Dostupni linkovi

logo-print

Željezno Polje: Strah, neizvjesnost i sjeta u očima


Mjesto nedaleko od Žepča, na padinama planine Mahnjače, Željezno Polje, donedavno je brojalo 5.000 stanovnika u 11 seoskih zajednica. Klizišta su progutala brojne kuće i pomjerila ljude. U Željeznom polju ih je sada oko 1.000. I borave tu tek da bi čuvali kuće, iznosili stvari, hranili stoku i pratili geologe koji ispituju kvalitetu tla i mogućnost života u ovom, nekad živom mjestu.

Noć sa četvrtka na petak, 15. svibnja pamtit će svi stanovnici Željeznog Polja. U strahu od brojnih klizišta koja su se pokrenula te noći napustili su svoje domove i ostavili za sobom cijeli život, koji je u ovoj zajednici bio lijep, pričaju Željeznopoljci. Za ovo mjesto se do tog dana moglo čuti po proizvodnji i izvozu malina i uzgoju stoke.

Muhamed Jusufović, iz Općinskog vijeća Žepče, inače iz Željeznog Polja, ispričao nam je kako je tekla evakuacija preko 3.000 stanovnika:

„Zaista je to bilo stravično. Mi smo jedan dio ljudi evakuisali povlačeći se prema planini Mahnjači, Padežu i Jezeru. U prvo vrijeme bila je kiša, studeno vrijeme. Jedna nam se žena porodila baš na tom jezeru. Hvala Bogu, spašena je. A onda su stigli helikopteri. Drugi pravac kretanja je bio Mjestova ravan, Grablje. Imali smo tu jedan mali most koji je ostao, pa smo preko njega prebacivali ljude u pravcu Orčevića, Brižđa, Donja Golubina i u prihvatilište ovdje u Žepču.

Melisa Efendić iz sela Balačići pješačila je noćima sa petogodišnjim djetetom. Trenutno je smještena u Prihvatnom centru u Begovom Hanu, s još oko 75 obitelji:

„Srušilo se povrh naše kuće u 12 sati i onda smo pobjegli. Kod komšije smo prenoćili. Sutradan smo otišli, rekli su nam da idemo. Snijeg je bio, kiša, išli smo pješke. Tu smo neko vrijeme ostali. Onda smo otišli u Biljevinu, tamo smo noćili. Onda smo iz Biljevine morali za Golubinu. U Golubinu smo pješke prešli, a onda smo iz Golubine ovdje došli.“

Jusufović kaže da se katastrofa nije mogla predvidjeti:

„Imali smo mi otežavajuće okolnosti što nam je odmah, prvu noć nestalo struje, veze su pokidane, tako da smo ostali u totalnoj izolaciji. Imali smo dvije, tri baterije koje smo dali stražama, koje smo odmah formirali, i obilazili te pukotine, klizišta, pa smo ih mjerili. Npr. stavimo jedan kamen na pukotinu, pa se za sat se vratimo, kamena nema. Znači da se pukotina širi. Kad smo to vidjeli, donijeli smo odluku da se izvlačimo, da se spašavamo.“

Neka sela više jednostavno ne postoje, nastavlja Jusufović:

„Recimo, Donji Šahmani – tu je uništeno oko 20-ak kuća. Dakle, tu nema povratka. Te ljude moramo izmještati. Pet, šest kuća u Balačićima također nema, u Mjestovoj Ravni također četiri, pet kuća, u Orčevićima jedna ili dvije kuće. Uglavnom, mi trenutno imamo sigurno 50, 60 kuća u koje se ljudi ne mogu vratiti. Imamo možda 150 do 200 kuća za koje čekamo struku jer je ispred i poviše njih zemlja ispucala, očekujemo i tu kretanje tla i dalje.“

Na području općine Žepče trenutno je 1.700 stanovnika Željeznog Polja. Na magistralnom putu M17 često ih se može vidjeti kako motokultivatorima prevoze humanitarnu pomoć do kuća u kojim je smješteno i po 15 obitelji. Neki hodaju cestom u potrazi za praznim objektima u koje bi se mogli smjestiti. Stanje je slično onom poslijeratnom.

Ostaviti iza sebe život i započeti novi negdje drugo nije lako, suznih očiju priča Latifa Nadžak iz sela Orčevići:

„Mi ne bi ostavili selo. Vojska je došla i rekla ko ostaje, ostaje na svoj rizik. Onda smo mi s djecom krenuli. Mi smo išli pješke, a djecu smo morali nositi. Po blatu. Bio nam je put asflatiran, sad je to sve otišlo. Sve smo imali.“

Ništa lakše nije ni mlađima. Dalila Tutnjić je prije dvije godine uselila sa mužem i dvoje djece u novu kuću. Danas se u nju ne smije vratiti. Strah u noći kad su izbjegli ne može se opisati, priča ona:

„Nisam osjećala ništa u tom strahu. Nosila sam djecu...“

Melisa Efendić:

„Ne vjerujem da ćemo se ikad vratiti, pošto je naša kuća pukla i oko kuće sve ispucali. Nije samo oko naše, oko svačije. I ne vjerujem da će se iko vratiti gore.“

Stanovnike nekad razvijenih sela, iako rasutih po raznim dijelovima Zeničko-dobojskog kantona, danas vežu samo strah, neizvjesnost i sjeta u očima.

Dosta polja malina koja su ih dosad hranila otišlo je sa drhtavom zemljom u nepovrat, no, kako kažu iz Općine, maline će biti otkupljene po najboljoj mogućoj cijeni.

Treba naglasiti da su ljudi okolnih mjesta, ali i u Žepču, širokih ruku primili unesrećene, kaže Jusufović:

„Iz ove tragedije nadam se da će izići neko dobro - da svi shvatimo da jedni bez drugih ne možemo, da se jedni na druge moramo oslanjati. I mislim da će poslije ovoga doći bolji dani za BiH. Poruka iz Žepča je da je moguće zajedno živjeti - zajedno je mnogo bolje i ljepše.“

Razlike se u Žepču danas više ne broje. Svi se nadaju da će barem to biti novi početak. Još jedan u nizu.
  • 16x9 Image

    Ivana Bilić

    Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Prva novinarska iskustva stekla kao reporter emisije "Vaš glas u medijima" Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine. Na RSE radi od prosinca 2013. godine.

XS
SM
MD
LG