Mirna SADIKOVIC, Srecko STIPOVIC
Nakon što je stigao sa sunčanih Havaja u hladnu Bosnu, Jadranko Brkić ubrzo je shvatio da se hladnoća uselila i u ljudima. Kao prognanik, preko jedne humanitarne organizacije iz prognaničkog kampa na Hvaru stiže na sunačne Havaje, gdje upisuje fakultet i dobija diplomu magistra informatičkog menadžmenta.I kada je već pomislio da će ostvariti svoj san i nastaniti se u domovini, slijedi razočarenje. Za njega ovdje nije bilo posla. Jadranko Brkić o tome ne želi ni govoriti. A njegova majka Dušanka dodaje:
“Čak je dvije godine dolazio ovdje na odmor i bilo bi po dva mjeseca, tri, kako kada. I samo je želja bila da se vrati. Ja od njega nikad, nikad nisam čula da bi on želio da ostane tamo. E sad, kad je on trebao da dođe konačno kući, ovi ljudi su se tako iznenadili. Ja sam bila tamo na njegovoj promociji kad je završio prvi fakultet i vidjela sam tamo - to je raj zemaljski, stvarno nema čovjek riječi da opiše to sve. I ti ljudi su njega strašno zavoljeli, oni su njega gledali kao sina. I oni su iznenadili kad je Jadranko rekao da on ide ovamo. ’Pa kako Jadranko? Zašto’. ’Pa,’ kaže, ’ja vama ne mogu objasniti. Vi imate sve, vi imate bogatstvo, ali vi nemate ono nešto što ja imam u srcu. Ja volim svoju Bosnu.’ I on voli ovo sve.”
Teško se Jadranko snalazi u odgovorima na neka opća pitanja, ali kada je riječ o informatici, umjetnoj inteligenciji ili robotima za automobilsku industriju tu je besoprijekoran sagovornik:
“Ja sam razmišljao, recimo, o tim nekim idejama kako koristiti nauku i tehnologiju da bi ona pomogla pri proizvodnji proizvoda, kao što su dijelovi automobila itd. Pa tako jedan primjer je i robot koji sam napravio, kojega je moguće podučiti da radi svoj posao - roboti koji se jednostavno uče, kao što, recimo, malo dijete koje se uči da bi pravilno držalo olovku u ruci. Njegova ruka, ta radna, ona se uzme, prevuče se preko dijela koji bi se npr. farbao i taj robot sam zapamti tu putanju i gdje sve treba farbati i našpricati i onda on to memoriše i u stanju je da ponavlja tu jednu te istu operaciju.”
Njegova majka priča kako je još kao dijete pravio video igrice:
“Prije rata, ja ne znam da li je imao dvanaestak godina, naručivao je dijelove i pravio je video igre i te su video igre proradile ovdje - na jednom komadu šperploče, i tako.”
Jadranko govori četiri jezika, među kojima su i japanski i kineski, a svoje znanje iz informatike želio je prenijeti i svojim mještanima Kraljevice kod Travnika:
“Ako vi radite sa mušterijama koje imaju visoku tehnologiju, ako radite s Evropskom unijom, naravno e-mail i internet su veoma važni. Ako vi niste stručni u tome da možete otvoriti jedan obični e-mail, poslati nekom poruku - to bi maltene svako trebao da zna - onda stvarno niste zreli za posao, niste zaslužili da dobijete posao u današnjici.”
Na kraju, ima li većeg razočarenja kada svoje znanje želite darovati svojoj domovini, a ljudi koji vode politiku zapošljavanja ne razumiju ni o kakvom se uopće obrazovanju radi. Za to vrijeme ovom već vrsnom stručnjaku, koji ima veliki broj preporuka i to od ozbiljnih američkih firmi u kojima je obavljao praktične radove, internetom stižu ponude iz raznih krajeva svijeta. Odlučio je otići u Hong Kong, a u BiH dolaziti samo da posjeti svoje najmilije.
