta Srbiji ili u njoj prevlast imaju nesrbijanci povod je za razgovor sa akademikom Dejanom Despićem, kompozitorom i teoretičarom muzike, o ulozi SANU. On kaže da tekst akademika Mihailovića o stanju u akademiji predstavlja samo ono što je već rečeno u Akademiji:
DESPIĆ: To je samo zbir vrlo različitih stavova pojedinih akademika, što se i na poslednjoj godišnjoj skupštini na neki način pokazalo. To izlaganje Dragoslava Mihailovića, o kome se dosta pisalo i komentarisalo, ono je opet njegovo lično gledište, koje ima svoje osnove, svoje razloge, svoje argumente, ali sa kojim se mi ostali možemo ili ne moramo saglašavati. To opet nije nikakav stav Akademije.
RSE: Akademik Mihailović je u tom svom izlaganju pred skupštinom rekao da se vodi tajni rat protiv Srbije koji u ime Srpske akademije nauka i umetnosti vodi njeno Odeljenje jezika i književnosti. On je tu naveo Matiju Bećkovića, Palavestru, Nikšu Stipćevića, kao – da kažem – predvodnike tog tajnog rata. Je li Vama jasan takav stav?
DESPIĆ: U svakom slučaju, čim se govori o tajnom ratu, to je blizu raznih teorija zavere, protiv kojih sam ja, u principu, vrlo. U svakom slučaju, ja to shvatam kao neka unutrašnja razračunavanja, neka sukobljavanja unutar samog Odeljenja jezika i književnosti, sa kojima ja nisam dovoljno upoznat da bih mogao da ih komentarišem, ali u pretpostavljam da je suviše jaka formulacija govoriti o tajnom ratu. To su suviše krupne reči da bi ih čovek uzeo zdravo za gotovo, nego sam to prosto slušao kao jedno zanimljivo izlaganje jednog svakako uglednog člana Akademije, koji ima svoj značajan literarni opus.
RSE: Potvrđuje li to ono pravilo koje navode poznavaoci prilika u Akademiji, a koji kažu da se sve što se događa u društvu, svi konflikti i svi sporovi, redovno preslikava na SANU?
DESPIĆ: To je, čini mi se, prirodno. Svi smo mi delovi tog društva i normalno je da se to preslikava. E sad, šta je čemu uzrok, šta je kokoška, a šta je jaje u tome, to je teško odrediti. Često se pripisuje da iz Akademije potiču takve stvari koje se reflektuju na društvene odnose, što mislim da nije opravdano.
RSE: Mislite da nije opravdano? Pa i u međunarodnoj javnosti, a i u delu javnosti ovde u Srbiji se, na primer, taj čuveni Memorandum iz osamdesetih godina tretira kao nešto što je pokrenulo rasprave koje su kasnije dovele do konflikta u bivšoj Jugoslaviji.
DESPIĆ: Mislim da se tu samo traži neko opravdanje za neke stvari koje su mnogo jače i važnije u pokretanju tog konflikta. Akademija je ipak suviše slaba da bi ona bila uzrok takvih konflikata koji su se, nažalost, dogodili. Uopšte mislim da se oko Memoranduma diže jedna velika fama, i to od ljudi koji u mnogim slučajevima verujem da nisu ni pažljivo pročitali Memorandum. Dakle, nije sve to tako crno kao što se Memorandumu pripisuje. Na kraju krajeva Memorandum je, kao što znate, provaljen kao jedan još neusvojen akt Akademije, dakle to je bila stvar u radu, u izradi. Prema tome, mislim, ukratko, da mu se pripisuje previše značaja u događajima koji su usledili i da se u njemu često traži pokriće za neke stvari koje su imale sasvim druge razloge i povode.
RSE: Mislite li da je pogrešno očekivati da se Akademija prosto ogradi od Memoranduma, da usvoji određeni akt kojim bi rekla – mi se odričemo tog štiva?
DESPIĆ: Ne znam zašto bi se to očekivalo. Podsećam vas da to nije ni bio zvanični akt Akademije, da je to bio akt nedovršen u fazi izrade, koji je na određen način provaljen i pušten u javnost. Ali čak i da nije tako, to je bila jedna komisija koju je Akademija izabrala da izradi jedan takav dokument i ona je to izradila na svoj način, na osnovu razmene mnogih gledišta. Na tome se svakako duže radilo. Po meni nema potrebe da se sada Akademija, posle tolikog vremena, nešto izjašnjava i ograđuje od toga što je tu rečeno. Čak i da je to, kažem, bio zvaničan stav Akademije, mnogi stavovi su se u međuvremenu menjali i sami događaji su ih dezavuisali ili ih afirmisali, kako u kom slučaju, tako da bi to sad prosto bilo, po meni, potpuno deplasirano i anahronično, jednom rečju besmisleno.
RSE: Na poslednjoj Skupštini SANU, predsednik Akademije Nikola Hajdin je rekao da bi ta institucija morala da zauzme stavove o ključnim pitanjima, pa je naveo kao primer slučaj Kosova. Da li ste vi zadovoljni time koliko ljudi iz Akademije danas imaju upliva u rešavanje ključnih državnih pitanja Srbije? Mislite li da im treba dati više prostora?
DESPIĆ: Bilo je takvih trenutaka i u prošlosti kada se to očekivalo. Podsećam vas da je bio onaj jedan poziv Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku, koji je potpisalo 60 i nekoliko članova SANU, dakle jedna impozantna brojka. Makar i ne apsolutna većina, a možda je bila i apsolutna većina. No opet se tu nije izjasnila Akademija kao institucija, nego je to opet bio stav jednog broja akademika, njihov lični stav koji je iskazan potpisivanjem takvog jednog zajedničkog akta. Isto tako je sad po pitanju Kosova Akademija učinila ono što se od nje moglo očekivati da učini, a to je bio taj naučni skup o Kosovu i Metohiji koji je trebalo da naučnim putem potkrepi i da argumentaciju pregovaračima o budućnosti Kosova. I taj skup je bio vrlo impozantan i po broju i po sadržaju učesnika.
RSE: Jesu li bili prisutni ljudi iz vlade na tom skupu?
DESPIĆ: Koliko ja znam, nisu. Ali svejedno, i da su bili prisutni, to je uvek bila čista formalnost. Bitno je da je materijal toga skupa njima na raspolaganju. A da li će ga oni iskorititi ili ne, verovatno neće, realno gledajući. Ali Akademija je na taj način, moglo bi se reći, rekla svoje. Tu bi se onda moglo primeniti ono dixi et salvavi anima mea, odnosno „rekoh i spasih dušu svoju“. Naravno da Akademija ne može ništa drugo da učini, niti se ništa drugo može od nje da očekuje. Da daje nekakve, čisto politički intonirane deklaracije – mi smo za ovo ili nismo za ovo, to je neozbiljno i to nije nivo na kome Akademija treba da se izjašnjava. To je čista politika.
RSE: Kako onda gledate na nastupe i poteze koji su preduzele vaše kolege Matija Bećković i Ljubivoje Tadić, koji su se – možemo reći – otvoreno politički angažovali i sada u vreme rasprave oko referenduma u Crnoj Gori? Kako to doživljavate? Da li smatrate da je akademicima mesto u čistoj politici?
DESPIĆ: To oni sami treba da procene. U svakom slučaju, oni imaju pravo da se angažuju, kao što svaki pojedinac, i ne samo član Akademije, ima pravo da zauzme određene stavove po izvesnim pitanjima. I ja lično sam te stavove iskazivao u vreme nekih devedesetih godina u više navrata, i pismeno u štampi i tako dalje. Prema tome, svako može da se u tom smislu izjašnjava, ali to opet nije nikakav stav Akademije da bi se u tom smislu posmatrao i uvažavao. To je bilo njihovo opredeljenje u određenoj društvenopolitičkoj i istorijskoj situaciji. Oni su hteli da to ocepljenje Crne Gore spreče, za što sigurno imaju svoje i intimne razloge, a imaju i neke svoje argumente za to. Međutim, ispalo je tako kako je ispalo. To je bio njihov jedan pokušaj i stav na koji svako ima neprikosnoveno pravo.
RSE: Mislite li da je politička elita u Srbiji bliska Akademiji ili pokušava da se distancira?
DESPIĆ: Ja to teško mogu da procenim. Dobro bi bilo u svakom slučaju da uvažava naučna, argumentovana mišljenja i materijale koje joj SANU stavlja na raspolaganje. Ali ja se bojim da mnoge druge stvari tu više odlučuju, nego što bi neko vodio računa o tome šta kaže Akademija.
RSE: Malopre kada sam vas pitao da li se konflikti u društvu preslikavaju na Akademiju, rekli ste da je to potpuno normalno i da su to neki procesi koji su nezaustavljivi. Ipak se negde po definiciji podrazumeva da je u SANU okupljen intelektualni cvet srpskog nroda, da tako kažem. Ne mislite li da bi intelektualci koji su ovde okupljeni morali da budu iznad onoga što se događa u društvu i da nude neke prave puteve, a ne da budu deo tih konflikata koji u društvu egzistiraju – govorim o aktuelnim konfliktima – već 20 godina?
DESPIĆ: To je veliko načelno pitanje o ulozi intelektualaca u društvu i društvenim zbivanjima, i u politici i u istoriji ako hoćete, o odgovornosti intelektualaca za ono što se događa. U svakom slučaju, to je vrlo bitno i značajno pitanje, ali pitanje koje, čini mi se, svaki intelektualac pre svega sam sebi treba da postavi, do koje mere treba da se angažuje, opredeljuje i zalaže za određene stvari, a u kojoj meri treba da bude iznad njih, prepuštajući da se sve te stvari ipak rešavaju kao što se u suštini rešavaju neovisno od toga da li vi kažete ovo ili ono. Stvari se, nažalost, rešavaju na nekim drugim nivoima i drugim nekim putevima. Tako da čak i kad bi Akademija kao celina iznosila i zastupala neke jako opredeljene stavove, ne verujem da bi to bitno uticalo na stvarna zbivanja na političkom terenu.
RSE: Kada gledate danas iz ove perspektive, poznato je da se je Milošević, kada je došao na vlast, dosta oslanjao na neke ljude iz Akademije u smislu saveta. Tražio je njihove savete. Mislite li da je pogrešio?
DESPIĆ: Tih par pojedinaca koji su bili izrazito politički eksponirani u njegovo vreme, nije određivalo njegove ciljeve i njegovu politiku. Da je stvarno slušao neke pametnije, odnosno razumnije ljude, možda bi mnoge stvari izgledale drugačije. On je jednostavno radio tvrdoglavo po svome i znamo do čega je to dovelo.
Pomenimo ovde, iako se situacija ne da direktno porediti sa onima u Hrvatskoj i Srbiji, i Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu – države sa po dvema, a u BiH možda uskoro čak i trima akademijama.
Za nezavisne intelektualce u Crnoj Gori i one koji su se protivili sukobima na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina,
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti važila je isključivo za eksponenta politike tadašnjeg Beograda i Srpske akademije u Beogradu. Medjutim, kasnije, Crnogorska akademija je donekle ublažila svoje stavove, kaže književnik Milorad Popović odgovarajući na pitanje koliki je uticaj Crnogorske akademije na politička zbivanja u Crnoj Gori:
„Tako da je danas, čini se, njen uticaj u društvu i politici gotovo neprimjetan. Unutar nje, po tim fundamentalnim, nacionalnim državotvornim i kulturološkim pitanjima, očito postoji podijeljenost. Čini se da je još uvijek dominantna ova prosrpska struja, međutim, s druge strane, čini mi se da je u zadnjim godinama ono što je pomladak te Akademije tu može govoriti o nekim ljudima sa modernijim konceptom, otvorenijim pogledima na društvo. Čini mi se da u tom smislu ima neke nade da se ova Akademija izvuče sa margina društva, na kojima je danas u velikoj mjeri.“
Kada je riječ o posljednjim događanjima u Crnoj Goro, a posebno kampanji o državnom statusu Crne Gore, profesor Dragan Koprivica smatra da su se pojedini članovi Crnogorske akademije se uključivali u kampanju, ali da to nije uticalo na osnovnu funkciju ove institucije:
„Što se tiče Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, mislim da je bilo nekoliko konkretnih istupa pojedinih akademika vezano za najnovija dešavanja i promocije jednog i drugog bloka u vezi sa statusom Crne Gore. Ali mi se čini da je osnovni posao koji je stajao i dalje stoji pred CANU, to da bavljenje naukom i umjetnošću ipak ostane u okviru one namjene zbog koje CANU i postoji. Tako da mislim da nije došlo do eklatantnijeg istupanja pojedinih članova Akademije na političkom planu. A Crnogorska akademija nauka i umjetnosti očigledno radi ono za šta je i namjenjena – bavi se naukom i umjetnošću, i mislim da je najbolje da tako i ostane.“
Na samom kraju devedesetih godina, veća grupa crnogorskih intelektualaca formirala je Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, što je bilo u skladu sa opštom podijeljenošću društva, posebno unutar većinskog pravoslavnog stanovništva. Međutim, prema mišljenju Milorada Popovića nije se uspjelo u ostvarenju prvobitne namjere:
„Na samom početku se u toj instituciji okupio jedan respektabilan broj naučnika i kulturnih djelatnika, pisaca i umjetnika. To je obećavalo da će imati određenih rezultata. Međutim, očigledno da se u organizacionom, a mislim i u finansijskom smislu, nije uspjelo ostvariti ono što se željelo.“
Da politika u Bosni i Hercegovini ima uticaj na rad najistaknutijih stvaraoca u oblasti nauke i umjetnosti, dovoljno govori podatak da u ovom trenutku odvojeno djeluju Akademija nauka i umjetnosti BiH i Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. Bosna i Hercegovina bi uskoro mogla dobiti i treću akademija nauka i umjetnosti koja bi se formirala na etničkom principu. Znanstveno-umjetničko društvo iz Mostara najavilo je da će uskoro prerasti u Akademija nauka i umjetnosti bosanskih Hrvata.
Kao najviša naučna i umjetnička institucija na prostoru BiH, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine ustanovljena je 1965. godine. Sadašnji radni sastav Akademije broji 49 članova – 35 redovnih i 14 dopisnih. Ovo je jedina akademija u Bosni i Hercegovini koja ispunjava kriterije koje treba imati jedna akademija nauka i umjetnosti, smatra potpredsjednik ANUBiH Tunjo Filipović:
„To je državna akademija, osnovana od strane Skupštine BiH prije više od 50 godina. Drugo, to je univerzalna akademija. Treće, to je multinacionalna akademija. I četvrto, to je akademija koja u svom radu poštuje isključivo i samo naučne kriterije. Ona nema nikakvih etničkih kriterija. Ona sebi ne postavlja zadatke nacionalne prirode nego prije svega naučne.“
Zbog opšteg stanja u Bosni i Hercegovini, gdje je cijeli život sveden samo na nacionalno, politika ne podržava našu Akademiju nauka koja je jedina međunarodno priznata, ističe Filipović:
„ANUBiH živi isključivo na dobroj volji i razumijevanju Kantona Sarajevo. Kanton Sarajevo finasira gotovo u cijelosti Akademiju nauka. A ono što mi dobivamo iz federalnih izvora, a pogotovo od državnih vlasti, toliko je minimalno da je sramota o tome i govoriti.“
U prilog ove Filipovićeve tvrdnje ide i činjenica da je na posljednjoj sesiji Međunarodne unije akademija, odražnoj u Briselu, od 30. maja do 4. juna ove godine, ANUBiH dobila punopravno članstvo.
Nakon rata u Bosni i Hercegovini, sa dejtonskom podjelom BiH na enitete došlo je i do podjele Akademije nauka i umjetnosti. Uz podršku Srpske i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, 11. oktobra u Hotelu „Bistrica“ na Jahorini, osam predratnih članova Akademije nauka i umjetnosti BiH osniva Akademije nauka i umjetnosti RS-a. Osnivač Akademije bila je Narodna skupština RS-a, a privremeno sjedište bilo joj je na Palama. Sa prelaskom Narodne skupštine u Banjaluku i sjedište Akademije je prešlo u Banjaluku. Aktuelni predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS-a Rajko Kuzmanović ne vidi ništa loše u tome što se u Bosni i Hercegovini, pored državne akademije, formiraju i nacionalne:
„Postoji jedno loše i neopravdano shvatanje da su nepotrebne bilo koje druge akademije, osim Akademije nauka i umjetnosti BiH. To ne zavisi od nacionalne svijesti ili potrebe nekih nacionalnih struktura, već od toga koliko postoji naučnog kapaciteta u određenim oblastima. Mi u Republici Srpskoj imamo takav kapacitet – 25 akademika.“
Kuzmanović ne negira da politika ima izvjesnog uticaja na rad Akademije:
„Nemoguće je potpuno se iskopčati iz politike. Politika je tu samo jedan kolektivni faktor u određenom smislu. Ne u naučnom, nipošto, ali u ovom organizacionom, u tome koje ćemo prioritete raditi u državi i tako dalje, to naravno ima određenog uticaja. Na primjer koji ćemo projekt raditi i tako dalje. Ali nema politika tu odlučujuću riječ, sasvim sigurno, ni u jednoj akademiji.“
Franjo Ljubić, član organizacionog odbora za formiranje Akademije znanosti i umjetnosti kaže da ne zna da politika ima uticaj na rad akademija nauka u BiH. Forimiranje nove akademije pravda potrebom zaštite kulturnih, nacionalnih i vjerskih vrijednosti bosanskih Hrvata. Prema njegovom mišljenju, ANUBiH bi trebala raspravljati samo o pitanjima od zajedničkog interesa:
„Bolje da se tamo raspravlja o općim i zajedničkim vrednotama i vrijednostima, a da svatko brine o svojim kulturnim, nacionalnim, vjerskim i bilo kojim drugim osjećajima. Kad bi se time bavila ANUBiH, postavljalo bi se pitanje koliko se tema održalo za ovaj narod, koliko za onaj, raspravljalo bi se o pitanju ravnopravnosti ovog ili onog naroda. Tako da nisam siguran da se to može.“
Iako se u posljeratnom periodu govorilo i o mogućnosti formiranja Akademije nauka i umjetnosti bošnjačkog naroda, od takve ideje se odustalo, kaže predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“, Šaćir Filandra:
„Bošnjaci nemaju ni potrebe, ni interesa da se, mimo postojeće državne Akademije, izražavaju na neki nacionalni način. Posebno stoga što u ovoj državi nauka faktički i ne postoji. Sva se djelatnost ograničava na pedagošku djelatnost, na pedagoške institucije, a ne naučno-istraživačke.“
Prema mišljenju profesora mostarskog Sveučilišta Slavka Kukića, uticaj politike na akademije nauka i umjetnosti u BiH je iznad granice dopuštenog, što potvrđuju – kaže on – i podjele akademske zajednice u BiH po etničkim osnovama. S druge strane, uticaj akademija u BiH na politiku je obrnuto proporcionalan:
„Ako gledate istupe ljudi iz akademija, u svakom tom istupu ili u dobrom dijelu tih istupa se može prepoznati činjenica da je akademija nekakav instrument, transmiter interesa određenih etničkih politika.“
S ovim mišljenjem suglasan je i akademik Filipović:
„S obzirom na opće stanje, može se reći da nitko danas ozbiljno u ovoj zemlji ne podržava i ne uvažava naučne institucije, pa ni one najvišeg ranga. Bilo bi logično da bosanskohercegovačka politika, ukoliko ona postoji kao politika koja se vodi na nivou države, kao što je Predsjedništvo, kao što je Savjet ministara i tako dalje, konsultira Akademiju o određenim pitanjima, traži njeno mišljenje. To rade sve normalne države u svijetu.“
Ovakvo stanje će biti sve dok Bosna i Hercegovina bude imala ovakvu strukturu dok se ne formira kao jedna normalna, demokratska država, zaključuje Filipović.
I na kraju ponovo francuski akademik Miroslav Radman. Pitanje je jednostavno – gde je izlaz?
„Mogu samo reći da je Francuska akademija, na svom nivou, bila u sličnom ćorsokaku sve do ranih devedesetih godina, kada se pojavila prva predsjednica u povijesti Akademije, profesorica Marianne Grunberg-Manago. Izgleda da su žene manje kukavice, manje podložne toj vječnoj kukavičkoj adaptaciji na sve političke režime, sve struje i sve ličnosti koje se pojavljuju u politici i ona je u nekoliko godina, uz veliki otpor, totalno reformirala Francusku akademiju, podvostručila je broj njenih članova mlađim članovima i aktivirala tu Akademiju tako da je danas hiperaktivna. Meni to skoro smeta koliko bi trebalo raditi u Akademiji. Nemam vremena, pored mog laboratorija i mojih predavanja, raditi onoliko koliko Francuska akademija to od mene zahtijeva. Ona je postala vrlo aktivna, stalno komunicira sa javnošću kroz medije, ona je u pravom smislu pomlađena otkad ju je gospođa Grunberg-Manago sasvim reformirala. Čekajmo na predsjednicu Hrvatske akademije znanosti, da učini tako nešto slično, da nam Akademija bude u duhu svog vremena, da ne bude obsoletni klub uglavnom pasivnih znanstvenika ili pasivnih ličnosti, kojima je jedini cilj da se adaptiraju na sve političke promjene koje su se događale i koje će se događati.
