Gordana SANDIC - HADŽIHASANOVIC, Branko VUCKOVIC, Anamari REPIC, Enis ZEBIC
Više od milion građana BiH još uvijek se nalazi izvan svojih domova. Najmanje 6.000 ljudi, 10 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, živi u najgorim mogućim uslovima u kolektivnim izbjegličkim centrima:«Samo da mi je se gdjegod smjestiti, da sam u miru, da imam, ono što kažu, onu prvu potrebu.»
«Prije tri i po godine su nam ukinuli kruh. Kruha nemamo nikako. Pa su ukinuli doručak. I sada imamo samo jedan obrok. Imali smo ga i nedjeljom, ali sad nemamo.»
Izbjeglička udruženjao političkih partija koje će učestvovati na narednim izborima traže značajniji angažman i to putem platforme koju je danas usvojila Skupština izbjeglih i raseljenih. Jedan od predvodnika povratka Fadil Banjanović:
«Nema više laži, nema više prevara, dosta smo obmanuti, prevareni - još samo u grob da nas otjeraju. Zato tražimo od svih političkih partija da ovu platformu ozbiljno prihvate, ozbiljno potpišu i hitno krenu u realizaciju; da se spriječi mirnodopsko etničko čišćenje i time zaustavi decenijska agonija. Deset godina je prošlo kako imamo regije gdje smo etnički očišćeni, kako imamo jednu totalnu diskriminaciju ljudskih prava, sloboda.»
Stotinu hiljada izbjeglica i raseljenih traži posao, a ne humanitarnu pomoć, poručuje Mile Marčeta, takođe jedan do začetnika povratka u BiH:
«Činjenica je da firme ne rade, da posla nema, da je privatizacija i dokapitalizacija koja se desila na prostoru BiH najviše populaciju izbjeglica i raseljenih lica pogodila, i danas ih pogađa, i mislim da je to ključni razlog što je povratak stao. Svi kažu da sloboda kretanja postoji i da se može vratiti. Ne može se. Kuća i kućni zid - ima ogroman broj ljudi koji su još pod pločama - ne mogu se te kuće i taj kamen jesti, od nečeg se valja živjeti.»
U platformi Saveza izbjeglica se takođe traži hitno zaustavljanje korupcije i kriminala prisutnog u oblasti rekonstrukcije i obnove kuća, naglašava Himzo Bajrović, «Povratak u Jugoistočnu Bosnu»:
«Hoću da vam kažem da su ogromna sredstva došla zbog nas, zbog povratnika. Koliko je došlo do krajnjeg korisnika, veliko je pitanje. Vjerujte mi da Crna Gora nije imala glasača koliko mi imamo povratnika. Neko mora na tu masu misliti. Ne može više ovako. Ne mogu se porodice patiti. Moram malo reći sa svog područja stvari. Preko 140 porodica u Strgačini preko pet godina nema struje, pet godina nema telefona, pet godina nema prodavnice, pet godina nema prevoza. Zamislite kakav je to povratak i kako se misli o tom povratku.»
Osnovna poruka ovogodišnjeg međunarodnog dana izbjeglica je « Ne gubite nadu « U tom stilu Kada Hotić, iz Udruženja majki Srebrenice i Žepe, poručuje:
«Ja hoću BiH koja će imati jedne zakone za sve ljude. Ima mjesta za nas sve. Mi narodi možemo zajedno - samo ako nas bude neko ispravno vodio.»
* * * * *
U Srbiji danas je registrovano oko 300.000 izbeglih i raseljenih. Hiljade izbeglica još žive u kolektivnom smeštaju, a neki od njih su tamo duže od 15 godina.
„Biti izbeglica, to je nešto najteže što može čoveka da pogodi. Izgubio si kuću, sve i sad sediš tu u jednoj sobi.“
Za žene koje sa svojim porodicama provode sumorne izbegličke dane u kragujevačkom kampu Bresnica, svetski Dan izbeglica isti je kao i svaki drugi dan, proveden u očaju, bez osnovnih sredstava za život:
„Bez kuće, bez svega.“
„Pošto smo sve izgubili ostaje nam jedino nada, da se nadamo.“
Oko 10.000 izbeglica još uvek je smešteno u 108 izbegličih kampova, od kojih se 17 nalazi na Kosovu, kaže za naš program Dragiša Radetić, komesar za izbeglice:
„Mi postepeno zatvaramo te centre, naročito tamo gde su izbeglice u pitanju, a to radimo kroz razne programe. Ali nisu samo kolektivni centri u pitanju. Bitno je naglasiti da mi sad kroz programe pokrivamo izbeglice iz takozvanog privatnog smeštaja, jer jednostavno ima dosta izbeglica koji su u takozvanom privatnom smeštaju, a koji su možda u goroj situaciji nego ljudi u kolektivnim centrima. Tendencija je da se ti kolektivni centri zatvore, ali samo, naravno, kad nađemo odgovarajuće rešenje, a ne po svaku cenu.“
Prema podacima Komesarijata za izbeglice, u Srbiji još uvek živi 107.000 izbeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i 207.000 interno raseljenh sa Kosova i Metohije, po čemu je Srbija i dalje prva u Evropi. Dabetić kaže da njihov broj pokazuje da ti ljudi još uvek nisu ostvarili svoja prava u bivšim jugoslovenskim republikama i da se njihov povratak odvija i suviše sporo i uz brojne prepreke:
„Pre svega u Republici Hrvatskoj ili u Bosni daleko manje ima problema. Tu je više možda u pitanju ekonomski faktor. U Bosni nema posla, nije obnovljen određen deo imovine, međutim pravo na imovinu je dobijeno. S Hrvatskom je problem što taj povratak nije bio značajan kao što se očekivalo. Jedan od problema su ta stanarska prava, priznavanje staža i tako dalje.“
Prema navodima komesara za izbeglice, rešavanje stambenih problema i zapošljavanje su najveće prepreke na putu njihove trajne integracije u lokalnu sredinu:
„Krov nad glavom je uvek problem broj jedan. Jednostavno nas nedostatak sredstava blokira da to ne možemo da ostvarimo u onoj meri u kojoj bit to bilo potrebno. Posao jeste problem. Sad je jedan bolan period tranzicije gde puno ljudi ostaje bez posla, tako da ni izbeglice nisu u zavidnoj situaciji što se posla tiče. Jednostavno dele sudbinu ostalih ljudi.“
Prema podacima Komesarijata za izbeglice, više od tri četvrtine izbeglica živi u Vojvodini i u Beogradu, dok je najveći broj raseljenih utočište našao u centralnoj i južnoj Srbiji:
„Dolaziš negde gde nemaš ništa, u jednoj si sobi koja ima nekih 12-13 kvadrata započinješ neki novi život od nule, ali život koji nema budućnosti i nema nade.“
* * * * *
Vlada Kosova je objavila kako se zalaže da se svi raseljeni, bez obzira na etničke razlike, vrate u mesta porekla. Na Kosovu, pored problema izbeglica, posebno veliki problem je i pitanje interno raseljenih. Prema podacima UNHCR-a, unutar Kosova raseljeno je oko 21.000 ljudi.
Bez obzira na ograničena finansijska sredstva Vlada Kosova će nastaviti da se zalaže u cilju stvaranju uslova za povratak svih izbeglica i raseljenih lica. “I sa ograničenim finasijskim sredstvima Vlada Kosova radi na stvaranju uslova za povratak raseljenih lica i zatvaranju privremenih kampova, osiguravajući stambeni smestaj stotinama porodica ove kategorije stanovnistva”, kaže se u saopštenju Vlade povodom Svetskog dana izbeglica.
Prema podacima kosovskog Ministarstva za zajednice i povratak, na Kosovo se od završetka konflikta 1999. godine vratilo oko 20.000 lica, od kojih je 70 odsto kosovskih Srba. Raseljeni Srbi, Romi kao i pripadnici drugih manjina uglavnom su smeštaj našli u zemljama regiona. Kako su u međuvremenu mnogi, a smatra se oko 50 odsto, već prodali svoja imanja, Ministarstvo procenjuje da je trenutno u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji oko 70.000 izbeglih sa Kosova. Očekuje se da se tokom ove godine vrati oko 2.000 lica, uglavnom Srba.
Zamenik ministra za zajednice i povratak Nazmi Fejza kaže da je najveći problem u procesu povratka nedostatak finansijskih sredstava:
“U poslednje vreme moramo da radimo samo sa novcem koji se prikupi od plaćanja poreza.”
Fejza je pozvao donatore da svoja obećanja realizuju. Prema oceni Kancelarije UNCHR-a u Prištini, raseljena lica žive u teškim uslovima, a posebno se mora raditi na pitanju interno raseljenih lica. Portparol UNHCR-a Shpend Halili kaže:
“Na Kosovu se nalazi oko 21.000 interno raseljenih lica i to su pripadnici svih etničkih zajednica. Izbeglice i raseljena lica žive u teškim uslovima, a UNHCR, zajedno sa nadležnim vlastima koje se bave ovim pitanjem, radi na stvaranju uslova za raseljene.”
Prema rečima Haljiljija, Vlada Kosova i UNHCR imali su i konkretne korake u cilju osiguravanja smeštaja i vraćanja raseljenih njihovim kućama. Kao primer on je naveo smeštaj oko 60 porodica, koje su sedam godina živele u kampu Plemetina, u dve zgrade u selima Magura i Pelemtina. Fejza ocenjuje da povratak najviše usporavaju problemi ekonomske prirode, ali i politička manipulacija:
“Ranije su nepostojanje slobode kretanja i bezbednosti bili glavna prepreka. Ali sada je to nedostatak novca. Istovremeno prepreka je i to što vlasti u Beogradu manipulišu kosovskim Srbima koji kao raseljena lica žive u Srbiji i koriste ih za svoje potrebe.”
Kako se navodi u saopštenju, kosovska Vlada će se zalagati da se svi raseljeni, bez obzira na etničke razlike, vrate u svoja mesta porekla. “Poslednjih godina kosovska Vlada je, uz pomoć donatora, izgradila stotine kuća za povratnike. Ovakve aktivnosti će se nastaviti dok se svi raseljeni ne vrate svojim kućama.”
Nedavno je šefica Kancelarije UNMIK-a za povratak i zajednice Sara Mičel zatražila od donatora da pruže veću finansijsku pomoć za proces povratka raseljenih.
* * * * *
Od završetka ratnih operacija u Hrvatskoj, kolovoza 1995. godine, svojim domovima vratilo se ukupno 340.000 izbjeglica – 220.000 je hrvatske nacionalnosti, a oko 120.000 srpske nacionalnosti. Više nema poteškoća na relaciji vlasti u Zagrebu - povratnici, no tu su tenzije na relaciji povratnici - niži organi vlasti. Istodono u drugom planu zanimanja javnosti našli su se izbjegli bosanskohercegovački Hrvati.
Hrvatska Vlada učinila je niz mjera na omogućavanju povratka, ali – brojni problemi još usporavaju povratak, upozorava za naš radio predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula. Nasilja ima manje nego prošle godine, ali – još je prisutno:
„Pogotovo u zaleđu Zadra, gdje je značajniji broj povratnika, ima veći broj incidenata, gdje se još uvijek ne vraća zemljište kao osnovna mogućnost da ljudi egzistiraju i da ostanu dolje da žive. Osuda političkih faktora nije nastupila, niti je pravosuđe reagovalo kako bi sankcionisalo i zaustavilo takav proces.“
Ustavni zakon o manjinama garantira razmjernu zastupljenost u organima vlasti na lokalnoj razini, ali to se ne poštuje, upozorava Džakula. Također, treba iznova omogućiti konvalidaciju dokumenata što ih je izdala samoproglašena „Krajina“, da bi se omogućio upis staža ili priznavanje braka:
„Obnova jeste krenula dobro, ali je nastao zastoj jer se veliki broj žalbi ne rješava već godinama. To je opstrukcija na županijskom i lokalnom nivou i tu treba Vlada Republike Hrvatske učiniti znatnije korake, pa čak i smijeniti one ljude koji ne rješavaju taj proces, a ne da ljudi mjesecima i godinama čekaju da se riješi žalba, a da ljudi u ministarstvima imaju vezane ruke jer ne mogu postupiti dok se god žalba ne riješi.“
Konačno treba energično krenuti sa zbrinjavanjem bivših nositelja stanarskog prava, upozorava Džakula:
„Prvi, svi stanovi koji su slobodni treba da se daju na raspolaganje bivšim nositeljima stanarskog prava, a ne kao što imamo slučaj na Udbini, da su se vratili bivši nosioci stanarskog prava, njihovi stanovi su prazni, ali daju se drugim građanima Republike Hrvatske, koji su iz Gospića, a ne onima koji su bili korisnici tih stanova. Zatim da se krene sa zbrinjavanjem. Pogotovo što su za to već dvije godine izdvojena sredstva. Ona se ne troše, a ljudi čekaju i nikako da riješe taj svoj status. Smatramo da bi morala biti obavezna mogućnost da bivši nositelji stanarskih prava imaju pravo otkupa tih stanova, na isti način kao i ostali građani koji su to rješavali početkom devedesetih godina, kako bi bili jednaki pred zakonom.“
A za one koji se ne žele vratiti, Džakula predlaže da im se za nekadašnji društveni stan da neka pravična naknada.
Postrani od interesa domaće, ali i strane javnosti, u Hrvatskoj ima još jedna kategorija građana pogođena ratnim vihorom – bosanskohercegovački Hrvati koji su izbjegli u Hrvatsku tijekom rata, ili su došli na poziv hrvatskih vlasti odmah nakon rata. Ima nas 60
tisuća, kaže za naš radio predsjednik Zajednice udruga naseljenika Hrvatske Tomo Aračić:
„Vratiti bi se željelo otprilike pet posto ljudi. Ja i dalje uporno tvrdim da ne postoje uvjeti za povratak, da ih nitko nije osigurao, niti znam da se je ijedna institucija, ni domaća, ni strana, ozbiljno bavila povratkom.“
