U posljednjih deset godina, otkad je moguće zatražiti azil, Hrvatska nije odobrila utočiste niti jednom tražitelju, potvrđuje glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, Zlatko Mehun:
„Do sada još uvijek nismo azil odobrili ni jednoj osobi koja ga je zatražila u Republici Hrvatskoj. Najveći broj onih koji su tražili utočište u Republici Hrvatskoj dolaze s prostora Srbije i Crne Gore. U proteklih sedam godina smo imali ukupno 78 takvih zahtjeva, a prošle godine, 21 takav zahtjev.“
Riječ je uglavnom o Albancima i Romima, ali i Srbima. Voditelj azilantskog prihvatilišta u Šašnoj Gredi, Miroslav Horvat:
„Trenutno je u postupku priznavanja prava na azil u Hrvatskoj ukupno 26 osoba. Najviše ih je iz Pakistana - osam osoba, zatim iz Palestine - šest osoba, četiri osobe iz Srbije i Crne Gore, tri osobe iz Iraka i dvije osobe iz Ukrajine.“
Predstavnici hrvatske vlasti naglašavaju da je riječ uglavnom o ekonomskim emigrantima, te da je to i glavni razlog odbijenicama. No, činjenica da u deset godina Hrvatska nije odobrila baš nijedan azil, neminovno baca loše svjetlo na njezinu politiku, ističe glasnogovornik UNHCR-a, Neven Crnković:
„Većinom se radi o ekonomskim emigrantima, ali ipak, prema našim procjenama, u nekoliko slučajeva su postojali razlozi da se pojedinim osobama odobri azil, ali Hrvatska to nije učinila.“
Kako istu činjenicu tumači predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski:
„U Hrvatskoj se pojavljuje jedna vrsta uvjerenja da Hrvatska opet treba biti predziđe kršćanstva i treba braniti Evropsku uniju od prodora sa juga i istoka. To se kod nas realizira tako što se ljudi izbacuju natrag u zemlje iz kojih su došli jer se svi dolaznici interpretiraju kao ekonomska emigracija, djelom zato što se jako malo zna o zemljama izvan Hrvatske, osim o nekoliko najrazvijenijih, a djelom zato što kod nas postoji jedna vrsta nevoljkosti da se pomogne onima izvana jer Hrvatska još uvijek sebe smatra žrtvom, a ne državom u kojoj se živi mnogo bolje nego u najvećem dijelu svijeta.“
Hrvatska je prije dvije godine donijela Zakon o azilu. Idućih mjeseci će ga u cijelosti uskladiti s europskim standardima, no sve je to, zaključuje Puhovski, još uvijek na razini apstrakcije:
„To kod nas kao realnost ne postoji jer, niti postoje po standardima kakvi se vani očekuju uređeni prostori za eventualne azilante, niti je, što je puno važnije, ikada itko, otkada zakon postoji, dobio azil.“
Već duže vrijeme Hrvatska nastoji riješiti pitanje centra za azilante. Pokušaj da to bude u zagorskom selu Stubička Slatina propao je nakon žestokih protivljenja i prosvjeda tamošnjih stanovnika:
„Mislim da tu postoji jedna vrsta neosviještene ksenofobije jednog broja ljudi u manjim sredinama. Nemojte zaboraviti da je Zagreb glavni grad koji ima možda najmanje ne bijelih ljudi na ulicama glavnih gradova država Evropske unije, da je naš nekadašnji predsjednik svojevremeno sa ponosom govorio o tome da se u Zagrebu ne mogu vidjeti crnci i slično, tako da je kod nas ostalo mišljenje da stranci, a pogotovo oni koji se fizički razlikuju bojom kože, nisu baš dobro došli.“
Prema najnovijem dogovoru privremeni centar za azilante biti će u Kutinu, a nakon dvije godine, trajno se seli u Zagreb. U svrhu boljeg informiranja građana, MUP ovih dana organizira i okrugli stol pod nazivom “Predrasude i istina o azilantima” kako bi se, kaže glasnogovornik Zlatko Mehun, umanjila nepotrebna ksenofobija prema strancima:
„Svih ovih sedam godina, otkako su u Šaškoj Gredi bili smješteni tražitelji azila, na tom području i oko tog područja nije bilo nikakvih izgreda, nikakvih kriminalnih aktivnosti i radnji u kojima bi sudjelovale takve osobe.“
Glasnogovornik UNHCR-a, Neven Crvenković - Hrvatska, kao zemlja koja teži skorom ulasku u Europsku uniju, jednostavno si ne smije dozvoliti ksenofobično ponašanje:
„Trebala bi, ne samo dijeliti vrijednosti, ali bi trebala biti i spremna snositi teret zemalja članica Europske unije koje u puno većem broju primaju tražitelje azila nego Hrvatska.“
„Do sada još uvijek nismo azil odobrili ni jednoj osobi koja ga je zatražila u Republici Hrvatskoj. Najveći broj onih koji su tražili utočište u Republici Hrvatskoj dolaze s prostora Srbije i Crne Gore. U proteklih sedam godina smo imali ukupno 78 takvih zahtjeva, a prošle godine, 21 takav zahtjev.“
Riječ je uglavnom o Albancima i Romima, ali i Srbima. Voditelj azilantskog prihvatilišta u Šašnoj Gredi, Miroslav Horvat:
„Trenutno je u postupku priznavanja prava na azil u Hrvatskoj ukupno 26 osoba. Najviše ih je iz Pakistana - osam osoba, zatim iz Palestine - šest osoba, četiri osobe iz Srbije i Crne Gore, tri osobe iz Iraka i dvije osobe iz Ukrajine.“
Predstavnici hrvatske vlasti naglašavaju da je riječ uglavnom o ekonomskim emigrantima, te da je to i glavni razlog odbijenicama. No, činjenica da u deset godina Hrvatska nije odobrila baš nijedan azil, neminovno baca loše svjetlo na njezinu politiku, ističe glasnogovornik UNHCR-a, Neven Crnković:
„Većinom se radi o ekonomskim emigrantima, ali ipak, prema našim procjenama, u nekoliko slučajeva su postojali razlozi da se pojedinim osobama odobri azil, ali Hrvatska to nije učinila.“
Kako istu činjenicu tumači predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski:
„U Hrvatskoj se pojavljuje jedna vrsta uvjerenja da Hrvatska opet treba biti predziđe kršćanstva i treba braniti Evropsku uniju od prodora sa juga i istoka. To se kod nas realizira tako što se ljudi izbacuju natrag u zemlje iz kojih su došli jer se svi dolaznici interpretiraju kao ekonomska emigracija, djelom zato što se jako malo zna o zemljama izvan Hrvatske, osim o nekoliko najrazvijenijih, a djelom zato što kod nas postoji jedna vrsta nevoljkosti da se pomogne onima izvana jer Hrvatska još uvijek sebe smatra žrtvom, a ne državom u kojoj se živi mnogo bolje nego u najvećem dijelu svijeta.“
Hrvatska je prije dvije godine donijela Zakon o azilu. Idućih mjeseci će ga u cijelosti uskladiti s europskim standardima, no sve je to, zaključuje Puhovski, još uvijek na razini apstrakcije:
„To kod nas kao realnost ne postoji jer, niti postoje po standardima kakvi se vani očekuju uređeni prostori za eventualne azilante, niti je, što je puno važnije, ikada itko, otkada zakon postoji, dobio azil.“
Već duže vrijeme Hrvatska nastoji riješiti pitanje centra za azilante. Pokušaj da to bude u zagorskom selu Stubička Slatina propao je nakon žestokih protivljenja i prosvjeda tamošnjih stanovnika:
„Mislim da tu postoji jedna vrsta neosviještene ksenofobije jednog broja ljudi u manjim sredinama. Nemojte zaboraviti da je Zagreb glavni grad koji ima možda najmanje ne bijelih ljudi na ulicama glavnih gradova država Evropske unije, da je naš nekadašnji predsjednik svojevremeno sa ponosom govorio o tome da se u Zagrebu ne mogu vidjeti crnci i slično, tako da je kod nas ostalo mišljenje da stranci, a pogotovo oni koji se fizički razlikuju bojom kože, nisu baš dobro došli.“
Prema najnovijem dogovoru privremeni centar za azilante biti će u Kutinu, a nakon dvije godine, trajno se seli u Zagreb. U svrhu boljeg informiranja građana, MUP ovih dana organizira i okrugli stol pod nazivom “Predrasude i istina o azilantima” kako bi se, kaže glasnogovornik Zlatko Mehun, umanjila nepotrebna ksenofobija prema strancima:
„Svih ovih sedam godina, otkako su u Šaškoj Gredi bili smješteni tražitelji azila, na tom području i oko tog područja nije bilo nikakvih izgreda, nikakvih kriminalnih aktivnosti i radnji u kojima bi sudjelovale takve osobe.“
Glasnogovornik UNHCR-a, Neven Crvenković - Hrvatska, kao zemlja koja teži skorom ulasku u Europsku uniju, jednostavno si ne smije dozvoliti ksenofobično ponašanje:
„Trebala bi, ne samo dijeliti vrijednosti, ali bi trebala biti i spremna snositi teret zemalja članica Europske unije koje u puno većem broju primaju tražitelje azila nego Hrvatska.“
