U posljednjem izvještaju Human Rights Watch-a konstatuje se da je, nakon deset godina neprocesuiranja, zbog “slabljenja ekstremnog nacionalizma na političkoj sceni” RS-a porasla spremnost da se kazne počinioci ratnih zločina. U izvještaju pod nazivom „Prilika za pravdu - Suđenja za ratne zločine u Republici Srpskoj”, Human Rights Watch, analizirajući stanje u pravosudnim institucijima ovog bh. entiteta u vezi s procesuiranjem ratnih zločina, zaključuje da je krajem 2005. i početkom 2006. godine došlo do porasta broja krivičnih gonjena.
Sa stavom Human Rights Watch-a saglasan je i izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović:
„Može biti ohrabrujuće za mnoge da su se u RS-u prošle godine i ove godine počeli procesuirati ratni zločinci. Ali, svakako, ostaje otvoreno pitanje da li će u ovoj godini biti napravljen jedan zaista stvarni pomak, ako imamo u vidu da je u Federaciji BiH vođeno i dosad završeno više od stotinu takvih slučajeva, da su pravosudne kazne izrečene.“
Todorović smatra da je ovo rezultat depolitizacija i reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina:
„Ako imamo u vidu da Državni sud BiH neće moći preuzeti sav teret vođenja tih komplikovanih i kompleksnih sudskih procesa na sebe, pravosuđe RS-a moraće u ovoj godini zaista dokazati se u jednom konkretnom radu, koji će se, doslovno da kažemo, kvantitativno mjeriti i brojem izrečenih presuda.“
Nerma Jelačić, diretor BIRN-a, odnosno Balkanske istraživačke mreže za BiH:
“Već tridesetak slučajeva je prebačeno na pet okružnih sudova u RS-u i očekuje se još nekih četrdesetak u toku ove godine.”
U pet okružnih tužilaštava u RS-u do februara ove godine imali su 325 predmeta ratnog zločina. Treba svakako dodati da policija RS-a pruža nedostatnu pomoć ovim procesima, što je popraćeno neuspjesima u prikupljanju dokaza, ugrožavanju svjedoka i nedostupnosti osumnjičenih. Nerma Jelačić:
“Sada se policija u RS-u većinom koncentriše na procesuiranje i istraživanje zločina koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom, a ne nad nesrpskim. I oni su tražili da im vlada pomogne da se to promijeni, imajući u vidu da je najveći broj stradalnika u sadašnjoj RS nesrpske etničke pripadnosti.”
Kao primjer, u izvještaju navodi se da članovi tužilaštava u Doboju i Istočnom Sarajevu nisu znali za postojanje dokaza koje je lokalna policija prikupila o zločinima protiv nesrba. Branko Todorović takođe ukazuje na ovaj problem:
“Mi smo prije dvije godine, npr. kada je bila ekshumacija na Crnom vrhu, iznijeli konkretno zahtjev Tužilaštva RS-a da - pošto se tamo nalazi skoro 500 tijela ljudi koji su ubijeni tokom rata, gdje je bilo nesumnjivo da se radi o zločinu koji je počinjen 1992., 1993. godine na području Zvornik - je bilo očekivano da to ne radi, recimo, tužilaštvo iz Tuzle, ili tužilaštvo na nivou države, nego da to uradi nadležno tužilaštvo u Bijeljini, ali nadležno tužilaštvo nije reagovalo i nije provelo istragu.”
“Za mnoge žrtve, osuda direktnih počinilaca je jednako, ako ne i još važnija, nego kažnjavanje onih koji su naredili zločine” stoji u izvještaju.
Sa stavom Human Rights Watch-a saglasan je i izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović:
„Može biti ohrabrujuće za mnoge da su se u RS-u prošle godine i ove godine počeli procesuirati ratni zločinci. Ali, svakako, ostaje otvoreno pitanje da li će u ovoj godini biti napravljen jedan zaista stvarni pomak, ako imamo u vidu da je u Federaciji BiH vođeno i dosad završeno više od stotinu takvih slučajeva, da su pravosudne kazne izrečene.“
Todorović smatra da je ovo rezultat depolitizacija i reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina:
„Ako imamo u vidu da Državni sud BiH neće moći preuzeti sav teret vođenja tih komplikovanih i kompleksnih sudskih procesa na sebe, pravosuđe RS-a moraće u ovoj godini zaista dokazati se u jednom konkretnom radu, koji će se, doslovno da kažemo, kvantitativno mjeriti i brojem izrečenih presuda.“
Nerma Jelačić, diretor BIRN-a, odnosno Balkanske istraživačke mreže za BiH:
“Već tridesetak slučajeva je prebačeno na pet okružnih sudova u RS-u i očekuje se još nekih četrdesetak u toku ove godine.”
U pet okružnih tužilaštava u RS-u do februara ove godine imali su 325 predmeta ratnog zločina. Treba svakako dodati da policija RS-a pruža nedostatnu pomoć ovim procesima, što je popraćeno neuspjesima u prikupljanju dokaza, ugrožavanju svjedoka i nedostupnosti osumnjičenih. Nerma Jelačić:
“Sada se policija u RS-u većinom koncentriše na procesuiranje i istraživanje zločina koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom, a ne nad nesrpskim. I oni su tražili da im vlada pomogne da se to promijeni, imajući u vidu da je najveći broj stradalnika u sadašnjoj RS nesrpske etničke pripadnosti.”
Kao primjer, u izvještaju navodi se da članovi tužilaštava u Doboju i Istočnom Sarajevu nisu znali za postojanje dokaza koje je lokalna policija prikupila o zločinima protiv nesrba. Branko Todorović takođe ukazuje na ovaj problem:
“Mi smo prije dvije godine, npr. kada je bila ekshumacija na Crnom vrhu, iznijeli konkretno zahtjev Tužilaštva RS-a da - pošto se tamo nalazi skoro 500 tijela ljudi koji su ubijeni tokom rata, gdje je bilo nesumnjivo da se radi o zločinu koji je počinjen 1992., 1993. godine na području Zvornik - je bilo očekivano da to ne radi, recimo, tužilaštvo iz Tuzle, ili tužilaštvo na nivou države, nego da to uradi nadležno tužilaštvo u Bijeljini, ali nadležno tužilaštvo nije reagovalo i nije provelo istragu.”
“Za mnoge žrtve, osuda direktnih počinilaca je jednako, ako ne i još važnija, nego kažnjavanje onih koji su naredili zločine” stoji u izvještaju.
