Dostupni linkovi

logo-print

Hronologija autostrade pakla


SREBRENICA - 10. 11. i 12. JULI 1995. GODINE

“Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH.

Tri godine poslije, u izvješću vojnoga promatrača Ujedinjenih naroda u Srebrenici ostalo je zapisano: “Jutro je neuobičajeno, ali jezivo mirno i tiho.”
( prasak, granate, eksplozije...)

11. JULI 1995 . GODINE, kasno poslijepodne.
General Ratko Mladić i drugi oficiri Vojske RS-a ulaze u Srebrenicu. Praćeni kamerama i snimateljima, šetaju praznim ulicama. General Mladić:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

16. APRILA 1993.
Vijeće Sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju broj 819, koja grad Srebrenicu i krug od 50 kilometara oko grada određuje prvom „sigurnosnom zonom" pod "zaštitom" UN-a.

SREBRENICA, 1995. GODINA. Juni.
Snage Vojske RS-a, predvođene generalom Ratkom Mladićem, stežu obruč oko Srebrenice i onemogućavaju bilo kakav prolaz humanitarne pomoći. Predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Srebrenica, Hajrudin Avdić, tih dana izjavljuje:

“Srebrenica preživljava najteže trenutke u svojoj istoriji. Nema vode, nema struje, nema lijekova, hrane, odjeće, obuće. Praktično, bukvalno gladuje.”

Oružane snage RS-a 6. jula 1995. godine započinju napad na Srebrenicu. Do večeri 9. jula vojska je prodrla četiri kilometra u dubinu enklave - kilometar od Srebrenice.

Ministar u Vladi Republike BiH i predsjednik Komiteta za odnose sa Ujedinjenim narodima, Hasan Muratović, na sjedici republičke Vlade:

“Ja želim da vas informiram da smo mi jutros imali sastanak sa UNPROFOR-om, sa gospodinom Godijarom, koji zamjenjuje generala Smita. Prisutni su bili također ljudi iz generalštaba našeg. Složili smo se da se tamo situacija smiruje zahvaljujući tome što je UNPROFOR postavio svoju blokadu i zaprijetio Srbima vazdušnim napadima ako budu nastavili sa napredaovanjem, odnosno sa napadima. Mi smo postavili pitanje zašto to nije UNPROFOR uradio ranije. Oni su odgovorili da je njihova procedura jako spora itd. Uglavnom, vrlo čvrsto obećanje i uvjeravanje je s njihove strane da će oni dalje, pod prijetnjom napadima iz zraka, braniti ubuduće zaštićenu zonu.”

Jutro, 10. jula. Situacija u gradu napeta. Stanovnici na ulicama, bježe prema Potočarima, gdje se nalazi baza Ujedinjenih naroda. Vojska RS-a granatira bez prestanka:

“Alo.”

“Alo, šef ovdje... mi daj, alo!”

“Molim.”

“Zovem i javljam - tuci slobodno!”

“Razumemo!”

“Ko im jebe mater.”

“Razumemo. Ako dozvoljavate, odmah ćemo pokositi.”

“Zovem i javljam - tuci, samo nemoj fabriku ‘Bire’, pošto nam trebaju mašine iz nje.”

“Razumeo šefe, razumeo.”

“I pazite, imajte vezu dobru vezu sa našim, da njih ne pokosite.”

“Ništa se vi ne sekirajte.”

“Samo dajte ...”

“Ništa se ne sekirajte.”

“Samo cepaj i cepaj!”

“Zdravo.”

Iz Srebrenice novinar izvještač Nihad Nino Čatić u svijet šalje informacije šta se dešava u njegovom opkoljenom gradu:

“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnici je trenutno doveženo 17 poginulih, 57 teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”

Nino se toga 10. jula 1995. godine zadnji put javio iz Srebrenice - ni danas se ne zna gdje je.

Istoga dana, 10. jula, pukovnik Karemans traži žurnu zračnu potporu NATO-a. Nakon četiri upućena zahtjeva, potpora odobrena, ali se zračni napadi odgađaju do jutra.

11. juli 1995. godine, Srebrenica. Vrijeme između 10.30 i 11.30.
Vojska RS-a obnavlja tenkovske napade. Pozicije vojnika i kontrolora UN-a pogođene iz tenka T- 55.

Predsjednik Vlade Republike BiH, Haris Silajdžić, u Sarajevu izjavljuje da je posljednji kontakt sa ljudima iz Srebrenice imao u 6 sati i 20 minuta ujutro:

“Mogu reći da je moj sagovornik Fahrudin bio veoma ogorčen što se ništa ne radi. Ja ga razumijem, mislim s pravom. Nakon toga smo imali jedan period kada nije bilo granatiranja, po svoj prilici. Međutim, kasnije, kao što je bilo najavljeno od strane mnogo izvora, došlo je do novog napada. Razgovarao sam prije sat vremena sa Osmanom Suljićem, sa načelnikom opštine, koji mi je rekao da više neće zvati, da je situacija kritična i da je vrlo teško uspostaviti bilo kakvu odbranu. Dakle, ja ću vam reći moj komentar, ako nekoga interesuje i ako je to uopšte važno u ovakvoj situaciji, to je da je, to što sam rekao svim agencijama svjetskim, izdaja kompletna i da vjerujem da postoji dogovor sada između UN-a i srpskih terorista. Sada mi kažu da su avioni negdje u zraku, da treba nešto da urade. Po meni, bilo šta da urade sada je u dobroj mjeri kasno.”

Zrakoplovi NATO-a 11. jula pokušali su bombardirati artiljerijske položaje Vojske RS-a iznad Srebrenice. Zračna potpora NATO-a je obustavljena nakon što je Vojska RS-a zaprijetila da će pobiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u “zatočeništvu Mladićeve vojske” i da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, kao i okolna područja, gdje je bilo oko 30 tisuća civila.

13 sati i 30 minuta.
Srebrenica je pod vatrom i sa istoka i sa juga. Vojnici Armije Republike BiH na južnome dijelu grada napuštaju pozicije.

15.00 sati, Sarajevo.
Premijer BiH, Haris Silajdžić, osuđuje UN za zakašnjelu i preslabu intervenciju u Srebrenici:

“Čujem da su srpski teroristi zauzeli osmatračnicu holandskih trupa i da su uhapsili komandira i da prijete da će ga ubiti ukoliko se ne zaustavi ova akcija NATO aviona. Kao što znate, izgleda da je jedan tenk oštećen. To je cijela akcija, koliko ja znam, i po mom računu - premalo prekasno. Ja ne znam šta se dešava sa stanovništvom Srebrenice, to je najvažnije. Ne znam zašto su, nemam odgovora na to, nemaju ni u NATO-u, ni u UN-u, su morali čekati da teroristi praktično uđu u grad. To ne znam, ali znam da je ovo premalo i prekasno.”

16 sati i 20 minuta.
Vojni promatrači UN-a izvijestili su da su Srbi zauzeli Srebrenicu. Kasno poslije podne, generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri, uz pratnju kamera, prošetali su praznim ulicama Srebrenice. General Ratko Mladić:

“ Ajde Žile, ajde Žile, Ajde Žile, Krstiću, ajde Krle. Snimi im onu zastavu. Baci tu zastavu dole da se ne vijori. Pobodi je dole. Bravo! Pravac Potočari! Pravac Potočari i Bratunac! Nemojte zustavljati, ajde! Kreći ispred mene skroz, ajde. Ajmo momci, napred! Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Stanovništvo bježi u Potočare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, tražeći spas od UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se više od 30.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca. Dio ostaje oko baze UN-a.

“Šta su pričali kad nas je UNPROFOR dao sve četnicima? Sve nas, viče, neće vas niko dirati, slobodni ćete biti, mi ćemo vas prevesti. Muško uho nije nijedno prošlo.Uuuu, nemam više nikoga, samo unuče i snahu. Uuuu, rane moje, što li ćemo...?

“...jedna poginula, jedna ranjena, ruku joj prebili, eno, nije ni ispravljena jošte...”

Izbjegli u Potočarima javno su uvečer 11. jula zahtijevali od pripadnika Nizozemskog bataljona da izađu iz “pakla”. Informiran je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu “Fontana”, i zapovjednik Glavnog štaba Vojske RS-a, general Ratko Mladić.

23 sata i 15 minuta.
Mladić u susretu sa UNPROFOR-om proglašava primirje do 12. jula u 10 sati. Tu noć u Bratuncu su održavaju dva sastanka, kojima su nazočili Mladić i njegovi oficiri, pukovnik Karemans, a na jednome i predstavnici izbjeglih civila Srebrenice. Mladić je na tim sastancima kazao da će provjeriti da li se među “vojno sposobnim” muškarcima u Potočarima nalaze, kao je kazao, ratni zločinci. Na tim sastancima je dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potočara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, u pravcu Tuzle, uz navedeno odvajanje muškaraca. Nakon pada Srebrenice, tisuće muškaraca Bošnjaka pokušava se kroz šume probiti do Tuzle.

12. juli 1995. godine. Vrijeme između 6.00 i .700 sati ujutro.
U bazu UN-a u Potočarima ulaze posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RS-a radi pronalaženja i izdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca.
Prije podne 12. jula situacija u Potočarima se pogoršava. Novinari izvještači bilježe:

“Agonija prognanog stanovništva Srebrenice nastavljena je i u Potočarima. U i oko kampa plavih kaciga, u ovom mjestu, prema procjenama UNPROFOR-a, nalazi se oko 25 hiljada ljudi. O preostalim stanovnicima nikada zaštićene zone još uvijek nema informacija.”

U pratnji visokih oficira Glavnog štaba i televizijskih ekipa, u Potočarima se 12. jula prije podne pojavljuje i general Ratko Mladić:

“Ne bojte se ništa, samo polako, polako. Neka prvo idu žene i djeca. Doći će 30 autobusa, prebacićemo vas prema Kladnju. Ne bojte se ništa, niko vam neće ništa uraditi.”

“Hvala, hvala.”

“Hvala, živ bio.”

“Ne zna niko ništa.”

“Radi se po mom naređenju.”

Mladić je dijelio slatkiše djeci, obećavajući okupljenome narodu da će biti prevezeni tamo gdje žele.

U Sarajevu, Vlada BiH najoštrije se usprotivila kompletnoj evakuaciji stanovništva. Ponovljeno je da UNHCR i ostale organizacije UN-a imaju punu odgovornost nad zonom Srebrenice i zatraženo da se uz pomoć međunarodne zajednice stvore podnošljivi uvjeti za izbjeglice, što podrazumijeva dostavu hrane, vode i lijekova u Potočare. Predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH, Alija Izetbegović, upućuje zahtjeve UN-u:

“Mi tražimo, prvo, da UN i NATO silom uspostave narušenu zonu Srebrenica u granicama prije napada, tj. u granicama iz maja 1993. godine. Drugo, ako to ne mogu ili neće, tražimo da to javno kažu. Treće, tražimo također da na svaki način, uključujući bacanjem iz zraka, odnosno erdropsom, u zajednici sa UNHCR-om, osiguraju šatore, hranu i lijekove za izbjeglo stanovništvo u pravcu zaštićene zone i evkuaciju ranjenih i bolesnih civila u suprotnom pravcu. Ako to ne mogu ili neće da učine, neka to kažu javno. Dalje, najmanje što su nakon svega dužni prema ovoj zemlji, ravnopravnoj članici UN-a, i prema ovom narodu učiniti to je da dadnu jasne i nedvosmislene odgovore na gornja pitanja. Sadašnja konfuzija u izjavama pojedinih čelnika UN-a, NATO-a, evropskih državnika, američkih državnika, dakle, njihova konfuzija u uzjavama, nejednake izjave, neujednačene izjave samo dalje otežavaju ionako tešku situaciju u Srebrenici. Naravno, njihovi negativni odgovori značili bi javni pristanak na legalizaciju sile u međunarodnom pravu i prihvatanje genocida kao svršene činjenice i ratnih zločinaca kao ravnopravnih pregovarača. To je razlog zbog čega oni izbjegavaju da dadnu jasne odgovore, a to je i razlog zbog čega mi te jasne odgovore tražimo. Ja bih ovdje dodao da ja se bojim da je najnoviji razvoj situacije od danas već dao odgovore na ova pitanja. Naime, neposredno pred polazak na ovu konferenciju za štampu, zato sam i zakasnio, imao sam razgovor, telefonski razgovor iz kog se može zaključiti da su četnici ušli u Potočare, da su razoružali tamošnji holandski bataljon, odnosno dijelove holandskog bataljona, da odvajaju žene i muškarce, da muškarce odvoze na stadion sitd.”

Premijer Republike BiH, Haris Silajdžić:

“Pa, evo, desetine kamiona već prevoze, nažalost, stanovništvo Srebrenice u pravcu Kladnja, koliko razumijem, a onda u Tuzlu. To su otprilike 1800 do 3000 ljudi. Ostale vode prema stadionu u Bratuncu. To je moja informacija. Maloprije sam razgovarao sa ministrom Cerom, on je potvrdio to. Radi se na smještaju, koliko je moguće, tih ljudi na aerodromu u Tuzli. A vidjet ćemo da li će to biti moguće, radi se o velikom broju ljudi.”

Sa spuštanjem mraka, u Potočarima se povećao teror. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naišli na ubijene. Preživjeli svjedoci kažu:

“Kaže: ’Od 12 godina, samo je li muško uho, do 70 odvajajte, pa samo u nepoznato mjesto’ - Mladić, jeste.”

“Svašta. I mrtvijeh i... udaranja i... svega sam vidio.”

“Padom Srebrenice prijavio mi se otac u Potočare, otišao. Baš ovdje, kod ovog stuba, izvršeno je ubistvo njegovo. I četiri brata su mi ostala u Srebrenici. I danas ne znam, tragam, ništa.”

“Odveli svekra, odveli amidžu, odveli amidžića jednoga, odveli koliko ti Bog hoće.”

“Odvode narod gore, gledaju, dolaze nondi, toče vodu pred nama, gledamo. Ne smije niko da iziđe. Pucaju iznad djece naviše.”

Evakuacija izbjeglih iz Potočara prekinuta je tijekom noći i nastavljena u jutarnjim satima 13. jula 1995. godine. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Nizozemskog bataljona i usput, do Tišće, nije bilo razdvajanja muškaraca. Kasnije su pripadnici Vojske RS-a spriječili pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na različitim mjestima, a najčešće u Tišći, vršeno razdvajanje. Razdvojeni muskarci, među kojima su bila maloljetna djeca i starci, odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovođeni i zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja:

“Ko mravi idu.”

“Ko mravi?”

“Ja.”

“Nek radi snajper!”

“Popodne će celo vreme raditi oni.”

“Neka rade.”

“Ali biraćemo.”

“Molim?”

“Biraćemo.”

“Biraj, burazeru, a neka samo izađe onaj zadnji konvoj.”

“Razumeo, šefe. Vi ćete dati signal kad da napravim zapreknu.”

“Ha, ha, ha, odlično.”

“Razumeo.”

“Samo cepaj, šefe!”

“Dobro.”

“U živo meso samo!”

U poslijepodnevnim i ranim večernjim satima snage Vojske i MUP-a RS-a zarobile su veći broj ljudi iz kolone u nekoliko rejona. Vojska je koristila razne načine, uključujući i opremu UN-a i Crvenog križa, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu. Od zarobljenih je oduzimana osobna imovina. Mnogi su na licu mjesta likvidirani. Drugi su odvedeni na druge lokacije gdje su ubijeni. Za šest dana srpske snage pobile su više od osam tisuća Bošnjaka. Slijedi razgovor generala Radislava Krstića i jednog od potčinjenih mu, zapovjednika Dragana Obrenovića:

“Ubijajte sve redom, u pizdu materinu!”

“Sve, sve ide po planu.”

Vojska RS-a vršila je, kako se navodilo, pročišćavnaje terena do 19. jula 1995. godine. Manje skupine Bošnjaka su se i poslije 19. jula 1995., danima i mjesecima krile po šumama, pokušavajući da se probije do Tuzle.

Nizozemski bataljon UN-a bez otpora je napustio Srebrenicu. General Ratko Mladić nizozemskom pukovniku Karemansu daje poklon:

“Pozdravite.”

“Hvala.”

“Vaše u Holandiji.”

“...za vas i vašu suprugu, ha, ha, ha.”

“Hvala lijepo.”

SVJEDOČENJA PREŽIVJELIH:

“Ja sam jedni preživio u familiji da svijetu kažem prodao nas je narod Ujedinjenih nacija - svijet da zna da smo mi prodati.”

“Moja majka, brat i otac su tu zadnji put viđeni, evo pet metara od nas. Tu sam ih ja zadnji put vidio. Ja ću tu staviti tri ruže za njih. Molit ću se za njih i za sve nas.”

“Ako sam morala da prećutim Mladiću u Potočarima, koji je bio naoružan do zuba, došao je među civile, među napaćene majke, ne moramo prećutati danas na našem pragu. To je naše tamo - ima inata.”

“Ako ima mjesta mrtvima u Srebrenici, ima mjesta i živima. Mi nikad nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti, a vratit ćemo našu djecu - ne kao čobane, vratit ćemo ih školovane, pametne.”



“Majko, majko
još te sanjam,
sestro, brate,
još vas sanjam
svake noći
nema vas, nema vas, nema vas,
tražim vas, tražim vas, tražim vas,
gdje god krenem
vidim vas.
Majko, oče,
što vas nema?”

“Ja sam se rodila u Potočarima 12. jula 1995. Sad živim u Sent Luisu. Prvi put sam u Srebrenici.”

Ovo su riječi Lejle Siručić, koja se rodila u Potočarima u vrijeme pada Srebrenice.. Majka Hamida ovako opisuje te trenutke:

“Prvo smo bili u Vezionici ondje. A onda, odatle smo sišli u Potočare i tu smo bili. Međutim, kad sam ja osjetila da hoću da se porodim, bolove, onda sam tražila pomoć. Pomogao mi dosta Dulo, odavle, iz Srebrenice, on je radio dole. I on mi je pomogao, on mi je doveo te unproforce, oni su me odveli u svoju bolnicu. Tu su me porodili. Bila je jedna naša babica. I poslije odatle su me odveli u Fabriku akumulatora. Tu sam ležala jednu noć sa njom. I odatle smo sjele u autobus i ...Ona nije imala ništa. Nisam znala ni da je živa dok nismo došli u Kladanj. Nije ni plakala, nije ništa, ja mislila umrla. A, eto, kad smo došli u Kladanj, oni su rekli da je ona dobro, da je sve s bebom u redu, ali, eto, ja sam bila u kritičnom stanju.”

Desetogodišnju Lejlu majka i otac doveli su u Potočare da vidi mjesto gdje se rodila. Rekli su joj da, dok su ljudi umirali i ubijani, da se u Potočarima se rađao i novi život.

“Bosno moja,
ti si moja mati,
Bosno moja,
majkom ću te zvati,
Bosno, majko,
Srebrenice, sestro,
neću biti sam.”
XS
SM
MD
LG