Dostupni linkovi

Šuškevič: U Belorusiji SSSR nije umro ni na minut


Stanislav Šuškevič
Stanislav Šuškevič

Piše: Ana Sous (Priredila Anamaria Ramač Furman)

Intervju je vođen u okviru projekta “Rusija i ja”, Radija Slobodna Evropa. Razgovarali smo sa bivšim liderima zemalja koje su 1991. obnovile ili stekle nezavisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza – Jermenija, Belorusija, Estonija, Gruzija, Kirgistan, Latvirja, Litvanija, Moldavija i Ukrajina.

Autorka projekta Ana Sous, novinarka Beloruskog servisa RSE, kaže “da svaka od ovih zemalja ima svoj ‘Krim’” i da svi lideri sa kojima je razgovarala imaju jedinstvena iskustva u pregovorima sa Rusijom.

Većina njih govori pozitivno o bivšem ruskom predsedniku Borisu Jeljcinu, za koga ističu da je davao prednost pregovorima u odnosu na sukob i, prema rečima prvog postsovjetskog predsednika Litvanije Vijautasa Landsbergisa, imao je “čast i ponos”.

Prvi predsednik Belorusije Stanislav Šuškevič naglašava da je Jeljcin „striktno poštovao pravo na državnost – iskreno a ne licemerno“.

Kada je reč o ruskoj invaziji na Ukrajinu, bivši latvijski predsednik Guntis Ulmanis kaže: “ne mogu da verujem da Zapad to nije mogao da predvidi”.

Nekadašnji šef ukrajinske države Viktor Juščenko ističe da njegova zemlja nije imala nijedan dan mira u poslednjih 350 godina, ali je uveren da će Ukrajina uspeti da prebrodi sve teškoće. “Na kraju krajeva, ‘istina i Bog’ su na ukrajinskoj strain”. Juščenko dodaje da je “plan Rusije da stvori ranu koja će krvariti godinama”.

Balkanski servis RSE će objaviti neke od ovih intervjua.

************

Stanislav Šuškevič odigrao je značajnu ulogu u sovjetskoj istoriji. Predsednik Vrhovnog sovjeta Republike Belorusije decembra 1991. potpisao je zajedno s predsednicima Ukrajine i Rusije, Leonidom Kravčukom i Borisom Jeljcinom, sporazume koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza.

Do 1994. Šuškevič je ostao na čelu Vrhovnog sovjeta sad već nezavisne republike. Danas ima 81 godinu. Spada među one koji tvrde da u njegovoj zemlji i dalje postoji Sovjetski Savez, pod vlašću Aleksandra Lukašenka.

RSE: U knjizi „Moj život. Raspad i uskrsnuće SSSR-a“ pišete: „Sporazumom iz 1991, koji je potpisao Boris Jeljcin i ratifikovao ruski parlament, Rusija je prvi put od 1794. priznala nezavisnost kolonije s kojom se graniči – Belorusije“. Posle priznanja nezavisnosti proglašena je Unija Belorusije sa Rusijom, stvoren je Evroazijski ekonomski savez. U kojoj meru Rusija danas predstavlja pretnju nezavisnosti Belorusije?


Šuškević: Mi imamo politiku kakva ne dolikuje. Ako predsednik nešto izjavi, ne zna se hoće li biti tako ili obrnuto. Naš istraživač Vladimir Podgol objavio je čitavu knjigu Lukašenkovih citata, u kojima je on na početku opredeljen proruski, a na kraju – prozapadno. Njemu se ne može verovati.

Radi očuvanja lične vlasti naš današnji nelegitimni predsednik Aleksandar Lukašenko spreman je da proda sve što može, uključujući i Belorusiju. Iako izjavljuje da se zalaže za nezavisnost Belorusije, svi njegovi postupci govore suprotno.

Kod nas je od dna do vrha na delu stari sovjetski princip: „Ja sam šef, ti si budala“. Čim mu se učini da njegov opstanak na vlasti ugrožavaju ekonomske teškoće, on će početi da se poigrava sa Zapadom, a naivni Zapad će mu poverovati. Doduše, veoma sam zadovojlan što su sada oslobođeni politički zatvorenici, ali oni nisu rehabilitovani. To nije oslobađanje, već poigravanje, a Zapad je formalno srećan i zadovoljan. I ja sam srećan što su oni na slobodi. Ali, to je nedostojna igra, nedostojna politika.

RSE: A što se tiče cene nezavisnosti Belorusije – da li je ona bila veća 1991. ili 2015?


Šuškevič: Kao što sam napisao u knjizi, potpisivanje sporazuma u decembru 1991. i ratifikacija ugovora o formiranju Zajednice Nezavisnih Država u Dumi i beloruskom parlamentu bili su potvrda nezavisnosti.

Ja sam veliki poštovalac Borisa Jeljcina. On se dosledno pridržavao principa prava na nacionalnu državu - stvarno, ne licemerno.

Trebalo je nastaviti tim putem. Međutim, Lukašenko nije imao drugi način da radi jačanja sopstvene vlasti obezbedi podršku Rusije, pa je sve redom proglašavao neprijateljima Rusije. I ja sam postao neprijatelj Rusije. Beloruski narodni front i mnoge političke organizacije su takođe neprijatelji Rusije. Dobar je samo Lukašenko. Noću su postavili granično obeležje na granici Belorusije i Rusije, a ujutru su ga Lukašenko i Černomirdin zajedno iskopali. Nekad sam mislilo da visokoobrazovani Putin nikad neće da sebi dozvoli da se bavi takvim glupostima kakvima se bavi malo obrazovan Lukašenko. Ali, njemu to odgovara. Kada je bio predsednik Rusije, Medvedev je osuđivao Lukašenka, ali kasnije su oni zajedno došli do zaključka da je politički veomna povoljno imati ovde takvog carića, faktički namesnika. Zbog toga se može reći da je pretnja nezavisnosti Belorusije veoma velika. Ipak, ne bih rekao da je 1991. bila bolja situacija. Tada smo po inerciji u mnogo čemu bili veoma zavisni od Rusije i trebalo je sva ta pitanja rešavati na dostojan način. Dostojanstvo je izgubljeno čim je Lukašenko počeo da govori o odanosti ne samo na rečima, već i na delu.

RSE: U pomenutoj knjizi pišete da su Belorusi u sovjetsko vreme bili veći Sovjeti i od samih Rusa. Možete li da kažete kada je u Belorusiji uskrsnuio SSSR? Da li se to desilo ranije nego u Rusiji ili nakon toga?


Šuškevič: Ako ozbiljno analiziramo, a ja sam fizičar po obrazovanju, postoji čitav niz kriterijuma nezavisnosti. Sovjetski Savez nije umro, nije umro ni na minut. Cilj i nije nestanak SSSR-a, već stvaranje pristojne države. Ona mora da se stvori, mora da se menja mentalitet ljudi, njihov pogled na svet, ali nikako pod prinudom. To mora da bude obrazovni, prosvetiteljski proces. Kod nas je uvek bilo takvo prijateljstvo naroda da padneš na teme, većeg navodno nije bilo. A u stvarnosti, Belorusija je bila atomski talac Rusije. Jer, atomsko oružje nije bilo u Smolenskoj obalsti, već na teritoriji Belorusije. Ako bi došlo do sukoba, trebalo da je strada napaćena Belorusija. Zbog čega je bila potrebna postsovjetska reforma? Zato što je trebalo pokazati da ljudi mogu da budu gospodari svoje sudbine, da imaju politička prava, neotuđiva ljudska prava, a ovde je sve nastavljeno po starom. Dok on dna do vrha funkcioniše taj sistem, ovde se održava SSSR.

RSE: A može li on da umre?


Šuškević: Mora da umre, ali to se neće dogoditi bez napora beloruske države, vlasti, parlamenta. A oni faktički ne postoje. Kod nas postoji jedan čovek, loše obrazovan, koji ni od života nije ništa naučio. Može on da obuče i uniformu maršala i generalisimusa, ali će i dalje ostati kapetan.

RSE: Prvi predsednik Ukrajine Leonid Kravčuk, s kojim sam, kao i sada s Vama, razgovarala u okviru projekta „Rusija i ja“, o odnosima s Rusijom je rekao: Najbolji odnosi bili su kada se Ukrajina bespogovorno slagala s ruskim predlozima, a nesporazumi su izbijali čim bi ona iznela neki svoj principijelni stav. Koji su dani bili najbolji a koji najgori dok ste bili ne čelu Belorusije?


Šuškevič: Najbolja je bila 1991. godina kada je Rusija priznala nezavisnost Belorusije. Najbolji je bio 12. jun 1991, kad je Jeljcin na opštim izborima izabran za predsednika. On je bio pobornik demokratije. Imao je veoma mnogo problema, mi smo ih preživljavali zajedno s njim. Pritiskali su ga komunisti, bio je primoran da sastavi vladu od levičara, da ukloni mnoge najbliže saradnike, poput Burbulisa i Gajdara...

RSE: A najgori dan?


Šuškevič: Najgori dan bio je kad su falsifikovani rezultati referenduma o dvojezičnosti i o promeni državnih simbola. Belorusiji to nije bilo potrebno. Bilo je mnogo problema. U 12. sazivu parlamenta, kada sam bio njegov predsednik, bilo je 82 odsto komunista. Kada sam pokušao da u agrarnoj komisiji kažem da može da postoji i pravo vlasništva nad zemljom, predsednik komisije samo što se nije onesvestio. Tako je bilo i u drugim prilikama. Slažem se da je značajan praznik dan oslobođenja Minska od fašista, ali taj datum ne može da bude nacionalni praznik, jer se ne može uporediti s 25. martom 1918, kada je formirana Beloruska Narodna Republika, ne može se uporediti s proglašenjem Deklaracije o nezavisnosti 1991. godine. Takva igra s datumima ne koristi Belorusiji i njenoj nezavisnosti. Preživljavamo složena vremena, lepa vremena još nismo doživeli. A ako Lukašenko oseti da gubi vlast, sve će dati Rusiji.

RSE: Bili ste u veoma bliskim odnosima s Borisom Jeljcinom. Čime se on principijelno razlikovao od Putina a šta im je zajedničko kad je reč o odnosu prema Belorusiji?
Stanislav Šuškevič, Boris Jeljcin, Leonid Kravčuk, decembar 1991.
Stanislav Šuškevič, Boris Jeljcin, Leonid Kravčuk, decembar 1991.

Šuškevič: Jeljcin je veliki Rus. Kod njega ste imali i zaista izvorne ruske slabosti, i izvorno rusko dostojanstvo. Nije bio licemer. Putin je profesionalni špijun. Jeljcin je profesionalni graditelj, profesionalni rukovodilac. Putinova profesija je objašnjavanje čovekove suštine. On je objašnjava onako kako je zahtevao KGB. S tom organizacijom povezana su sva mučenja, svi gulazi. Najobičnija glupost je ono što se govorilo: da čekista mora imati čiste ruke i vruće srce. Prvi čekista potpisao je naloge za milion streljanja. Staljin, Berija, svi su potpisivali. To je stravična istorija.

Jeljcin je bio velik zbog svoje pravednosti. On je, imajući u vidu nacionalnu slobodu, govorio: uzmite slobodu, uzmite koliko hoćete, koliko možete da osvojite. Da odgovorim na pitanje – njih dvojica se ne mogu porediti.

RSE: Jesu li ipak imali nešto zajedničko? Takozvana savezna država ipak je počela da se gradi u Jeljcinovo vreme.


Šuškevič: U početku Lukašenkove vladavine veoma dobro sam se poznavao s Jeljcinovim saradnicima. Govorio sam im: „Zbog čega dozvoljavate da Lukašenko ružno govori o Jeljcinu, da je već mator i da mu posao ne ide od ruke?“ Odgovarali su da su dugo razmišljali šta da rade. Na kraju su rekli Putinu: „Vi ste car, vi ste šef velike države, a on je vođa jednog malog divljeg plemena i lupeta šta mu dođe. Sutra će ionako da promeni mišljenje pa zašto da danas saopštavamo da nema pravo“. Za razliku od Lukašenka, Jeljcin nikad nije hapsio novinare, nije uništavao opozicione političare.

Nemoguće je upoređuivati Lukašenka i Jeljcina, pa ni Jeljcina i Putina. Jeljcinova greška bila je što je izabrao Putina. Sve su to pripremili profesionalci iz KGB, koji znaju kako se manipuliše ljudima.

Putina su dali kao čoveka koji je radio u Sobčakovoj ekipi, kao obrazovanog pravnika, čoveka koji je pokazao da ume da rukovodi službom državne bezbednosti.

RSE: Mogu li Belorusi da kažu Rusima „Mi nikad nećemo da budemo braća“, kao što danas kažu mnogi Ukrajinci?


Šuškevič: Ne, ne mogu. Mi ćemo da budemo braća, ali nećemo da budemo robovi ruske vlasti. „Ja sam seljak, ali imam svoj ponos“. Čini mi se da je beloruski pesnik Janka Kupala to veoma lepo rekao. Mi znamo šta je to ljudsko dostojanstvo i voleli bismo da to Rusi nauče od nas. Ne sme se ponižavati dostojanstvo ukrajinske vlasti. Kako može da otima neku teritoriju države koja je članica Zajednice Nezavisnih Država? S nečije tačke gledišta to može da izgleda pravedno. Međutim, ima mnogo više argumenata da je to apsolutno nepravedno. Pa, postoje zakoni, postoji međunarodno pravo...

RSE: Kako se može zaustaviti rat u Ukrajini. Mislite il da će još dugo trajati?


Šuškevič: Mislim da će trajati, ne može da se zaustavi. Uzmite Gogolja, kojeg ne mogu da podele. Ukrajina ga smatra ukrajinskim književnikom, Rusija ruskim. Što se tiče Krima, apsolutna besmislica je da je Krim uvek bio ruski i da su ga sada vratili. To govori o dremljivoj političkoj neukosti ruskog stanovništva. Ruska vlast nastoji da sačuva tu dremjivu neukost.

RSE: U Belorusiji ima ruskih vojnih baza. U kojoj meri one predstavljaju pretnju? Ima li Belorusija nekih prednosti zahvaljujući tim bazama?

Vaclav Havel i Stanislav Šuškevič
Vaclav Havel i Stanislav Šuškevič

Šukevič: Dok sam bio predsednik, veoma korektno smo se odnosili prema Rusiji. Pošto sam fizičar, razumem zbog čega su im bile potrebne te baze, koje se odavno nalaze u Belorusiji. To je radar kod mesta Baranoviči i baza za vezu s podvodnim objektima. Ne bi bilo pošteno prema dobrom susedu odmah reći da ne želimo nikakve ruske baze. Međutim, dužni smo da izaberemo takav put, a Rusija je dužna da se opredeli za takvu politiku, da više ne bude njenih baza na beloruskoj teritoriji. Mi smo išli tim putem i to smo jasno govorili. Sad imamo sasvim drugačiji stav: „Mi smo bratski narodi, hajde da zajedno ratujemo protiv NATO-a, ja ću da budem glavni u borbi protiv NATO-a.“ To izjavljuje Lukašenko. Drugim rečima: Ja želim da budem rob Kremlja i zbog toga mi dozvolite da ovde radim šta hoću. Upravo to se i dešava.

RSE: Lukašenko je ponudio da se pregovori o rusko-ukrajinskom sukobu vode u Minsku. Svojevremeno, kada je Belorusija odbila da prizna Južnu Osetiju i Abhaziju, njeno rukovodstvo je to dobro naplatilo na Zapadu. Da li se situacija ponavlja, odnosno da li će naplatiti i podršku Ukrajini?


Šuškevič: Ima političara koji jasno formulišu svoje ciljeve. Ima i političara poput Lukašenka. Na početku govora on je proruski orijentisan, do kraja će postati prozapadni. U prihvatanju Minskih sporazuma Lukašenko nije igrao nikakvu ulogu. On je bio samo lakej koji je doveo do pregovaračkog stola kancelarku Merkel i predsednika Olanda. Niko nije tražio njegovo mišljenje, nije potpisao nijedan dokument. Jednostavno, Belorusija je geografski na takvom mestu da je bila pogodna za taj posao. Ali, Lukašenko želi da zbog toga izdejstvuje pogodnosti od Zapada. Svojevremeno je on želeo da ceo svet pomiri sa Sadamom Huseinom, nudio je svoje posredničke usluge, iako uopše nije razumeo o čemu se radi.

RSE: Stanislave Stanislavoviču, pravila sam intervjue s bivšim predsednicima više postsovjetskih država. Većina njih ima specijalne biroe, recimo u Moldaviji i Jermeniji. U drugim zemljama postoje zakoni o bivšim predsednicima kojima su regulisana pitanja njihove penzije, zaštite, osoblja. Ovaj razgovor vodimo u Vašem stanu u Minsku. Zbog čega nemate kancelariju, zbog čega ste dugo imali platu manju od jednog dolara?


Šuškevič: Političku korektnost poseduju obrazovani ljudi. Obrazovani ne formalno, po diplomi, već suštinski. Našeg predsednika nikako ne možemo da smatramo intelektualcem. On se ponaša na najneintelektualniji mogući način. Neću da se ponizim da bilo šta tražim od njega. Dok sam zdrav, mogu da zaradim za život i mnogi mi nude posao. Naravno, ne u Belorusiji. Ovde mi je zabranjeno da radim. Dok je zdravlja, nema problema. A kad imam zdravstvenih problema, pomišljam da bi trebalo da imam nešto u Belorusiji. Zasad nemam ništa.

XS
SM
MD
LG