Po Vašemu sudu, treba li Hrvatska u NATO?
„Ne, ne treba.“
Zašto?
„Koštat će nas, a mislim da nećemo imati neprijatelja u sljedećih tridesetak godina-pedeset godina koji će nas napasti.“
Ovako misli otprilike trećina hrvatskih građana, trećina je za hrvatski ulazak u NATO, a trećina ih je indiferentna. To je bila središnja tema ovotjednog razgovora skupine hrvatskih novinara sa prvim ljudima NATO-a u Bruxellesu, i uz nastavak reformi obrambenog sustava, najozbiljniji su problem sa kojim će se Hrvatska na putu do članstva, najvjerojatnije 2008. godine, trebati suočiti. Sociolog Ivan Rimac u izjavi za naš radio kaže kako se slabu potporu članstvu u NATO-u treba razmatrati inače slaboj potpori međunarodnim integracijama, a sve to dodatno slabi ako se inzistira na regionalnom pristupu:
„Kada se u javnosti počinje spominjati integracija prostora bivše Jugoslavije, u tom trenutku slabi bilo kakva podrška za međunarodne integracije. Slaba potpora NATO-u je s jedne strane averzija prema uopće ratnom okruženju nakon rata, a s druge strane relativno slabo povjerenje prema NATO-u, koje je razvijeno u vrijeme agresije na Hrvatsku, kad je Hrvatska praktički, odlukama međunarodne zajednice, bila izolirana u sukobu sa Srbijom i nije ustvari imala nikakvu međunarodnu potporu u tom sukobu.“
Direktor za planiranje politike NATO-a Jamie Shea ocjenjue kako su tri glavna razloga za slabu potporu u Hrvatskoj – neinformiranost, nespremnost političara da se založe za neku temu koju sada podupire tek trećinu građana, odnosno birača, i nasljeđe nesvrstane Jugoslavije:
„Tito, dugogodišnja tradicija nesvrstanosti, ideja trećeg puta, treba priznati da je to ostavilo posljedice u javnosti – zašto moramo biti u nekom savezu, zašto se ne bismo vratili tradiciji nemiješanja u sukobe; ako je to dobro za Finsku i Švedsku, zašto ne bi bilo dobro i za nas.“
NATO-ov čelnik je dobro informiran. Evo što kaže još jedan anketirani Zagrepčanin:
„Smatram da bi bilo najpametnije da smo neutralni. To je skupo i neproduktivno, jer ćemo biti samo odskočna daska za kojekakve vojne akcije negdje na Bliskom i Daljem Istoku.“
Hrvatska Vlada ne misli da u javnosti izostaje rasprava o pogodnostima članstva u NATO-u, kaže nacionalni koordinator za NATO Pjer Šimunović:
„Ta rasprava se apsolutno vodi sa hrvatskom javnošću, kontinuirano. Ne bih govorio ni o kakvoj kampanji, niti o pokušajima da se nešto ishitreno forisira. Radi se, jednostavno, o dugoročnom procesu pravovremenog i kompetentnog informiranja hrvatske javnosti o svim odgovornostima i koristima koje proizlaze iz članstva u NATO-u.“
Pa ipak, potpora ne prelazi 35 posto. Kako podići taj postotak? Naš sugovornik doktor Rimac kaže kako je Hrvatska u vrijeme rata bila izuzetno izolirana i okrenuta prema domaćim problemima, pa je hrvatsku javnost zaobišla čak i euforija oko pada Berlinskog zida i prestanka
blokovske podjele Evrope:
„Većina argumenata koji se koriste i u pridobivanju potpore za integraciju u Evropsku uniju, zasniva se na rješavanju unutrašnje-političkih, to jest domaćih problema, u prvom redu ekonomskog položaja stanovništva. Jedino u tom segmentu se može tražiti nekakva potpora koja bi mogla krenuti u smjeru pozitivnom za nekakve integracije. Međutim, NATO kao ustanova je ustvari relativno u lošem položaju, jer je teško definirati ekonomske benefite u odnosu na troškove koji proizlaze iz uključivanja u jednu takvu organizaciju.“
„Ne, ne treba.“
Zašto?
„Koštat će nas, a mislim da nećemo imati neprijatelja u sljedećih tridesetak godina-pedeset godina koji će nas napasti.“
Ovako misli otprilike trećina hrvatskih građana, trećina je za hrvatski ulazak u NATO, a trećina ih je indiferentna. To je bila središnja tema ovotjednog razgovora skupine hrvatskih novinara sa prvim ljudima NATO-a u Bruxellesu, i uz nastavak reformi obrambenog sustava, najozbiljniji su problem sa kojim će se Hrvatska na putu do članstva, najvjerojatnije 2008. godine, trebati suočiti. Sociolog Ivan Rimac u izjavi za naš radio kaže kako se slabu potporu članstvu u NATO-u treba razmatrati inače slaboj potpori međunarodnim integracijama, a sve to dodatno slabi ako se inzistira na regionalnom pristupu:
„Kada se u javnosti počinje spominjati integracija prostora bivše Jugoslavije, u tom trenutku slabi bilo kakva podrška za međunarodne integracije. Slaba potpora NATO-u je s jedne strane averzija prema uopće ratnom okruženju nakon rata, a s druge strane relativno slabo povjerenje prema NATO-u, koje je razvijeno u vrijeme agresije na Hrvatsku, kad je Hrvatska praktički, odlukama međunarodne zajednice, bila izolirana u sukobu sa Srbijom i nije ustvari imala nikakvu međunarodnu potporu u tom sukobu.“
Direktor za planiranje politike NATO-a Jamie Shea ocjenjue kako su tri glavna razloga za slabu potporu u Hrvatskoj – neinformiranost, nespremnost političara da se založe za neku temu koju sada podupire tek trećinu građana, odnosno birača, i nasljeđe nesvrstane Jugoslavije:
„Tito, dugogodišnja tradicija nesvrstanosti, ideja trećeg puta, treba priznati da je to ostavilo posljedice u javnosti – zašto moramo biti u nekom savezu, zašto se ne bismo vratili tradiciji nemiješanja u sukobe; ako je to dobro za Finsku i Švedsku, zašto ne bi bilo dobro i za nas.“
NATO-ov čelnik je dobro informiran. Evo što kaže još jedan anketirani Zagrepčanin:
„Smatram da bi bilo najpametnije da smo neutralni. To je skupo i neproduktivno, jer ćemo biti samo odskočna daska za kojekakve vojne akcije negdje na Bliskom i Daljem Istoku.“
Hrvatska Vlada ne misli da u javnosti izostaje rasprava o pogodnostima članstva u NATO-u, kaže nacionalni koordinator za NATO Pjer Šimunović:
„Ta rasprava se apsolutno vodi sa hrvatskom javnošću, kontinuirano. Ne bih govorio ni o kakvoj kampanji, niti o pokušajima da se nešto ishitreno forisira. Radi se, jednostavno, o dugoročnom procesu pravovremenog i kompetentnog informiranja hrvatske javnosti o svim odgovornostima i koristima koje proizlaze iz članstva u NATO-u.“
Pa ipak, potpora ne prelazi 35 posto. Kako podići taj postotak? Naš sugovornik doktor Rimac kaže kako je Hrvatska u vrijeme rata bila izuzetno izolirana i okrenuta prema domaćim problemima, pa je hrvatsku javnost zaobišla čak i euforija oko pada Berlinskog zida i prestanka
blokovske podjele Evrope:
„Većina argumenata koji se koriste i u pridobivanju potpore za integraciju u Evropsku uniju, zasniva se na rješavanju unutrašnje-političkih, to jest domaćih problema, u prvom redu ekonomskog položaja stanovništva. Jedino u tom segmentu se može tražiti nekakva potpora koja bi mogla krenuti u smjeru pozitivnom za nekakve integracije. Međutim, NATO kao ustanova je ustvari relativno u lošem položaju, jer je teško definirati ekonomske benefite u odnosu na troškove koji proizlaze iz uključivanja u jednu takvu organizaciju.“
