Dostupni linkovi

logo-print

Ciljano useljavanje u Hrvatsku


Srdan KUSOVAC, Ankica BARBIR-MLADINOVIC, Jasna Vukucevic, Mirjana RAKELA, Žana KOVACEVIC, Goran Vežic, Gëzim BAXHAKU, Radovan BOROVIC

Evropska komisija je apelovala protekle sedmice na stare članice Evropske unije da otvore svoja tržište rada za radnike iz osam država istočne Evrope koje su pre gotovo dve godine ušle u EU, a čiji radnici još nemaju pravo ravnopravnog zapošljavanja u recimo Nemačkoj, Francuskoj ili Španiji. Nekako istovremeno u tri velike države stare članice Unije – Nemačkoj, Francuskoj i Austriji, ponovo su aktuelne promene zakonodavstava, i to zakona koji se tiču imigracije odnosno uvoza radne snage.

Naravno, ni Evropska komisija, ni ove tri zemlje ne čine ništa iz ljubavi. Stara Evropa, jednostavno rečeno, kuburi sa kvalifikovanom radnom snagom, odnosno fale joj stručnjaci određenih profila. I prema tome se onda prilagođavaju propisi i određuju imigracione kvote. Široj javnosti su najpoznatiji slučajevi, svakako, britanski uvoz medicinskih sestara u prošloj deceniji i nemačko otvaranje vrata računarskim stručnjacima pre nekih pet ili šest godina.

Ova priča sama po sebi ne bi možda zavredila naročitu pažnju da se nije pojavila slična ideja u Hrvatskoj. Najpre je 31. januara predstavljena knjiga demografa Jakova Gela, Anđelka Akrapa i Ivana Čipina pod naslovom „Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske – bilanca 20. stoljeća“. Tada je rečeno, a narednih dana mnogo puta ponovljen stav autora da budući da stanovništvo Hrvatske stari i da je prirodni priraštaj negativan, odnosno da više ljudi u Hrvatskoj godišnje umire nego što se rađa – treba jednostavno uvesti ljude. Ideja je gotovo službena jer je predlagač – Jakov Gelo član Saveta Vlade Republike Hrvatske za demografsku politiku. Strategija koju je osmislio i prezentirao pod nazivom „Nacionalna strategija za opstanak Hrvata“ predviđa uvoz ljudi, i to iz država nastalih iz Jugoslavije:

GELO: Hrvatska će trebati radnu snagu. Uz svu relativno visoku nezaposlenost, Hrvatska, u sezoni građevinskih radova, u sezoni turizma, nema kvalitetne radne snage. A pronatalitetna populacijska politika, koju mi inače zagovaramo, nema šanse riješiti taj problem u sljedećih 20 ili 30 godina, kada će on biti izuzetno izražen.“

RSE: Koga, dakle, Hrvatska treba?

GELO: Trebamo one između 20 i 40 godina. Trebam one koji imaju barem srednju stručnu spremu.“

RSE: Koje su to ciljane države?

GELO: Pa ja sam rekao da je to prostor bivše Jugoslavije – Bosna i Hercegovina, Srbija i ostatak bivše Jugoslavije, potom Bugarska, Rumunjska i Ukrajina. To su zemlje koje su, uvjetno rečeno, kompatibilne. Očekujem da bi se radna snaga iz tih zemalja lakše uklopila u hrvatsko društvo, lakše se integrirala, lakše naučila hrvatski jezik, kultura i sve ostalo je više-manje slično“

RSE: Koji bi to bio broj godišnje, koliko ljudi bi se planski uselilo?

GELO: U Hrvatskoj bi, po našim procjenama, bilo nužno svake godine negdje između 12 i 15 tisuća više useljenih od iseljenih da bi se održao broj.

RSE: Dakle useljavanje ne nepismenih, već barem sa srednjom stručnom spremom i ne starijih od 40 godina. Osim turizma i građevinarstva, gdje još bi se stranci najviše zapošljavali?

GELO: Više-manje u uslužnim djelatnostima.

RSE: Da li mislite da će biti interesa iz tih krajeva i zbog čega?



GELO: Ja vjerujem da da, jer, ponavljam, u svim zemljama koje sam spomenuo se lošije živi. Hrvatska je na pragu ulaska u Evropsku uniju. Hrvatska je jedna krasna zemlja gdje ima dovoljno prostora za sve i gdje se gospodarski razvoj može ostvarivati ukoliko se ostvaruje i demografski razvoj. Što znači, kad bi negdje između 12 i 15 tisuća u sljedećih pedesetak godina više u Hrvatsku useljavalo nego iseljavalo, mi bismo mogli održati oko četiri milijuna stanovnika u ovoj državi, imali bismo usporenije starenje stanovništva i na taj način možda malo popravili i biološku sliku u smislu većeg rađanja djece.

*****

RSE: Postoji li, dakle, mogućnost da mladi obrazovani ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili sa Kosova nasele Hrvatsku, kao što su početkom i sredinom devedesetih preplavili Kanadu, Australiju, Novi Zeland ili Južnoafričku Republiku?

Ideja demografa Jakova Gela, ako ništa, makar je neuobičajena. Bila je jedna od glavnih tema kojom se bavila hrvatska javnost proteklih desetak dana. Stručnjaci svih mogućih vrsta su pozivani da se izjasne na ovu temu, organizovane su emisije u medijima, čak je stav o ovome tražen od javnih ličnosti i u nekim od najgledanijih populističkih televizijskih emisija. Izjašnjavali su se i građani:

„Neka poboljšaju uvjete nama Hrvatima. Neka dođu ljudi iz drugih zemalja, to uopće nije bitno, ali neka i nama nešto daju. Neka srede nas, pa će ostalo ići lako.“

Tako je otprilike proteklih dana, na najavu mogućeg ciljanog useljavanja 15 tisuća Srba, Bugara, Albanaca i Ukrajinaca godišnje, kao radne snage i radi poboljšanja demografske slike Hrvatske, reagiralo više od 70 posto slušatelja u emisijama hrvatskih radio postaja.

„Ja bih zaista voljela imati još jedno dijete, ali ne mogu si to dozvoliti jer mi jedva preživljavamo. Razmišljam o tim prokletim računima, u dućanu što mogu kupiti, što ne, svaki dan s mužem raspravljamo kako ćemo živjet sutra. Pa dajte omogućite da ljudi žive normalno. Bit će i djece i svega, ali dajte vratite nam dostojanstvo, nemojte nas ubijati u pojam. Osjećamo se kao zadnji idioti.“

Šta kažu privatnici, i to iz uslužnih delatnosti u Dalmaciji. Da li bi zaposlili, recimo, nekoga iz Srbije ili Bosne i Hercegovine ako bi bio kvalitetan radnik, stručan i vredan, ili bi prednost dali sunarodniku kakav god da je.

„Ja radim u graditeljstvu. U toj branši sam vrlo često suočen sa žalbama građevinara da im fale određeni kadrovi. Po mom mišljenju, ukoliko je priliv već veliki i imigracijsko kretanje radne snage iz jedne zemlje u drugu, možda bi to trebalo malo i proširiti, pa neka to bude i legalnim putem. To mi je daleko draže. Ionako će oni doći, na crno ili legalno.“

Da li se na Braču, koji ima ograničene ljudske resurse, osjeća potreba za uvozom radne snage kad su, recimo, ugostiteljstvo, turizam ili građevinarstvo u pitanju?

„U špici sezone ima stanovitih problema s radnom snagom, koju onda nekako i uvozimo, ali to je sezonskog karaktera – dolaze ljudi i iz Bosne, pomognu, rade i otiđu. Sve su to sezonski poslovi. Mislim da za trajno nastanjenje, sa ovakvom strukturom, ne bi trebalo uvoziti radnu snagu.“

*****

RSE: Nije samo Hrvatska zemlja koja u primorju u sezoni treba radnu snagu iz drugih zemalja. I u Crnoj Gori, koja je daleko slabije razvijena od Hrvatske, u sezoni brojni su radnici upravo iz Bosne i Hercegovine i Srbije:

Iako poslodavci moraju plaćati dodatnu taksu od 2,5 eura dnevno za nerezidentne radnike, najveći procent „sezonaca“ na jugu Crne Gore dolazi iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Ugostitelj iz budvanskog Starog grada:

„Uglavnom su to ljudi iz Bosne i iz Srbije, uglavnom mlađi. Rade u podjednakim uslovima kao domicilna radna snaga. Znači svaki posao ima svoju cijenu, nema mnogo pogađanja oko toga.“

Ipak, dodatni izdaci za nerezidente nisu povećali broj domicilnih „sezonaca“, kaže Nebojša Vujačić iz Zavoda za zapošljavanje u Budvi:

„Na našem području je bilo ukupno oko 11 hiljada rezidenata. I pored toga što su uvedene takse, zapošljava se veliki broj sezonskih radnika nerezidenata. Obaveze po osnovu uplate staža i obaveze po osnovu uplate takse su skoro izjednačene u iznosima. Mi ne možemo zadovoljiti potražnju poslodavaca za tolikim brojem ugostiteljskih radnika – šankera, kuvara, konobara. Zato i dolazi veliki broj lica, prvenstveno iz Srbije, iz Republike Srpske, iz Makedonije, manji broj iz drugih zemalja.“

Ugostitelj iz Stare Budve:

„Možda bi se trebali više truditi da zaposlimo naše ljude, ali nema ponude.“

Koliko je teško naći na primorju sezonski posao?

„Pa nije teško.“

„Možete naći gdje god hoćete.“

Koliko dugo treba čekati posao?

„Sezonskog posla uvijek ima, svake godine može da se nađe. U ugostiteljstvu uvijek treba radnika. Sezonski radnici fino zarade. Mi imamo fiksnu platu, i ljeti i zimi, a oni izađu i do 500 eura.“

„Tokom sezone između 300 i 500 eura, računajući tu smještaj.“

*****

RSE: Može li, dakle, činjenica da Hrvatskoj treba poprilično sezonskih radnika u građevinarstvu ili u uslužnim delatnostima biti razlog za verovanje da toj zemlji treba i trajno naseljavanje radne snage?

O tome i uopšte o ideji hrvatskog vladinog Saveta za demografiju, Radiju Slobodna Evropa govore stručnjaci – ekonomisti i sociolozi. Slavko Kulić, naučni savetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu:



„Prvo, Hrvatska se opredijelila za trgovačku, a ne za proizvodno-tehnološku orijentaciju. Znači, Hrvatskoj nije nužno, niti ima potrebu za nekim kadrovima koje nema ili koje ne bi uskoro mogla imati kroz sustav obrazovanja. To je jedno. Drugo, u Hrvatskoj je negdje oko 350 tisuća nezaposlenih i oko 150-160 tisuća onih koji već rade nekoliko mjeseci bez plaće. Znači, Hrvatska ovoga časa ne može i nema potrebe da prima takvu radnu snagu iz inozemstva, bilo iz bližih susjednih zemalja, bilo iz Evrope. Mi nemamo mogućnosti da udovoljimo standardima koji bi trebali postojati prema stranom radniku – od radne dozvole, mjesta boravka, stana, zbrinjavanja djece i svega onoga što bi Hrvatska trebala pružiti ako bi trebala takvu radnu snagu. Znači, Hrvatska ovoga časa niti ima potrebu, niti može primiti radnu snagu iz susjednih zemalja na način kako se ona treba primiti da bi je, zapravo, uključila u svoje procese. Mi nemamo ni projekcije za stranom radnom snagom u smislu takvog jednog trebanja. Ne vjerujem da će Hrvatska, ni za pet, ni za 10, ni za 15 godina uvoziti radnu snagu. Ako tko bude uvozio, onda će uvoziti strani privatni vlasnici koji su došli u ovaj prostor da nešto organiziraju. Znači, oni će se brinuti o tome, a ne Hrvatska.“

Predsednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:

„U svakom slučaju, ispada da je vladi puno jednostavnije uvoziti radnu snagu, a posebno poslodavcima, jer to onda više nije samo pitanje stvaranja uvjeta za rad, nego pitanje i plaće, jer će, vjerojatno, uvezena radna snaga biti spremna raditi puno jeftinije, ovisno iz kojeg bi se područja uvozila. Tako da je to itekako opasna kategorija i ne treba ju gledati samo s pozicije koliko će obitelj imati djece – što, naravno, treba pomagati – nego što je nama danas najveći dio mladih ljudi spriječen uopće stvarati obitelj, jer im za to trenutno u Hrvatskoj nije stvoren sustav i to treba mijenjati. Žena ima ugovor na određeno vrijeme ne smije zatrudnjeti, jer nakon toga više neće moći zadržati posao. Mladi ljudi koji žele stvoriti obitelj, dignuti kredit, opet nemaju uvjete, radi toga jer moraju imati bar jamce koji su na neodređeno vrijeme, a naravno da su njihova okruženja u kojima se kreću ista kao i oni sami.“

Dražen Kalođera, ekonomski analitičar iz Zagreba:

„Očito je da će migracije biti u oba pravca – i naših radnika van i drugih prema nama. Činjenica je da mi već danas imamo određene kategorije strukturalne nezaposlenosti, što znači da mi već danas imamo strane radnike u brodogradilištima, nemamo dovoljno varioca i tako dalje. Dakle, nama nedostaju određene kategorije radnika. Prema tome, ja se toga ne bojim, samo pod uvjetom ako ćemo mi moći osigurati jedan gospodarski rast koji bi to mogao apsorbirati. Dakle, ako naš GDP raste ne šest, nego 10 posto godišnje, kao što moje možda u Slovačkoj i drugim zemljama, onda vjerujem da neće biti problema s radnom snagom, odnosno da neće doći do neke migracije koja bi ugrožavala radnu snagu.“

Bedri Seljmani (Selmani), vlasnik „Kosova Petrola“, jednog od dva najveća snabdevača naftom i naftnim derivatima na Kosovu, čovek sa razgranatim biznisom i u Hrvatskoj i na Kosovu, dobro poznaje i probleme zapošljavanja i radne snage u obema sredinama.

„Ovo što se dešava u Hrvatskoj u vezi nataliteta, to je pojava u većini zemalja zapadne Evrope, s tim da iz Hrvatske dosta ljudi odlazi u inostranstvo. Mislim da oni u pravo vreme poduzimaju ono što treba. Ali Albanci sa Kosova će imati jako malo šanse.“

Slavo Kukić, profesor sociologije na Univerzitetu u Mostaru, kaže da se predlog hrvatskog sociologa Jakova Gela zapravo već ostvaruje jer je Hrvatska kao najnaprednija država regije već sada privlačna za useljavanje:



„Kad je u pitanju ciljano useljavanje, moramo poći od toga da će ono biti prije svega usmjereno na zemlje u kojima žive stanovnici koji govore isti jezik, jer je njihova adaptacija puno jednostavnija, a to su zemlje bivše Jugoslavije. Objektivno, Hrvatska je za stanovništvo drugih dijelova bivše Jugoslavije jako privlačna destinacija. Recimo, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, sasvim je sigurno da je Hrvatska naprijed za dvadesetak godina. Za stanovništvo BiH, koje nema nikakve perspektive, prije svega za mlade ljude koji ne mogu naći posao i koji još uvijek žive u ambijentu nacionalističke ostrašćenosti, to može biti prihvatljiva destinacija.“

Može li ovo biti još jedan fenomen nelogičnosti? Hrvatska još uvijek ima problem sa povratkom Srba – OSCE i Evropska unija stalno na to upozoravaju – a sada imamo zahtjev za useljenje novih.



„Da, to je sukob struke i ideologije. Vi s jedne strane imate prisutne još uvijek ideološke matrice u Hrvatskoj, koje sanjaju o Hrvatskoj kao državi hrvatskog naroda, dakle kao državi ,arijske krvi‘ koju ne treba prljati ničijom sa strane, posebno ne srpskom. S druge strane, toj ideološkoj matrici se suprotstavlja struka. Doktor Gelo je naprosto metafora hrvatske demografske struke koja upozorava na dvije mogućnosti: ili ćete njegovati ideološku matricu koja će Hrvatsku vući u ambis, u recesiju, u zaostajanje, ili ćete prihvatiti standarde suvremenog svijeta, standarde od kojih, uostalom, ne bježe ni zapadna Evropa, ni Sjedinjenje Američke Države, i boriti se za osiguravanje pretpostavki normalne budućnosti. Naprosto je u pitanju sukob između ideoloških matrica i struke.“

Šta kažu na ideju hrvatskog demografa Jakova Gela predstavnici izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske? Drago Kovačević jedan je od njih, danas u Beogradu, a ranije gradonačelnik Knina, autor nekoliko kraćih izdanja o međunacionalnim odnosima i knjige „Kavez-Krajina“ o dogovorenom ratu. Danas aktivista nevladine organizacije Srpski demokratski forum, dobro poznaje i situaciju u Hrvatskoj i onu u Srbiji. Procenjuje da je predlog hrvatskog demografa Jakova Gela zapravo nerealan, odnosno da je okrenut pre svega hrvatskoj javnosti:

„To ima elemente jednog političkog, pa rekao bih možda čak i politikantskog prizvuka i to bi trebalo da u hrvatskoj javnosti bude neka vrsta alarma u vezi trenutne i neke projektovane demografske slike.“

Ono što je strah kod hrvatskih Srba, to je da će upravo prostori sa kojih su oni otišli devedesetih godina, biti naseljeni, pa je to neka vrsta potpore etničkom inženjeringu.

„Ja to tako ne vidim. Ja mislim da je Hrvatska u današnje doba država u kojoj postoje četiri grada oko kojih je skupljeno stanovništvo. Postoje ogromne teritorije na kojima je naseljenost izuzetno niska. Ta četiri grada su Zagreb, Osijek, Split i Rijeka, oko kojih se stanovništvo grupiše u nekakvom regionalnom smislu. Strahovati od toga da će ,uvozni‘ radnici naseljavati Liku, Bukovicu, Kordun, mislim da nije realno.“

Koliko bi ljudi iz Bosne i Hercegovine bilo spremno da ode u Hrvatsku na ovaj način? Profesor Slavo Kukić:

„Bilo bi ih spremno otići dosta. U ovom sad bosanskohercegovačkom slučaju zaista nije po srijedi nacionalno, niti svijest slične vrste, nego bukvalno egzistencijalno. Kad kažem da bi ih bilo spremno otići dosta, želio bih se vratiti na vrijeme bivše Jugoslavije, kada je takvu politiku uvoza radne snage unutar bivše Jugoslavije imala Slovenija. Podsjećam vas da je veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, prije svega Bosanaca, odlazio tada u Sloveniju. Mnogi od njih su i danas tamo, prihvatili su slovensko državljanstvo i tako dalje. Ista ta stvar bi se dogodila u Hrvatskoj, a i dogodit će se ako Hrvatska usvoji zakon o ciljanom uvozu stanovništva, otvori tržište rada koje će privući Bosance i Hercegovce svih vjera i nacija, vjerovali ili ne. Iz dva razloga, jer su relativno jeftina radna snaga i jer su slobodna radna snaga. Osim toga, njima odlazak u Hrvatsku uopće nije problem, jer to nije raskidanje veza sa svojim korijenima, a prihvatljiviji je nego odlazak u zapadnu Evropu jer im omogućava puno jednostavniju adaptaciju zbog istog jezika. Ja mislim da će se to dogoditi, ako ne preko zakona o ciljanom uvozu stanovništva, onda sasvim sigurno preko otvaranja tržišta rada.“
XS
SM
MD
LG