Doktor Domagoj Štimac iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba kaže da se iza fizičkog i emocionalnog zlostavljanja vrlo često krije seksualno zlostavljanje o kojem se do prije desetak godina nije toliko govorilo. Navodi primjer osmogodišnjeg dječaka kojeg je otac fizički maltretirao još od najranije dobi, te zbog toga odležao i tri godine u zatvoru:
„Dječak je došao kod nas na terapiju i imao je doslovno psihomatične posljedice čiji nivo je bio težak. Otac ga je fizički strašno zlostavljao, toliko da mu je glavu nabijao na rub stola i slično.“
A onda se u terapiji ustanovilo da je u osnovici svega ležalo zapravo dvostruko seksualno zlostavljanje:
„I djeda i tata su ga zlostavljali. Obično to ide tako dok se krug zlostavljanja ne prekine.“
Ravnateljica zagrebačkog Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici, Jasenka Ćurković Kelava, kaže da je među 300 njihovih sadašnjih štićenika najprisutnije bilo emocionalno i fizičko zlostavljanje u obitelji, ili kod udomitelja, ali i 20 posto djece koja su seksualno zlostavljana:
„Po nekim našim iskustvima čini mi se da je to tek vrh sante leda i da toga ima jako puno. Čini mi se da je u nekim našim krajevima takvo ponašanje unutar obitelji možda čak i nekakva tradicija, gdje članovi te obitelji ne vide u tome ništa loše. To je jednostavno način života. Kada se suoče s nekim prijavama o zlostavljanju, sa nekim kaznama, to je za njih dosta dramatično i traumatično, a najgore je po djecu.“
Doktor Štimac ističe da samo Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba tjedno primi do tri dojave o seksualno zlostavljanom djetetu:
„U 80 posto slučajeva dijete zlostavljaju njemu poznate osobe. Zabluda je da su djeca seksualno zlostavljanja od nepoznatih. Zlostavljači djetetom manipuliraju, vrše na njega pritisak, ucjenjuju ga ili kupuju.“
Prema podacima Poliklinike, samo je u prošloj godini seksualno zlostavljano 750 djece na području Zagreba. No, članica saborskog Odbora za obitelj, Milanka Opačić, smatra da nije toliko riječ o porastu nasilja, već o sve većoj senzibiliziranosti društva:
„Mi puno više o tome govorimo. Sada se rade istraživanja. Djeca se imaju kome obratiti i imaju se gdje javiti. Naročito zbog toga imamo vidljivu situaciju o nasilju u obitelji kada su djeca u pitanju. Riječ je o tome da je nasilje nad djecom, prvenstveno ako ćemo govoriti o seksualnom nasilju, plod zatvorenog kruga. Nasilnici su uglavnom ljudi nad kojima je nasilje bilo provedeno kada su oni bili djeca. Sada oni taj isti obrazac primjenjuju prema svojoj djeci. Jedini lijek za to je da se, što je moguće prije, detektira da je netko bio žrtva nasilja i da se s njim radi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja, kako bi se taj pakleni krug nasilja što prije prekinuo.“
Ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu, Jasenka Ćurković Kelava, upozorava međutim da Hrvatska nema dovoljno institucija za odgovarajuću psihoterapiju:
„Nema dovoljno ni dječjih psihijatara koji bi se bavili tom problematikom. Ako recimo Split, koji pokriva veliko područje, ima samo jednog dječjeg psihijatra, onda zaista nemamo o čemu razgovarati.“
Ističe da je isto tako za dijete vrlo štetna i dugotrajnost sudskih postupaka prema zlostavljaču:
„Jer dijete uz sav taj pritisak od strane obitelji i uz izdvojenost u instituciji, ne doživljava da to što je prijavilo društvu, društvo kažnjava, ako se taj postupak toliko dugo prolongira. Jedna curicu se nama obratila kada je bila u šestom razredu osnovne škole. Sada ima 20 godina i tek sada su započeli postupak vezan za taj slučaj. To je više nego strašno.“
„Dječak je došao kod nas na terapiju i imao je doslovno psihomatične posljedice čiji nivo je bio težak. Otac ga je fizički strašno zlostavljao, toliko da mu je glavu nabijao na rub stola i slično.“
A onda se u terapiji ustanovilo da je u osnovici svega ležalo zapravo dvostruko seksualno zlostavljanje:
„I djeda i tata su ga zlostavljali. Obično to ide tako dok se krug zlostavljanja ne prekine.“
Ravnateljica zagrebačkog Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici, Jasenka Ćurković Kelava, kaže da je među 300 njihovih sadašnjih štićenika najprisutnije bilo emocionalno i fizičko zlostavljanje u obitelji, ili kod udomitelja, ali i 20 posto djece koja su seksualno zlostavljana:
„Po nekim našim iskustvima čini mi se da je to tek vrh sante leda i da toga ima jako puno. Čini mi se da je u nekim našim krajevima takvo ponašanje unutar obitelji možda čak i nekakva tradicija, gdje članovi te obitelji ne vide u tome ništa loše. To je jednostavno način života. Kada se suoče s nekim prijavama o zlostavljanju, sa nekim kaznama, to je za njih dosta dramatično i traumatično, a najgore je po djecu.“
Doktor Štimac ističe da samo Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba tjedno primi do tri dojave o seksualno zlostavljanom djetetu:
„U 80 posto slučajeva dijete zlostavljaju njemu poznate osobe. Zabluda je da su djeca seksualno zlostavljanja od nepoznatih. Zlostavljači djetetom manipuliraju, vrše na njega pritisak, ucjenjuju ga ili kupuju.“
Prema podacima Poliklinike, samo je u prošloj godini seksualno zlostavljano 750 djece na području Zagreba. No, članica saborskog Odbora za obitelj, Milanka Opačić, smatra da nije toliko riječ o porastu nasilja, već o sve većoj senzibiliziranosti društva:
„Mi puno više o tome govorimo. Sada se rade istraživanja. Djeca se imaju kome obratiti i imaju se gdje javiti. Naročito zbog toga imamo vidljivu situaciju o nasilju u obitelji kada su djeca u pitanju. Riječ je o tome da je nasilje nad djecom, prvenstveno ako ćemo govoriti o seksualnom nasilju, plod zatvorenog kruga. Nasilnici su uglavnom ljudi nad kojima je nasilje bilo provedeno kada su oni bili djeca. Sada oni taj isti obrazac primjenjuju prema svojoj djeci. Jedini lijek za to je da se, što je moguće prije, detektira da je netko bio žrtva nasilja i da se s njim radi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja, kako bi se taj pakleni krug nasilja što prije prekinuo.“
Ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu, Jasenka Ćurković Kelava, upozorava međutim da Hrvatska nema dovoljno institucija za odgovarajuću psihoterapiju:
„Nema dovoljno ni dječjih psihijatara koji bi se bavili tom problematikom. Ako recimo Split, koji pokriva veliko područje, ima samo jednog dječjeg psihijatra, onda zaista nemamo o čemu razgovarati.“
Ističe da je isto tako za dijete vrlo štetna i dugotrajnost sudskih postupaka prema zlostavljaču:
„Jer dijete uz sav taj pritisak od strane obitelji i uz izdvojenost u instituciji, ne doživljava da to što je prijavilo društvu, društvo kažnjava, ako se taj postupak toliko dugo prolongira. Jedna curicu se nama obratila kada je bila u šestom razredu osnovne škole. Sada ima 20 godina i tek sada su započeli postupak vezan za taj slučaj. To je više nego strašno.“
