Dostupni linkovi

logo-print

Bez plata, gladni i otpušteni...


Gordana SANDIC HADŽIHASANOVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC

Oko 200 radnika zeničke «Mital steel company», bivše Željezare, je privremeno prekinilo štrajk glađu. Juče su štrajkovali radnici žepačke Mahnjače, prije nijih sarajevskog Energopetrola, brezanskih rudnika. Slika nezadovoljstva postala je uobičajeni dekor bh. gradova:

„Mi smo bez plate, mi smo gladni, nas niko ne pita.“

„Ljudi nisu primili 40 plata. Svi su otpušteni.“

„Čekat ćemo. Valjda ćemo mirnim i demokratskim putem uspjeti da dođemo do tog sastanka.“

Potpredsjednik Konfederacije sindikata BiH, Edhem Biber kaže:

„Već nekoliko mjeseci upozoravam da bi moglo doći do eskalacije socijalnog bunta ovdje iz prostog razloga što se neke stvari ne rješavaju. U proteklih nekoliko godina svi ovi problemi na koje smo mi ukazivali i tražili rješavanje su se uglavnom gurali pod tepih, kao da će se sami od sebe riješiti. Nažalost, takva vrsta problema se sama od sebe ne rješava. Insistiramo prema parlamentu, prema vladi da počnu rješavati taj trenutno najteži problem. A vlast u BiH uglavnom se bavi sama sobom, bave se nekim kadrovskim ukrštenicama.“

Uzroke radničkom nezadovoljstvu profesor Sarajevskog univerziteta Salih Fočo vidi ovako:

„Stanje u sferi ekonomije, pretpostavke koje stvara ligislativni sistem su zapravo neadekvatne i proizvode velike socijalne poremećaje i velike posljedice po samu sudbinu radnika i njihovog rada. Očito veliki broj privatiziranih firmi nije privatiziran na način koji bi otvorio njima perspektive, nego naprotiv - taj proces je doveo do zatvaranja i stečaja velikog broja firmi, ili zatvaranja tih kompanija koje su ipak imale uspješne uvjete rada.“

Nepoštena privatizacija, prema ocjenama mnogih, razlog je za nezadovoljstvo, podsjeća Edhem Biber:

„Tri i po godine se borimo da se donese taj jedan zakon o toj reviziji nesretne privatizacije, znači onih slučajeve gdje imamo eklatantne dokaze da je bilo kriminala. Nažalost, mora se konstatovati da taj kriminal koji se desio u procesu privatizacije u proteklom periodu ima svoja uporišta u svim institucijama BiH.“

Mogu li radnički štrajkovi prerasti u socijalni bunt širih razmjera? Profesor Salih Fočo kaže:

„Ne postoji kritična masa radništva koja može ugroziti strukturu vlasti ili koncept na kojem ona derivira, a to je nacionalni a ne socijalni. Bez obzira na broj štrajkova koji se javljaju oni su malog dometa i, rekao bih, rascjepkani. Potrebna je veća masa radništva i veće jedinstvo u okviru radničke populacije da bi taj koncept vlasti i ono što ona reprodukuje svojim mjerama u negativnom smislu mogli da dovedu u pitanje.“

Poljoprivrednici BiH su tačno 270 dana u šatorima pred zgradom državnog parlamenta i vlade:

„Kao što je bilo čudo bosanskog otpora u ratnom periodu, tako će biti i ovo čudo poljoprivrednog otpora. Narod je uz nas.“

A narod, tj.radnici i dalje traži samo svoja prava:

„Dugovanja prema radnicima pet godina, neuplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje, 30 ličnih dohodaka.“

* * * * *

U Hrvatskoj, privatizacija provedena 90-tih ostavila je oko 400.000 radnika bez posla. Neki imaju sreću i rade, ali pod kakvim uvjetima? Pojedina istraživanja su pokazala da su najobespravljeniji radnici u Hrvatskoj oni zaposleni u trgovinama ,no rijetki su o tome spremni javno progovoriti jer se boje otkaza. U sindikatu tvrde da su mobbing i ponižavajući uvjeti rada jednako prisutni u velikim trgovačkim lancima, kao i malim privatnim trgovinama čiji vlasnici ne prežu ni od fizičkog nasilja nad zaposlenima.

„Jučer, kada sam došla na posao, šef je pronašao dvije kutije keksa kojima je istekao rok trajanja i naljutio se. Počeo je vikati na mene, govoreći da radi s imbecilima. Zamahnuo je tim kutijama prema meni. Izmakla sam glavu da me ne bi udario. Prestrašila sam se i htjela pobjeći. On mi je opalio šamar, uhvatio me rukama za ramena i počeo gurati i tresti. Počela sam plakati i rekla šefici da tako uzrujana ne mogu raditi svoj posao. Ona je na to rekla da slobodno mogu da idem kući, ali da dam otkaz i da više ne dolazim.“

Dvadeset i četverogodišnja Zdravka Brkić iz Sukošana kraj Zadra, trenutno je najpoznatija žrtva mobbinga u Hrvatskoj jer je o njemu javno progovorila. Predsjednica sindikata trgovine, Ana Knežević, upozorava da tisuće radnika u hrvatskim trgovinama doživljavaju slično, ali iz straha od otkaza trpe zastrašujuću obespravljenost:

„Rad na određeno vrijeme je zapravo najgora stvar. Oni vas drže u šaci. Ugovori se produžuju svaka tri mjeseca. Radnici samo čekaju hoće li dobiti produženi ugovor ili ne. Iz tog razloga se ne usude niti javno sindikalno organizirati, na način da mi dostavimo popis članova sindikata firmama i da im se članarina odbija od plaće. Svi oni su tajni članovi i članarinu plaćaju kod nas. Imamo pokret otpora kao četrdesetih.“

Ističe da su se u stranim trgovačkim lancima – Billi, Metrou i Kauflandu, donekle i uspjeli izboriti za sindikalno organiziranje, te da je trenutno najgore stanje u domaćima - Pevecu, Getrou i Kerumu:

„U Pevecu nam je sindikalno organiziranje zabranjeno. Sindikalni povjerenik je dobio otkaz. U Getrou je sada formiran sindikat. Tamo žene rade u strašnim uvjetima, a kada im pošaljemo spisak članova sindikata, jedno po jedno počnu otpuštati. Imali smo slučaj jednoga dečka koga je poslodavac namlatio kada je pitao kada će dobiti ugovor.“

Gospođa Štefica radi u Getrou, ali moli da joj ne objavimo puno ime i prezime:

„Stalno smo pod pritiskom. Nemamo ni kolektivni ugovor, niti regres. Radimo s grčom u želucu. Od dolaska na posao ste vječito pod pritiskom. I za mali kiks uvijek je opomena, pa otkaz. Može se svakom to desiti. Jedna ženska kod nas je dobila slom živaca. Nije se više mogla nositi s tim problemom.“

Za manje od 300 eura, bez plaćenog prekovremenog i bez zakonskih slobodnih dana, radi se sve što vlasnik naredi.
Predsjednica sindikata trgovine kaže da je prodavačima u malim privatnim trgovinama možda još i najteže:

„Jedna je u dućanu i radi na blagajni, mora dodati kruh, narezati salamu, izvagati voće i povrće, slagati robu, paziti da li je istekao rok i paziti da joj neko nešto ne ukrade jer se to onda odbija njoj od plaće. Ona mora, kao hobotnica, imati osam ruku i osam nogu, ili kao gušter glavu okretati za 360 stupnjeva kako bi sve mogla vidjeti. Takvi mogu samo čekati trenutak kada će dobiti batine čim bilo što pokušaju. Šute i trpe dok mogu.“

Takve se stvari, kaže neovisni ekonomski analitičar Branimir Lokin, dozvoljavaju zbog nekritičkog prihvaćanja i hrvatske opsesije liberalnim tržištem:

„Sada se pokazuje da nije bitno da li se radi nedjeljom ili ne. Bitno je da im se plati i da osjećaju da u tom društvu i oni snose dio odgovornost i prava. A to smo do sada zanemarili.“

Zdravka Brkić iz Sukošana javno se pobunila protiv nasilja na poslu. Na žalost, zato ga je i izgubila:

„Da smo svi složni, da se javljamo i da kažemo javno što se radi, mislim da bi bilo bolje, ali svi ćute, niko ništa ne govori jer bi u suprotnom dobili otkaz. Zato ljudi rade i trpe.“
XS
SM
MD
LG