„Može li Crna Gora mirno da spava?“, bio je slogan pod kojim su nekoliko nevladinih organizacija, koje se bave problemima porodičnog nasilja, željele uz pomoć građana Podgorice da apeluju na institucije sistema da učine više da bi se preduprijedili zločini poput svirepog ubistva petočlane porodice u Herceg Novom, trinaestogodišnje djevojčice u Podgorici i novorođenčeta u Nikšiću. Nakon što su na skup došle ravno dvije osobe, a slučajni prolaznici u najprometnijoj gradskoj ulici, izuzev radoznalih pogleda, zaobilazili civilne aktiviste u širokom luku, rezignirana koordinatorka Crnogorskog ženskog lobija Aida Petrović je zaključila:
„Građani nijemo prolaze, bez odgovora, bez komentara. Tako da je Crna Gora dala, na žalost, odgovor može li mirno da spava na zločine i ubistva koji se dešavaju.“
Ovakva slika ponavlja se gotovo uvijek kada predstavnici civilnog sektora organizuju javne skupove ili proteste sličnog humanog karaktera, za razliku od svih vrsta političkih manifestacija koje po pravilu karakteriše masovnost. Da li su građani Crne Gore izgubili osjećaj za humanost i solidarnost? Psiholog, ekspert za komunikacije, Radoje Cerović smatra da nijesu:
„Čisto sumnjam da bi takva vrsta objašnjenja koja se zasnivaju na moralnoj degradaciji mogla da ima kredibilitet. Mnogo je jednostavnije, lakše i naučno ispravnije obratiti pažnju na neke koncepte gdje nam pomaže kognitivna psihologija, prije svega kao što je pojam ’empauermenta’. Pojam empauermenta govori o tome, zapravo, znači osjećaj ili ubjeđenje koje ljudi znaju da će nekim činom, svojim angažmanom u tom činu doći do nekog cilja ili da mogu doprinijeti realizaciji nekog cilja. Ukoliko taj empauerment ne postoji, to jeste, ukoliko ne postoji takvo ubjeđenje, izuzetno je mala vjerovatnoća da će se bilo ko angažovati na bilo kakvoj inicijativi.“
Psihološkinja Centra za mirovno obrazovanje „Anima“, Ervina Dabižinović, smatra da u ovakvim slučajevima, posebno imajući u vidu nasilje i zločine kojima smo godinama okruženi, građani odbijajući da učestvuju na ovakvim skupovima zapravo uključuju odbrambene mehanizme:
„Za posljednje događaje je veliki broj ljudi u jednom trenutku rekao da neće paliti televizor ili da neće čitati novine, što je na jedan način u svrhu njihove zaštite ono ’neću da me ništa provocira’, jer u posljednjih 20 godina ljudi su kontejnirali užasne slike. Na drugom nivou to sada ima neke svoje druge implikacije. Mi na drugom nivou možemo biti društveno neosjetljivi i nereagujemo.“
RSE: Koliko je to opasno po mentalno zdravlje?
DABIŽINOVIĆ: I po mentalno zdravlje je opasno i po društveno zdravlje je opasno.
Radoje Cerović, kao jedan od uzročnika nezainteresovanosti građana za aktivnosti nevladinih organizacija, navodi i da je civilni sektor i okupljanje i angažovanje i oko pitanja koja nijesu striktno vezana za politiku, relativno nov demokratski standard koji je uveden posljednjih godina, te da je problem i kako same organizacije to artikulišu prema javnosti:
„S druge strane, moramo da shvatimo da to uopšte ne znači da je nemoguće organizovati takve inicijative. Dovoljno je pomisliti na masovnost pokreta koji se stvorio oko zaštite rijeke Tare i na efikasnost takve inicijative.“
Na drugoj strani, pisac i publicista, Andrej Nikolaidis, smatra da su građani Crne Gore u slučaju ovakvih protesta zbog zločina koji su šokirali javnost, a za koje odgovornost snosi cijelo društvo, pokazali nevjerovatnu oportunost, kao uostalom i nad mnogobrojnim zločinima koji su se dešavali oko nas u proteklih 15 godina:
„U ovoj zemlji su se dešavali ratovi, dešavali su se ratni zločini, dešavale su se brojne užasne stvari koje treba, ako je sreće, da promjene društvo i da dovedu do neke katarze. Glasovi protesta su tada bili tihi i malobrojni, baš kao i u ovom slučaju u Podgorici o kojem govorim. Međutim, kada je trebalo da se brani nešto tako apstraktno kao rijeka Tara, nešto što je oportuno i nešto što vam niko neće zamjeriti, to je bio upravo slučaj na kojem su naši građani riješili da vježbaju svoj kritički duh. Da budem jasan: zato što naši građani jesu građanske kukavice prvoga reda, zato je Crna Gora danas ovakva.“
„Građani nijemo prolaze, bez odgovora, bez komentara. Tako da je Crna Gora dala, na žalost, odgovor može li mirno da spava na zločine i ubistva koji se dešavaju.“
Ovakva slika ponavlja se gotovo uvijek kada predstavnici civilnog sektora organizuju javne skupove ili proteste sličnog humanog karaktera, za razliku od svih vrsta političkih manifestacija koje po pravilu karakteriše masovnost. Da li su građani Crne Gore izgubili osjećaj za humanost i solidarnost? Psiholog, ekspert za komunikacije, Radoje Cerović smatra da nijesu:
„Čisto sumnjam da bi takva vrsta objašnjenja koja se zasnivaju na moralnoj degradaciji mogla da ima kredibilitet. Mnogo je jednostavnije, lakše i naučno ispravnije obratiti pažnju na neke koncepte gdje nam pomaže kognitivna psihologija, prije svega kao što je pojam ’empauermenta’. Pojam empauermenta govori o tome, zapravo, znači osjećaj ili ubjeđenje koje ljudi znaju da će nekim činom, svojim angažmanom u tom činu doći do nekog cilja ili da mogu doprinijeti realizaciji nekog cilja. Ukoliko taj empauerment ne postoji, to jeste, ukoliko ne postoji takvo ubjeđenje, izuzetno je mala vjerovatnoća da će se bilo ko angažovati na bilo kakvoj inicijativi.“
Psihološkinja Centra za mirovno obrazovanje „Anima“, Ervina Dabižinović, smatra da u ovakvim slučajevima, posebno imajući u vidu nasilje i zločine kojima smo godinama okruženi, građani odbijajući da učestvuju na ovakvim skupovima zapravo uključuju odbrambene mehanizme:
„Za posljednje događaje je veliki broj ljudi u jednom trenutku rekao da neće paliti televizor ili da neće čitati novine, što je na jedan način u svrhu njihove zaštite ono ’neću da me ništa provocira’, jer u posljednjih 20 godina ljudi su kontejnirali užasne slike. Na drugom nivou to sada ima neke svoje druge implikacije. Mi na drugom nivou možemo biti društveno neosjetljivi i nereagujemo.“
RSE: Koliko je to opasno po mentalno zdravlje?
DABIŽINOVIĆ: I po mentalno zdravlje je opasno i po društveno zdravlje je opasno.
Radoje Cerović, kao jedan od uzročnika nezainteresovanosti građana za aktivnosti nevladinih organizacija, navodi i da je civilni sektor i okupljanje i angažovanje i oko pitanja koja nijesu striktno vezana za politiku, relativno nov demokratski standard koji je uveden posljednjih godina, te da je problem i kako same organizacije to artikulišu prema javnosti:
„S druge strane, moramo da shvatimo da to uopšte ne znači da je nemoguće organizovati takve inicijative. Dovoljno je pomisliti na masovnost pokreta koji se stvorio oko zaštite rijeke Tare i na efikasnost takve inicijative.“
Na drugoj strani, pisac i publicista, Andrej Nikolaidis, smatra da su građani Crne Gore u slučaju ovakvih protesta zbog zločina koji su šokirali javnost, a za koje odgovornost snosi cijelo društvo, pokazali nevjerovatnu oportunost, kao uostalom i nad mnogobrojnim zločinima koji su se dešavali oko nas u proteklih 15 godina:
„U ovoj zemlji su se dešavali ratovi, dešavali su se ratni zločini, dešavale su se brojne užasne stvari koje treba, ako je sreće, da promjene društvo i da dovedu do neke katarze. Glasovi protesta su tada bili tihi i malobrojni, baš kao i u ovom slučaju u Podgorici o kojem govorim. Međutim, kada je trebalo da se brani nešto tako apstraktno kao rijeka Tara, nešto što je oportuno i nešto što vam niko neće zamjeriti, to je bio upravo slučaj na kojem su naši građani riješili da vježbaju svoj kritički duh. Da budem jasan: zato što naši građani jesu građanske kukavice prvoga reda, zato je Crna Gora danas ovakva.“
